(Komentar*)
Predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović je, nakon susreta s američkim predsjednikom Donaldom Trampom (Trump) u Varšavi, izjavila je kako je sa njim razgovarala i o Bosni i Hercegovini, „o potrebi da se ta zemlja politički i u svakom drugom pogledu emancipira“ uz njen naglasak na jednakopravnosti i konstitutivnosti hrvatskog naroda.
Izjavila je kako se u tom susretu osvrnula i na britansko-njemačku inicijativu za Bosnu i Hercegovinu koja naglasak stavlja na ekonomske i socijalne reforme i iznijela vlastito mišljenje kako „gospodarske i socijalne mjere nisu ni izdaleka dovoljne“ i kako su potrebne „političke reforme i političke promjene“. U evropskim krugovima posljednjih mjeseci zapažen je napadan angažman hrvatske politike da novi status te zemlje – kao članice Evropske unije – stavi u službu promocije „jednakopravnosti“ po mjeri vladajuće hrvatske partije i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini.
Nije se, naravno, teško složiti s hrvatskom predsjednicom da su potrebne i političke promjene ali je jednostrano zalaganje samo za prioritete HDZ-a, kao što su promjene izbornog sistema kao korak prema obnovi međunarodno osuđenog projekta hrvatske „države u državi“ i očuvanje obrazovnog aparthejda u vidu „dvije škole pod jednim krovom“, počelo da izaziva zabrinutost i kritiku u evropskim krugovima kako se na taj način u institucije Unije u tom jednostranom angažmanu unose neriješeni sukobi sa Balkana.
Od članica Unije očekuje se da evropske vrijednosti primjenjuju, prije svega, u vlastitoj kući – ne ostavljajući prostora za širenje fašističke ideologije, u slučaju Hrvatske za rehabilitaciju ustaštva, i dosljedno prihvatajući evropski standard poštovanja vladavine prava, koji ne dozvoljava slavljenje ratnih zločina i njihovih počinilaca.
Kad god se suoče s prigovorima iz međunarodnih krugova kako s bezuslovnim svrstavanjem isključivo iza političkih projekata svojih sunarodnika istovremeno otežavaju traženje i postizanje unutrašnje saglasnosti u samoj Bosni i Hercegovini, politički prvaci i iz Hrvatske i iz Srbije potežu argument kako su na taj aktivizam u vezi s unutrašnjim pitanjima susjedne zemlje obavezni i kao „garanti dejtonskog mirovnog sporazuma“. Tačno je da su taj sporazum – uz predsjednika Bosne i Hercegovine Aliju Izetbegovića – potpisali i predsjednici Srbije i Hrvatske Slobodan Milošević i Franjo Tuđman.
To je predstavljalo i prećutno priznanje kako su oni, svojim neposredno predratnim dogovaranjem o prisvajanju značajnih dijelova Bosne i Hercegovine, snosili suodgovornost i za izbijanje rata i imali moć da ga zaustave. Kao potpisnici dejtonskog sporazuma oni su preuzeli odgovornost za njegovo provođenje - za stabilizovanje, a ne razgradnju, Bosne i Hercegovine.
Kad se danas njihovi nasljednici na vlasti u Beogradu i Zagrebu pozivaju na tu ulogu „garanata“ ili „jamaca“ Dejtonskog sporazuma, morali bi znati da on, uprkos svim kompromisima i nesavršenostima prihvaćenim kao cijena okončanja rata, ne ostavlja prostora za etnonacionalne avanturističke projekte bilo otcjepljenja postojećih ili uspostave nekog „trećeg entiteta“. Ne može se iz pozicije „garanta dejtonskog sporazuma“ ohrabrivati i podržavati antidejtonska retorika sračunata na omalovažavanje i propast bosanske države i osamostaljenje Republike Srpske kao što se iz pozicije „jamca dejtonskog sporazuma“ ne može pod okriljem kampanje o „ugroženosti hrvatskog naroda“ – pozajmljene iz srpskog nacionalističkog projekta devedesetih – Bosni i Hercegovini agresivno nametati obrazovni i medijski aparthejd.
Propagandisti projekta obnove Herceg-Bosne idu i tako daleko da ideji vladavine kolektivnih prava konstitutivnih naroda, koja poništava ideju jednakosti građana, daju dignitet „institucionalnog pluralizma“ kakav se – kako kažu – primjenjuje u Švicarskoj, Belgiji i Kanadi. Posezanje za ovim svjetskim poređenjima, na nivou poslovične balkanske sklonosti ka pretjerivanju u pridavanju samome sebi umišljene važnosti – po principu „malo mačku teleća glava“ – zanemaruje drastičnu razliku između ravnopravnosti praktikovane u ta tri svjetska iskustva i „jednakopravnosti“ koja zahtijeva zasebne škole i televizije na jezicima koje i jedni i drugi savršeno i stopostotno razumiju.
U Švicarskoj se taj „institucionalni pluralizam“ praktikuje na njemačkom, francuskom, italijanskom i retroromanskom jeziku; u Belgiji – na holandskom (60 posto stanovništva) i francuskom (40 posto); u Kanadi na engleskom (57 posto) i francuskom (21 posto stanovništva).
A gdje je Bosna i Hercegovina kad njeni susjedi, po uzoru na dogovore iz Karađorđeva i karte podjele crtane na salveti za diplomatskom večerom, stranim državnicima govore o potrebi njene „emancipacije“? U njeno ime – baš kao ni u dejtonskim pregovorima – nema ko da govori. Sve je svedeno na nacionalistički projektovane „interese tri konstitutivna naroda“ koji ne ostavljaju ni najmanje mogućnosti za jednakopravnost građana kakvu je naložila Evropa u presudi u „slučaju Sejdić-Finci“ i omogućuju blokadu čak i popunjavanja evropskog upitnika i bilo kakvog reformskog projekta u ime tih proizvoljno definisanih „interesa“. Ne mislim da bi dobar odgovor na diplomatsku ofanzivu hrvatske predsjednice bilo tužakanje Hrvatske za miješanje u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine. Ali bi – u ime dostojanstva bosanske države – bilo krajnje vrijeme da njeni predstavnici u rijetkim prilikama kad su pripušteni u predvorja međunarodne politike zahtijevaju da ih susjedi ostave na miru ako već ne žele pomoći u traženju bosanske saglasnosti o evropskom putu što bi nalagala uloga „garanata“ i „jamaca“ kojom se tako uporno i neosnovano kite.
Facebook Forum