Dostupni linkovi

Kurspahić: Iskušenja 'humanizacije neprijatelja' na Balkanu


Memorijalni centar Srebrenica-Potočari

Ravnodušnost s kojom je i u Bosni i Hercegovini i njenom najbližem okruženju tek registrovana vijest kako je prošle subote, 10. decembra, kolumbijskom predsjedniku Juanu Manuelu Santosu uručena Nobelova nagrada za mir za 2016. godinu potakla me na razmišljanje kako – u odsustvu interesovanja za zbivanja u svijetu, za međunarodne trendove od kojih ne možemo biti pošteđeni i za tuđa iskustva čak i onda kad su veoma slična našim vlastitim – uporno propuštamo i priliku da iz tih trendova i iskustava naučimo ponešto i o tome kako se nositi sa nasljeđem naših još nezavršenih sukobljavanja iz devedesetih.

Kolumbijski predsjednik je, u govoru prilikom uručenja nagrade u Oslu, opisujući decenije nastojanja za okončanje polustoljetnog sukoba u kojem je osam miliona ljudi prognano iz svojih domova a 220.000 ubijeno, ponudio i čitavu novu filozofiju i pristup traganju za mirom koji počinje sa "humanizacijom neprijatelja". Ispričao je kako je prvi i najvažniji korak bio da se o ustanicima prestane misliti kao o "ljutim neprijateljima" i da se – umjesto toga – gledaju jednostavno kao protivnici.

Kaže kako ga je tom razlikovanju poučio general Alvaro Valencia Tovar, bivši komandir kolumbijske vojske, istoričar i humanista, koji mu je rekao kako riječ "neprijatelj" odaje utisak strastvene borbe i primisao mržnje "nedostojne vojne časti".

"Humanizirati rat ne znači samo ograničiti njegovu surovost nego takođe i priznati protivnika kao jednakog, kao ljudsko biće", rekao je predsjednik, citirajući i Alfreda Nobela koji je pisao kako je rat "užas užasa, najveći od svih zločina".

Podsjećajući kako je u 20. stoljeću 187 miliona ljudi stradalo u ratovima – i svako od njih bio je dragocjeno ljudsko biće, voljeno od svojih porodica i najdražih – rekao je kako je kolumbijski mirovni proces na kraju bio uspješan zato što je stavljao snažan naglasak na žrtve i njihova prava. Kaže i kako ga je o tom uvažavanju žrtava podučio njegov profesor sa studija na Harvardu Ronald Heifetz, savjetujući ga: "Kad god se osjećaš obeshrabren, umoran, pesimističan, razgovaraj sa žrtvama. Oni će ti dati poticaj i snagu da nastaviš".

To je na dodjeli Nobelove nagrade potkrijepio i predstavljanjem jedne takve žrtve – Leynera Palaciosa: 2. maja 2002. godine ustanička granata je pogodila crkvu u kojoj su se sklonili njegovi suseljani i usmrtila je osamdesetoro mještana među njima i njegovih 32 srodnika uključujući i njegove roditelje i trojicu mlađe braće. Ustanici su tražili oprost i Leyner, danas lider u lokalnoj zajednici, im je oprostio.

"To je i veliki paradoks koji sam našao: dok mnogi koji nisu doživjeli sukob na vlastitoj koži nerado prihvataju mir, žrtve su oni koji su najspremniji da oproste, da se izmire i da gledaju u budućnost sa srcem oslobođenim mržnje", rekao je kolumbijski predsjednik.

Humanizirati rat ne znači samo ograničiti njegovu surovost nego takođe i priznati protivnika kao jednakog, kao ljudsko biće: Juan Manuel Santos
Humanizirati rat ne znači samo ograničiti njegovu surovost nego takođe i priznati protivnika kao jednakog, kao ljudsko biće: Juan Manuel Santos


U njegovoj poruci kako "žrtve žele pravdu, ali više od svega one žele da znaju istinu, i one – u duhu velikodušja – žele da ne bude novih žrtava koje će patiti kao što su one", lako je prepoznati iskustvo univerzalne vrijednosti: mi na Balkanu suočavamo se sa istim iskušenjima u svođenju računa o ratovima devedesetih.

Vapaj žrtava za istinom i pravdom bezdušno se potire poricanjem zlodjela i čak slavljenjem njihovih počinilaca; u "humanizaciji neprijatelja" nije se otišlo ni tako daleko da se njihovim najdražima ne ometa da makar i jednom godišnje dostojno obilježe godišnjice njihovog stradanja a takve komemoracije tretiraju se kao "događaji visokog rizika" umjesto da budu manifestacije razumijevanja i poštovanja za svaku majčinsku suzu; umjesto da se uvažavaju međunarodnopravno utvrđene činjenice o devedesetima – kao osnov za pomirenje – medijski i politički se propagiraju i nagrađuju novi nosioci osuđenih projekata iz prošlosti; umjesto jačanja vladavine prava, koja će omogućiti povratak i ravnopravnost pripadnika manjina, povratnicima se uskraćuju vjerska i prava u obrazovanju a nerijetko su i žrtve nasilja tolerisanog ako ne i prećutno poticanog od vlasti.

U iskustvu kolumbijskog predsjednika sa okončanjem polustoljetnog sukoba u njegovoj zemlji, iz naše balkanske perspektive, upadljiv je i značaj regionalnog konteksta, odnosno jednodušne podrške susjednih zemalja – čak i onih s kojima se u mnogo čemu politički ne slaže – za mirovni proces. Tu je kontrast s "našom situacijom" najočitiji: susjedi, naime, jesu naučili rječnik Savjeta za provedbu mira o "poštovanju suvereniteta i teritorijalnog integriteta" Bosne i Hercegovine ali oni ulogu samozvanih "garantora dejtonskog sporazuma" u praksi tumače kao mandat za kontinuitet politika potpisnika tog sporazuma – Miloševića i Tuđmana – u čijoj je osnovi, nasuprot politički poželjnog poštovanja za suverenitet susjeda, oduvijek bilo razumijevanje za uzajamne velikodržavne projekte i interese i podjela Bosne i Hercegovine.

Kolumbija je, s postizanjem mira nakon 220.000 žrtava, dobar primjer da može i drugačije, ali – šta će nama tuđa iskustva?

*Mišljenja izrečena u ovom tekstu ne odražavaju nužno stavove RSE

  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG