Kako mandat bosanskohercegovačke vlasti izabrane u oktobru 2010. ulazi u drugo poluvrijeme, s poraznim rezultatom – nenadoknadivim zaostajanjem za svim susjedima u deklarativno obznanjenim euroatlantskim aspiracijama - temeljite „promjene u timu“ bile bi i očekivane i poželjne ako su motivisane namjerom da se ipak dođe do željenog rezultata.
Ovaj autor zato do sada nije posvećivao značajniju pažnju galami povodom „prekomponovanja vlasti“ u kojem SDP raskida neprirodnu koaliciju sa SDA i uspostavlja neprirodnu koaliciju s SBB: uostalom – 9. marta ove godine je u tekstu pod naslovom „Rizici dogovaranja“ povodom „patriotske“ kritike Lagumdžijine posjete Banjaluci napisao kako je Bosna i Hercegovina nakon napretka u evropskim ambicijama i Hrvatske i Srbije „došla u fazu kad ... mora tražiti unutrašnju saglasnost o onome što, uprkos svoj složenosti ustavnog uređenja jedne postkonfliktne države, može i mora da uradi kako bi se najzad nastavilo približavanje NATO-u i Evropskoj Uniji“. Ali, ni sa tim uvažavanjem dogovaranja kao prijeke potrebe čovjek ne može ne primijetiti kako je u značajnom dijelu bosanskohercegovačke javnosti nedavno postizanje saglasnosti između Dodika i Lagumdžije o povlačenju inicijative za smjenu šefa bosanske diplomatije propraćeno ozbiljnim sumnjama da je taj ostanak na funkciji plaćen ustupcima kojima se dovode u pitanje i neke od ionako slabašnih državnih institucija i nadležnosti. Takve sumnje dodatno je potpalio istaknuti predstavnik Dodikove partije kad je rekao kako je riječ o „najboljoj ponudi“ koju su imali.
Od tada je, uporedo s prvim koracima u „prekomponovanju vlasti“ – sa smjenjivanjem ministara iz SDA i kandidovanjem ministara iz SBB – bratoubilačka retorika eskalirala do tačke kad i ako biste to htjeli ne možete ne primijetiti koliko je stranačka propaganda još jednom potpuno potisnula svaku logiku. Pročitajte, recimo, saopštenje u kojem SDP poručuje Tihiću (predsjedniku SDA) „i njegovoj u paranoji i kriminalu ogrezloj družini“ kako je SDA uništila privredu Bosne i Hercegovine; kako nikad nije položila račune o milijardama maraka nestalih donacija kojim se danas kupuju mediji, glasovi na izborima, preduzeća, univerzitetske titule i diplome; kako je davala boračke naknade dezerterima, profiterima i podrumašima; kako je lažnim patriotizmom maskirala bezočnu pljačku nacionalnog bogatstva i kako dolazi vrijeme polaganja računa pred narodom.
Kao neko ko nikada nije imao iluzija o prirodi i ograničenjima stranaka u čijem je genetskom kodu prvenstveno nacionalno – i sa uvidom u istoriju njihove pojave i vladavine na bosanskohercegovačkoj sceni – lako bih našao primjere za svaku od ovih teških optužbi. Ali, kad one dolaze tek kao odgovor na kritiku upućenu stranačkom vođi, logika nameće očito pitanje: ako SDP zaista zna da je SDA ogrezla u kriminalu cijelih 20 godina, zašto je onda prije samo dvije godine ulazio u koaliciju s tom strankom, ili su možda i tada i sada privilegije vlasti bile važnije od svih principa i posebno principa vladavine prava.
Slična pitanja nameće i uporno dokazivanje prvaka nove „matematičke koalicije“ kako oni podržavaju nezavisnost pravosuđa i medija, dviju vitalnih pretpostavki funkcionirajuće demokratije, čije je uređivanje bar u nekim dimenzijama postalo predmetom javne debate o tome šta sve sadrži „ponuda“ koja je prevagnula u Lagumdžijinom ostanku na funkciji šefa diplomatije.
Ozbiljne brige za sudbinu pravosuđa i medija počinju onda kad se stranačke vođe, uključujući i Lagumdžijinog novog ključnog partnera u vlasti, javno zaklinju kako će oni „podržavati“ te institucije i kako su već „molili“ tužilaštva da istražuje državnu mafiju.
Šta je tu zabrinjavajuće? Već i sama pomisao da bi za nezavisnost pravosuđa ili medija imalo bilo kakav značaj to šta o njima misle čak i stvarni nosioci izbornog legitimiteta i posebno šampioni malih brojeva koji u ponesenosti funkcijama liče na miša koji trči za slonom uzvikujući „uuu, ala tutnjimo“: uloga pravosuđa i medija u ozbiljnoj demokratiji morala bi biti najviši ustavni princip – zapisan u kamenu – čije poštovanje ne može biti predmet pogađanja i dogovaranja stranačkih prvaka u seoskoj krčmi. U tom je kontekstu, na osnovu aktuelnog bosanskog iskustva, zastrašujuća već i najava kako će o sudbini pravosuđa odlučivati parlament: nije li način na koji se dogovori stranačkih prvaka po principu daljinskog upravljanja automatski pretvaraju u odluke parlamenta uvod u stvaranje uslova u kojima će pravosuđe i mediji, i sve druge relevantne društvene institucije, biti nezavisne osim ako se stranački prvaci drugačije ne dogovore.
S tim u vezi, imam i lično iskustvo iz vremena kad je koalicija tri posestrimske stranke, SDA-SDS-HDZ, u pobjedničkoj euforiji početkom 1991. godine u parlamentu odlučila da te tri stranke postave vlastite urednike u bosanskohercegovačkim medijima. Mi smo se takvoj odluci suprotstavili u javnoj debati, protestima pred Skupštinom i prigovorom pred Ustavnim sudom koji je na kraju presudio u našu korist. U vrijeme tog sporenja, bliski saradnik predsjednika SDA – i predsjednika bosanskog predsjedništva – u povjerenju me pitao zašto se protivim toj odluci „jer koga bismo mi Muslimani postavili za glavnog urednika osim Vas“. Odgovorio sam kako se očito ni najmanje ne razumijemo: ne prihvatam ne samo da me smjenjujete nego i da me postavljate za urednika. To je iskustveni kontekst u kojem mi lična „podrška“ sadašnjih političkih prvaka nezavisnom pravosuđu i medijima zvuči – zastrašujuće.
