Dostupni linkovi

Kurspahić: Dan zajedničkog zaborava


Potočari 11. jula 2015.
Potočari 11. jula 2015.

Izjava člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Mladena Ivanića Tanjugu povodom inicijative premijera Srbije Aleksandra Vučića o zajedničkom danu sjećanja na žrtve i pomirenju u regionu na brojnim Internet portalima je objavljena pod naslovom „Ivanić: Za Vučićevu inicijativu su potrebni neki novi lideri!“

Ivanić – i urednici koji su tako naslovili njegovu izjavu – bili bi mnogo bliži razumijevanju, pa možda i rješavanju tog pitanja da su napisali kako su za pokretanje inicijative o zajedničkom danu sjećanja i pomirenju potrebni neki novi lideri. Lično poštujem nastojanja premijera Srbije da potakne procese pomirenja u regionu ali i on, kao nosilac, i sama ideja imaju za sada nerješiv problem kredibiliteta: Vučić je koliko juče aktivno agitovao protiv rezolucije kojom bi Ujedinjene nacije dvadeset godina kasnije osudile genocid u Srebrenici, a ideja pomirenja je nedorečena ako ne počiva na istini kao preduslovu i pretpostavci pomirenja.

Pokušaj da se – i bez zajedničkog razumijevanja i obznanjivanja prirode i razmjera ratnih zločina čije su žrtve pokopane u masovnim grobnicama od Tomašice preko Zvornika do Srebrenice – nametne neki „zajednički dan sjećanja“ pokušaj je utapanja istine o njihovom stradanju u maglovitu priču o „zločinima na svim stranama“ u kojoj troipogodišnja opsada Sarajeva i više od deset hiljada njegovih ubijenih građana imaju istu istorijsku težinu kao i zločini nekolicine odmetnutih komandanata odbrane grada u kojima je pogubljeno nekoliko desetina pretežno srpskih nedužnih civila a „etničko čišćenje“ desetina gradova, od Zvornika preko Prijedora do Višegrada i Foče s koncentracionim logorima, masovnim silovanjima i egzekucijama, s kulminacijom u genocidu u Srebrenici, nekako bi u „zajedničkom sjećanju na žrtve“ trebalo da se nametne kao dio „odbrane Republike Srpske“.

A ako se toj inicijativi „zajedničkog sjećanja“ – koja više liči na ponudu „zajedničkog zaborava“ – svako iz svojih razloga usprotive najviši zvaničnici Hrvatske, Kosova i Bosne i Hercegovine onda je tu srpski član bosanskohercegovačkog predsjedništva da ih ukori što ne prihvataju da iskustvo devedesetih i dokumenta o genocidu utope u sveizjednačavajuću priču o tome kako su „svi činili zločine“ i da za partnerstvo na projektu pomirenja u zaboravu priziva „neke druge lidere jer aktuelni dokazuju da nisu spremni da budu istinski državnici“.

Cijela ta priča pokazuje pomanjkanje državništva na obje strane: kod predlagača – zato što u potrazi za jeftinim političkim poenima pred vlastitom i međunarodnom javnošću nudi ideju za koju je unaprijed lako mogao znati da je u tom obliku neprihvatljiva i da će prije proizvesti nove nesporazume, napetosti i prepirke nego pomirenje; kod onih koji, poput bošnjačkog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakira Izetbegovića, Vučićev poziv na „zajednički dan sjećanja“ odbacuju kao preuranjen i nedorečen – zato što za pune dvije decenije učešća u vlasti nisu sami razvili i pokrenuli inicijative koje bi mogle voditi pomirenju u uzajamnom razumijevanju i poštovanju.

Njima za dvadeset godina od završetka rata nije smetao Vučić da dokažu kako su odani ideji ravnopravnosti građana i autoriteta pravne države: morali su istražiti, goniti i primjerno kazniti ratne zločine počinjene u Sarajevu pod opsadom i u Centralnoj Bosni nad civilima hrvatske i srpske narodnosti; morali su odavno pronaći, dostojno sahraniti i obilježiti grobnice žrtava terora odmetnutih komandanata odbrane Sarajeva i pokazati kako nijedan od njih nije mogao biti „i heroj i zločinac“ kako je recimo Cacu tretirao bošnjački vrh likvidirajući ga kao zločinca a sahranjujući ga kao heroja; morali su – na kraju – ne prepuštajući Vučiću ili bilo kome prostor za inicijativu za „zajednički dan sjećanja“ da sami iskreno i bezuslovno odaju počast nevinim nebošnjačkim žrtvama i saučešće i poštovnje njihovim porodicama umjesto da njihovu godišnju komemoraciju najbližima doživljavaju kao političku provokaciju.

A pomirenje? Za njega će, osim državnika koji u tome neće tražiti jeftine poene nego obnovu saradnje i povjerenja među državama i narodima, biti potrebna i pravda i istina. U tome su političari koji bi u ime ideje kako su „svi činili zločine“ entuzijastično gurnili pod tepih cijelu istoriju devedesetih – sa svim pojedinačnim i grupnim sjećanjima i gubicima – nanijeli više štete nego koristi: poskakujući pored aut-linije poput razigranih navijačica u američkim sportskim arenama, uzdižući svoje i omalovažavajući tuđe vođe, oni se odriču bilo kakvog pozitivnog doprinosa procesima pomirenja.

Sa takvima na vlasti – za dimenzije istine i pravde, kao nezamjenjive sastojke budućeg pomirenja, najviše je učinio, i tek treba da učini, Haški tribunal dokazujući planiranje i izvedbu „udruženog zločinačkog poduhvata“ i kažnjavajući njegove vođe i izvođače.

Tek time se stvara okvir za zajedničko sjećanje, uzajamno poštovanje i buduće pomirenje.

XS
SM
MD
LG