Prošlonedjeljna kolumna „Govoreći bosanski“ - pod naslovom „Zašto je podjela BiH ’neprihvatljiva’“ - izazvala je jednu od žešćih rasprava u kojoj su, dok nastaje ovonedjeljna kolumna, registrovana 192 komentara čitalaca Radija Slobodna Evropa.
Više učesnika u toj debati zapazilo je kako je u naslovu prošlonedjeljne kolumne stav o tome da je dalja podjela Bosne i Hercegovine neprihvatljiva stavljen pod navodne znake. Neki te navodnike vide kao autorovo ograđivanje od ideje neprihvatljivosti podjele. Navodnici, međutim, osim tog značenja - neslaganja ili sumnjičavosti prema određenim idejama - često imaju i drugačiju funkciju: nastojanja da se precizno citira relevantan stav o temi o kojoj je riječ. U našem slučaju, naslov o "neprihvatljivosti" podjele Bosne i Hercegovine izveden je iz izjave doskorašnje šefice američke diplomatije u posjeti Sarajevu kako je 17 godina nakon rata "potpuno neprihvatljivo" da neki još dovode u pitanje suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. Dakle - pošto se radilo o toj međunarodnoj perspektivi gledanja na Bosnu i Hercegovinu - tehnički adekvatniji naslov bio bi „Zašto je podjela BiH 'potpuno neprihvatljiva'“.
Taj u osnovi zanemarljiv nesporazum o funkciji navodnika u nedjeljnoj kolumni manje je značajan od suštinskijeg nesporazuma o samoj temi prošlonedjeljne kolumne. U njoj je autor govorio o neprihvatljivosti podjele iz međunarodne perspektive citirajući autoritativne međunarodne izvore.
Ta tema može se, naravno, posmatrati i iz domaće perspektive.
Priče o "samoopredjeljenju", "otcjepljenju", "nezavisnosti" Republike Srpske - iz te perspektive - potpuno su neprihvatljive i zato što Dejtonski sporazum o dvoentitetskoj državi već u svom prvom članu kaže kako će "strane potpuno poštovati suverenu jednakost svake od njih, rješavati neslaganja miroljubivim sredstvima i uzdržavati se od bilo kakvih akcija, prijetnjom ili upotrebom sile ili na drugi način, protiv teritorijalnog integriteta ili političke nezavisnosti Bosne i Hercegovine ili bilo koje druge države". Bosna i Hercegovina se - u tom sporazumu - određuje kao država neospornog kontinuiteta s državom međunarodno priznatom u aprilu 1992.
To što su u Djetonu poglavice tri "konstitutivna naroda", u osnovi bez bilo kakvog demokratskog ovlašćenja naroda koja su navodno predstavljali, pristali da ustavno uspostave državu koja ne može funkcionisati, ne umanjuje - nego čak i potcrtava - odgovornost postdejtonskih političkih prvaka da rade na izgradnji a ne razgradnji bosanske države.
Dovoljno je uzeti za primjer dejtonsko teritorijalno razgraničenje po kojem Federaciji pripada 51 a Republici Srpskoj 49 posto teritorija: Izetbegovićevo pristajanje na takvu teritorijalnu podjelu, bez ikakve prethodne ili naknadne verifikacije u demokratskoj parlamentarnoj proceduri, ni u Dejtonu ni u njegovim naknadnim interpretacijama nikada nije značilo i legalizaciju okolnosti pod kojima su bosanskohercegovački gradovi poput Zvornika, Prijedora, Višegrada ili Srebrenice - da spomenemo samo neke od gradova s muslimanskom većinom po popisu stanovništva 1991. godine - u godinama "etničkog čišćenja" postali izrazito većinski "srpski gradovi".
Pokušaji da se dvadeset godina nakon rata pribavi legitimitet etničkom nasilju i progonima devedesetih zanemaruju bitnu činjenicu za razumijevanje prirode i razmjera ratnih zlodjela u Bosni i Hercegovini: neki od najodgovornijih za etničke progone, upravo u gore spomenutim gradovima, osuđeni su na višedecenijske kazne zatvora pred Međunarodnim tribunalom za ratne zločine u Hagu (Milomir Stakić - gradonačelnik Prijedora, 40 godina; Milan Lukić, odgovoran za masovna ubistva i progone u višegradskom kraju, doživotna robija; višedecenijske presude u slučaju Srebrenice uključujući odgovornost za genocid ... )
Sa takvom bliskom predistorijom, jasno je da tzv. međunarodna zajednica, uprkos svih teškoća u usaglašavanju zajedničkog stava o bilo čemu, nema ni volje ni kapaciteta da se - pored svih aktuelnih priotiteta - intenzivnije bavi i Bosnom i Hercegovinom. Ali, u njoj je još manje volje da se inicijativa u vezi s budućnošću Bosne i Hercegovine prepusti osobama čija je misija razgradnja umjesto postepene izgradnje funkcionirajuće bosanske države.
Neprihvatljivost podjele, iz ove šire perspektive, uključuje suočavanje sa svim okolnostima pod kojima su gradovi s muslimanskom većinom u popisu 1991. postali gradovi s apsolutnom srpskom većinom uoči popisa 2013. godine.
Zanimljiv pogled na balkansko odbijanje da se obznane i uvaže činjenice o devedesetima iznosi profesor Cillian McGrattan sa Swansea Univerziteta u eseju pod naslovom "Radeći na prošlosti u Bosni i Sjevernoj Irskoj: Istina, pomirenje i ograničenja konsocijalizma" (shvaćenog kao oblik predstavljanja etničkih grupa, a ne pojedinaca, u traženju potencijalnih mirnih rješenja) objavljenom u Žurnalu o etnopolitici i manjinskim pitanjima u Evropi. Taj autor zapaža kako očekivanje kako bi "istina i pomirenje" mogli dovesti do prevazilaženja polarizujućih efekata etnonacionalnih podjela zanemaruju očite probleme u vezi s odsustvom zajedničkog pogleda na prošlost i kako cijela ideja "istine i pomirenja" umjesto da problematizira etnonacionalne identitete zapravo ih reprodukuje.
Više učesnika u toj debati zapazilo je kako je u naslovu prošlonedjeljne kolumne stav o tome da je dalja podjela Bosne i Hercegovine neprihvatljiva stavljen pod navodne znake. Neki te navodnike vide kao autorovo ograđivanje od ideje neprihvatljivosti podjele. Navodnici, međutim, osim tog značenja - neslaganja ili sumnjičavosti prema određenim idejama - često imaju i drugačiju funkciju: nastojanja da se precizno citira relevantan stav o temi o kojoj je riječ. U našem slučaju, naslov o "neprihvatljivosti" podjele Bosne i Hercegovine izveden je iz izjave doskorašnje šefice američke diplomatije u posjeti Sarajevu kako je 17 godina nakon rata "potpuno neprihvatljivo" da neki još dovode u pitanje suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. Dakle - pošto se radilo o toj međunarodnoj perspektivi gledanja na Bosnu i Hercegovinu - tehnički adekvatniji naslov bio bi „Zašto je podjela BiH 'potpuno neprihvatljiva'“.
Taj u osnovi zanemarljiv nesporazum o funkciji navodnika u nedjeljnoj kolumni manje je značajan od suštinskijeg nesporazuma o samoj temi prošlonedjeljne kolumne. U njoj je autor govorio o neprihvatljivosti podjele iz međunarodne perspektive citirajući autoritativne međunarodne izvore.
Ta tema može se, naravno, posmatrati i iz domaće perspektive.
Priče o "samoopredjeljenju", "otcjepljenju", "nezavisnosti" Republike Srpske - iz te perspektive - potpuno su neprihvatljive i zato što Dejtonski sporazum o dvoentitetskoj državi već u svom prvom članu kaže kako će "strane potpuno poštovati suverenu jednakost svake od njih, rješavati neslaganja miroljubivim sredstvima i uzdržavati se od bilo kakvih akcija, prijetnjom ili upotrebom sile ili na drugi način, protiv teritorijalnog integriteta ili političke nezavisnosti Bosne i Hercegovine ili bilo koje druge države". Bosna i Hercegovina se - u tom sporazumu - određuje kao država neospornog kontinuiteta s državom međunarodno priznatom u aprilu 1992.
To što su u Djetonu poglavice tri "konstitutivna naroda", u osnovi bez bilo kakvog demokratskog ovlašćenja naroda koja su navodno predstavljali, pristali da ustavno uspostave državu koja ne može funkcionisati, ne umanjuje - nego čak i potcrtava - odgovornost postdejtonskih političkih prvaka da rade na izgradnji a ne razgradnji bosanske države.
Dovoljno je uzeti za primjer dejtonsko teritorijalno razgraničenje po kojem Federaciji pripada 51 a Republici Srpskoj 49 posto teritorija: Izetbegovićevo pristajanje na takvu teritorijalnu podjelu, bez ikakve prethodne ili naknadne verifikacije u demokratskoj parlamentarnoj proceduri, ni u Dejtonu ni u njegovim naknadnim interpretacijama nikada nije značilo i legalizaciju okolnosti pod kojima su bosanskohercegovački gradovi poput Zvornika, Prijedora, Višegrada ili Srebrenice - da spomenemo samo neke od gradova s muslimanskom većinom po popisu stanovništva 1991. godine - u godinama "etničkog čišćenja" postali izrazito većinski "srpski gradovi".
Pokušaji da se dvadeset godina nakon rata pribavi legitimitet etničkom nasilju i progonima devedesetih zanemaruju bitnu činjenicu za razumijevanje prirode i razmjera ratnih zlodjela u Bosni i Hercegovini: neki od najodgovornijih za etničke progone, upravo u gore spomenutim gradovima, osuđeni su na višedecenijske kazne zatvora pred Međunarodnim tribunalom za ratne zločine u Hagu (Milomir Stakić - gradonačelnik Prijedora, 40 godina; Milan Lukić, odgovoran za masovna ubistva i progone u višegradskom kraju, doživotna robija; višedecenijske presude u slučaju Srebrenice uključujući odgovornost za genocid ... )
Sa takvom bliskom predistorijom, jasno je da tzv. međunarodna zajednica, uprkos svih teškoća u usaglašavanju zajedničkog stava o bilo čemu, nema ni volje ni kapaciteta da se - pored svih aktuelnih priotiteta - intenzivnije bavi i Bosnom i Hercegovinom. Ali, u njoj je još manje volje da se inicijativa u vezi s budućnošću Bosne i Hercegovine prepusti osobama čija je misija razgradnja umjesto postepene izgradnje funkcionirajuće bosanske države.
Neprihvatljivost podjele, iz ove šire perspektive, uključuje suočavanje sa svim okolnostima pod kojima su gradovi s muslimanskom većinom u popisu 1991. postali gradovi s apsolutnom srpskom većinom uoči popisa 2013. godine.
Zanimljiv pogled na balkansko odbijanje da se obznane i uvaže činjenice o devedesetima iznosi profesor Cillian McGrattan sa Swansea Univerziteta u eseju pod naslovom "Radeći na prošlosti u Bosni i Sjevernoj Irskoj: Istina, pomirenje i ograničenja konsocijalizma" (shvaćenog kao oblik predstavljanja etničkih grupa, a ne pojedinaca, u traženju potencijalnih mirnih rješenja) objavljenom u Žurnalu o etnopolitici i manjinskim pitanjima u Evropi. Taj autor zapaža kako očekivanje kako bi "istina i pomirenje" mogli dovesti do prevazilaženja polarizujućih efekata etnonacionalnih podjela zanemaruju očite probleme u vezi s odsustvom zajedničkog pogleda na prošlost i kako cijela ideja "istine i pomirenja" umjesto da problematizira etnonacionalne identitete zapravo ih reprodukuje.