Ni najmanje ne iznenađujuće da su posljednje dvije kolumne iz serije „Govoreći bosanski“, o tome zašto je podjela Bosne i Hercegovine "potpuno neprihvatljiva" i iz međunarodnih i iz unutrašnjihg razloga, izazvale najintenzivniju raspravu među čitaocima: "podjela" je riječ nabijena emocijama, i početak i kraj tragične istorije devedesetih, i zato se razmišljanja o njoj kreću u ekstremnim krajnostima od odbijanja da se podjela ikada i po bilo koju cijenu prihvati i dozvoli do tvrdnji kako je ona zauvijek već obavljena i samo još ostaje da se opečati i ozakoni. Emocije u tom rasponu utoliko su uzavrelije što su potkrijepljenje životnim iskustvom progona, masovnih zlodjela i čak genocida.
Čitajući debatu o podjeli Bosne i Hercegovine s razumijevanjem za tu iskustvenu pozadinu može se unekoliko razumjeti i kad ona u nekim iskazima iziđe iz okvira poželjne uljudnosti - i posebno uvažavanja razlika u pogledima - u javnom dijalogu.
Ipak, omalovažavajuća kritika jednog čitaoca autoru kako on zastupa "bošnjačko političko mišljenje" i kako postoje i drugi pogledi - "na primjer: srpski, hrvatski, evropski, američki, svjetski i dr." - zaslužuje i širi osvrt jer dotiče samo suštinu razloga isključivosti i odsustva bilo kakve mogućnosti međusobnog sporazumijevanja i uvažavanja u balkanskom suočavanju s prošlošću.
Osim navedenih "bošnjačkih", "srpskih" i "hrvatskih" pogleda postoji i još jedan, na Balkanu najmanje uvažen i najmanje praktikovan, način gledanja na blisku prošlost: gledanje koje nije predodređeno imenom ili etničkom pripadnošću autora nego proučavanjem i dokumentovanjem devedesetih, uvidom u sudske procese i presude, osloncem na knjige i dokumentarne zapise i snimke autoritativnih svjedoka devedesetih u domaćoj i svjetskoj javnosti.
Iako je neosporno da kod nas ni dvadeset godina nakon početka ubijanja Bosne i Hercegovine nije učinjeno ni približno dovoljno da se u osvjetljavanju prošlosti iziđe iz rovova tri međusobno nepomirljive istine - a čak su i ukupno ustavno uređenje, školski sistem i politička kontrola nad javnim televizijama tako postavljeni da usađuju javnosti te tri etnonacionalizmom inspirisane "istine" - u relevantnim međunarodnim naučnim i političkim analizama sa zabrinutošću se prate i osuđuju posebno politički prvaci koji neodgovorno šire vlastitu politički motivisanu verziju prošlosti.
Tomislav Nikolić
Tako, recimo, u eseju pod naslovom "Radeći na prošlosti u Bosni i Sjevernoj Irskoj: Istina, pomirenje i ograničenja konsocijaciolizma" objavljenom u Žurnalu o etnopolitici i manjinskim pitanjima u Evropi - i spomenutom u prošlonedjeljnoj kolumni - profesor Cillian McGrattan sa Swansea Univerziteta kao primjer "etnicizacije" savremene politike navodi izjavu predsjednika Srbije Tomislava Nikolića kako "u Srebrenici nije bilo genocida". Autor kaže kako je, nasuprot presudama Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju i Međunarodnog suda pravde, ta Nikolićeva izjava bila provokativna - i vjerovatno namjerno takva s obzirom na njegovu ulogu u Miloševićevoj Srbiji devedesetih - i kako odražava opštu tendenciju poratnog zasićenja u Srbiji, odnosno nepristajanja da se nastavi s procesom usklađavanja u vezi s bosanskim ratom uz njegovu dvadesetu godišnjicu. Kao primjer autor navodi i sljedeću Nikolićevu izjavu: "Ne pitajte uvijek predsjednika Srbije hoće li ići (na godišnju komemoraciju) u Srebrenicu. Moj prethodnik je bio tamo i odao počast. Zašto bi svaki predsjednik trebalo da učini to isto?"
Nikolić, ili predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik - koji iz negiranja bosanske državnosti i neprihvatanja međunarodnopravno utvrđenih činjenica o devedesetima crpi političku korist kao zastupnik "srpske verzije istorije" - mogu u nacionalizmom inspirisanoj domaćoj politici i uživati plodove zastupanja "tvrde linije" ali njihovo negiranje i sudski utvrđenih činjenica izaziva i dugoročno štetne posljedice i na regionalnoj i na široj međunarodnoj sceni. Regionalno - propovijedanje vlastite "istine" bez uvažavanja za osjećanja drugih i posebno bez poštovanja za žrtve ratnih zločina i njihove najbliže predstavlja nepremostivu prepreku obnovi povjerenja i saradnje. Međunarodno - svijet takve izjave zapaža, odbacuje i osuđuje s negativnim posljedicama za perspektive evropskog uvažavanja partnera prevashodno nacionalističke inspiracije.
Pomenuti naučni rad, govoreći o procesima pomirenja u Bosni i Sjevernoj Irskoj, kaže kako to što očito postoje različite interpretacije prošlosti i kako "svaki glas treba da se čuje" ne znači i da svaka interpretacija i svaki glas ima jednaku težinu.
Autor se u zalaganju za suočavanje s prošlošću poziva na autoritet njemačkog sociologa i filozofa Theodora Adorna (1903.-1969) koji je, zalažući se za istinu o tome što se desilo, upozorio kako je ušutkivanje iskustava žrtava istorijskih zločina u javnosti manje posljedica društvene amnezije a više neke vrste "namjernog sljepila" u kojem vladine strukture postoje samo zato da učvrste podjele ali - dok to čine - uporno potiskuju sa scene one koji su najviše stradali u podjelama i nasilju.
