Ako je vjerovati međunarodnim posmatračima bosanskohercegovačkih prilika, a osim u paranoičnoj zaokupljenosti teorijama zavjere i zna-se-kakvih-sve nečasnih motiva „inofaktora“, nema razloga da im se ne vjeruje, zemlja je u najvećoj političkoj krizi još od vremena postizanja Dejtonskog sporazuma prije gotovo 18 godina.
Međunarodni Visoki predstavnik – u šestomjesečnom izvještaju Savjetu bezbednosti Ujedinjenih nacija ove nedjelje – govori o zaostajanju na putu euroatlantskih integracija, potpunoj blokadi institucija i ustavnog poretka Federacije i sve učestalijem i verbalno agresivnijem osporavanju državnosti i suvereniteta Bosne i Hercegovine i otvorenom zagovaranju otcjepljenja Republike Srpske. Nije, naravno, ni svijet jednodušan pa tako – u istoj debati – predstavnik Rusije kaže kako je izvještaj Visokog predstavnika „daleko od objektivnog i pati od pristrasnog kriticizma srpskih vođa“ a predstavnik Velike Britanije kako je analiza Visokog predstavnika „i objektivna i trezvena“ ali obojica imaju, istina potpuno različite, razloge da brinu za mirnu Bosnu: Rus kaže da je njegova zemlja ozbiljno zabrinuta zbog zapaljive retorike kao i zbog porasta radikalizma „islamističkog uklona“ a Britanac se pridružio osudama onih u Republici Srpskoj koji nastavljaju da zagovaraju raspad Bosne i Hercegovine poručujući da „ne može biti ponovnog crtanja mapa ni bilo kakvog razgovora da se Bosna i Hercegovine pridruži Evropskoj Uniji kao bilo šta drugo nego kao jedinstvena suverena država“.
Američka predstavnica zapaža kako je zaostajanje Bosne i Hercegovine u približavanju Evropi naročito upadljivo kad se poredi s napretkom susjeda i kako ništa nije učinjeno u ispunjavanju „pet ciljeva i dva uslova“ za zatvaranje ureda Visokog predstavnika – koji su mogli biti ispunjeni još 2008. godine - i sve dok to ne bude slučaj Sjedinjene Države će nastaviti da podržavaju tu funkciju. Predstavnik Evropske Unije ocijenio je političku klimu „napetom i teškom“ zapažajući kako su nastojanja za kontrolu nad federalnim institucijama kompromitovala sposobnost lokalnih partija da se posvete reformama i kako vodstvo u Banjaluci nastavlja da dovodi u pitanje državne institucije i međunarodno prisustvo što je – za Evropu – „neprihvatljivo“.
Ali, nasuprot toj tmurnoj slici koju projektuju stranci, ponuđena je i vedrija slika – iz, ili u ime, same Bosne i Hercegovine: njena predstavnica u raspravi je, istina, obznanila postojanje „različitih mišljenja među političkim akterima, građanima i civilnim društvom“ i obećala „nastojanja da se hitno nađe put iz ćorsokaka“ ali je naglasila i kako je Bosna i Hercegovina „pozitivan primjer“ mirovnih nastojanja, kako je uspostavljen „stabilan mir“ i kako zemlja „funkcioniše na ustavnim osnovama“ i kako je većina izbjeglih i izmještenih osoba vratila imovinu i mnogi su se vratili kući ...
Ako je tamo-gdje-se-pišu ovakva sočinjenija o „stanju u Bosni i Hercegovini“ namjera bila da se ponudi malo ružičastija slika od dobro poznate međunarodne zabrinutosti zbog sedmogodišnje potpune blokade proevropskih reformi, rezultat je – kako često biva s tzv. bosanskohercegovačkom politikom – bio potpuno suprotan: prisutni u dvorani tugaljivo su saslušali izlaganje bez ikakvog dodira s bosanskom stvarnošću kakvo jedino može biti ako mora – a mora – izražavati zajednički imenitelj između Izetbegovićevog i Komšićevog zalaganja za snažnu državu i Radmanovićevog za njen raspad. Tamo gdje cijeli svijet vidi krizu i zaostajanje, bosanskohercegovačka predstavnica nudi sliku ustavno funkcionalne države. Tamo gdje međunarodni autoriteti vide prijetnju opstanku države, njena predstavnica obznanjuje tek “razlike u mišljenjima“.
Ta politika prefarbavanja depresivne bosanske stvarnosti u ružičasto, za međunarodnu upotrebu, polazi od potpuno neosnovanog očekivanja da bi stranci mogli povjerovati u bosansku „dogovorenu istinu“ nasuprot svemu što tamo sami slušaju i gledaju, a što je u izvještaju Visokog predstavnika ilustrovano desetinama antidržavnih postupaka i izjava i u Federaciji i u Republici Srpskoj, i da bi mogli najzad odustati od bosanskog projekta, zaključati radnju i otići kući.
Takvo očekivanje potpuno je nerealno.
Antidržavne aktivnosti i izjave, uključujući i pozive iz Banjaluke da Visoki predstavnik ide kući, samo potcrtavaju potrebu za daljim međunarodnim nadzorom pa je tako i sa zasjedanja Savjeta bezbjednosti poručeno kako će, recimo, Amerika nastaviti da podržava funkciju Visokog predstavnika sve dok se ne ispune pet ciljeva i dva uslova od kojih je najvažniji: da svijet može zaključiti da je politička situacije stabilna a Bosna i Hercegovine nepovratno na putu euroatlantskih integracija.
Takvo šta ne nazire se ni na horizontu pa se u svjetskim prijestonicama više govori o potrebi za održavanjem, a ne ukidanjem, uloge i ovlašćenja Visokog predstavnika uz saglasnost da u tome još ima posla i za evropske mirovne snage i za NATO – ako zatreba.
Međunarodni Visoki predstavnik – u šestomjesečnom izvještaju Savjetu bezbednosti Ujedinjenih nacija ove nedjelje – govori o zaostajanju na putu euroatlantskih integracija, potpunoj blokadi institucija i ustavnog poretka Federacije i sve učestalijem i verbalno agresivnijem osporavanju državnosti i suvereniteta Bosne i Hercegovine i otvorenom zagovaranju otcjepljenja Republike Srpske. Nije, naravno, ni svijet jednodušan pa tako – u istoj debati – predstavnik Rusije kaže kako je izvještaj Visokog predstavnika „daleko od objektivnog i pati od pristrasnog kriticizma srpskih vođa“ a predstavnik Velike Britanije kako je analiza Visokog predstavnika „i objektivna i trezvena“ ali obojica imaju, istina potpuno različite, razloge da brinu za mirnu Bosnu: Rus kaže da je njegova zemlja ozbiljno zabrinuta zbog zapaljive retorike kao i zbog porasta radikalizma „islamističkog uklona“ a Britanac se pridružio osudama onih u Republici Srpskoj koji nastavljaju da zagovaraju raspad Bosne i Hercegovine poručujući da „ne može biti ponovnog crtanja mapa ni bilo kakvog razgovora da se Bosna i Hercegovine pridruži Evropskoj Uniji kao bilo šta drugo nego kao jedinstvena suverena država“.
Američka predstavnica zapaža kako je zaostajanje Bosne i Hercegovine u približavanju Evropi naročito upadljivo kad se poredi s napretkom susjeda i kako ništa nije učinjeno u ispunjavanju „pet ciljeva i dva uslova“ za zatvaranje ureda Visokog predstavnika – koji su mogli biti ispunjeni još 2008. godine - i sve dok to ne bude slučaj Sjedinjene Države će nastaviti da podržavaju tu funkciju. Predstavnik Evropske Unije ocijenio je političku klimu „napetom i teškom“ zapažajući kako su nastojanja za kontrolu nad federalnim institucijama kompromitovala sposobnost lokalnih partija da se posvete reformama i kako vodstvo u Banjaluci nastavlja da dovodi u pitanje državne institucije i međunarodno prisustvo što je – za Evropu – „neprihvatljivo“.
Ali, nasuprot toj tmurnoj slici koju projektuju stranci, ponuđena je i vedrija slika – iz, ili u ime, same Bosne i Hercegovine: njena predstavnica u raspravi je, istina, obznanila postojanje „različitih mišljenja među političkim akterima, građanima i civilnim društvom“ i obećala „nastojanja da se hitno nađe put iz ćorsokaka“ ali je naglasila i kako je Bosna i Hercegovina „pozitivan primjer“ mirovnih nastojanja, kako je uspostavljen „stabilan mir“ i kako zemlja „funkcioniše na ustavnim osnovama“ i kako je većina izbjeglih i izmještenih osoba vratila imovinu i mnogi su se vratili kući ...
Ako je tamo-gdje-se-pišu ovakva sočinjenija o „stanju u Bosni i Hercegovini“ namjera bila da se ponudi malo ružičastija slika od dobro poznate međunarodne zabrinutosti zbog sedmogodišnje potpune blokade proevropskih reformi, rezultat je – kako često biva s tzv. bosanskohercegovačkom politikom – bio potpuno suprotan: prisutni u dvorani tugaljivo su saslušali izlaganje bez ikakvog dodira s bosanskom stvarnošću kakvo jedino može biti ako mora – a mora – izražavati zajednički imenitelj između Izetbegovićevog i Komšićevog zalaganja za snažnu državu i Radmanovićevog za njen raspad. Tamo gdje cijeli svijet vidi krizu i zaostajanje, bosanskohercegovačka predstavnica nudi sliku ustavno funkcionalne države. Tamo gdje međunarodni autoriteti vide prijetnju opstanku države, njena predstavnica obznanjuje tek “razlike u mišljenjima“.
Ta politika prefarbavanja depresivne bosanske stvarnosti u ružičasto, za međunarodnu upotrebu, polazi od potpuno neosnovanog očekivanja da bi stranci mogli povjerovati u bosansku „dogovorenu istinu“ nasuprot svemu što tamo sami slušaju i gledaju, a što je u izvještaju Visokog predstavnika ilustrovano desetinama antidržavnih postupaka i izjava i u Federaciji i u Republici Srpskoj, i da bi mogli najzad odustati od bosanskog projekta, zaključati radnju i otići kući.
Takvo očekivanje potpuno je nerealno.
Antidržavne aktivnosti i izjave, uključujući i pozive iz Banjaluke da Visoki predstavnik ide kući, samo potcrtavaju potrebu za daljim međunarodnim nadzorom pa je tako i sa zasjedanja Savjeta bezbjednosti poručeno kako će, recimo, Amerika nastaviti da podržava funkciju Visokog predstavnika sve dok se ne ispune pet ciljeva i dva uslova od kojih je najvažniji: da svijet može zaključiti da je politička situacije stabilna a Bosna i Hercegovine nepovratno na putu euroatlantskih integracija.
Takvo šta ne nazire se ni na horizontu pa se u svjetskim prijestonicama više govori o potrebi za održavanjem, a ne ukidanjem, uloge i ovlašćenja Visokog predstavnika uz saglasnost da u tome još ima posla i za evropske mirovne snage i za NATO – ako zatreba.