Dostupni linkovi

Kurspahić: Balkanska ušutkana antifa


Marš rasista na Univerzitetu Virdžinija, avgust 2017.

(Komentar*)

Kada je organizacija „za slobodu govora“, samo nedjelju dana nakon divljanja neonacista i rasista na ulicama univerzitetskog grada Charlottesvillea u Virdžiniji, za 19. avgust zakazala marš u Bostonu za neometano pravo izražavanja i najradikalnijih ekstremnih ideja, naišli su na neočekivan odgovor: na mjestu okupljanja našlo se jedva koja desetina njihovih sljedbenika opkoljena desetinama hiljada ljudi koji su demonstrirali pod parolama „voli svog susjeda“, „ljubav pobjeđuje mržnju“, „mijenjao bih rasiste za izbjeglice“ i – pored mnogih drugih – „postoji samo jedna strana“, kao odgovor na izjavu američkog predsjednika kako krivaca za nasilje u Virdžiniji ima „na svim stranama“.

U koaliciji vrlo različitih organizacija koje su učestvovale u bostonskom protestu protiv ekstremizma jednu od zapaženijih uloga imale su jevrejske organizacije čiji je jedan od istaknutih predstavnika rekao: „Neofašistima treba uskratiti ovladavanje ulicama i trgovima; i nacisti su najprije demonstrirali silu na ulicama.“

Taj američki odgovor na oživljavanje ideja nacizma, bijelog rasizma i vjerskog ekstremizma potiče na razmišljanje o izostanku bilo kakvog snažnijeg odgovora na demonstracije sličnih ideologija i opredjeljenja u našim podnebljima: od nastojanja vladajućih partija i njihovih sljedbenika da uklone posljednje tragove titoizma – na primjer, u preimenovanju Trga maršala Tita u Zagrebu i Titove ulice u Sarajevu – do postavljanja na javnim mjestima ranije odbačenih simbola fašizma ili slavljenja ratnih zločinaca pravosnažno osuđenih za genocid.

Titova ulica u Sarajevu
Titova ulica u Sarajevu

U Sjedinjenim Državama suprotstavljanje ekstremnim ideologijama je ovih dana dobilo i akademski izraz u vidu knjige istoričara Marka Breja (Mark Bray) pod vrlo aktuelnim naslovom „Antifa – Priručnik antifašizma“ koju sam autor objašnjava kao „nastojanje da se konceptualizuje opozicija Trampu (Trump) i krajnjoj desnici na mnogo širem i dubljen terenu otpora“.

Antifa – iako očito imenovana po njenom antifašizmu – predstavlja, po Breju, koaliciju organizacija koje imaju različite pojedinačne prioritete: u njoj su i pripadnici pokreta „crni životi su važni“ nastalog u protestima zbog policijske diskriminacije afroamerikanaca; i pankerski ljevičarski Rok protiv Nacizma u Americi i Velikoj Britaniji; i majstori borilačkih vještina u Francuskoj pod nazivom „Crveni ratnici“ koji patroliraju ulicama u potrazi za skinheadsima ili njemački Autonomen koji su pored ostalog onemogućili okupljanja povodom obilježavanja 100. rođendana Adolfa Hitlera 1989. godine.

Antifa – po Breju – provodi aktivnosti čiji je cilj „uskraćivanje platforme“ za izražavanje ekstremnih neonacističkih i rasističkih pogleda. On je posebno kritičan prema predstavnicima „liberalnog antifašizma“ odnosno akademskim krugovima koji vjeruju kako će ekstremisti biti pobijeđeni na „slobodnom tržištu ideja“: Brej podsjeća kako su istorijski fašisti i fašističke ideje dobro prolazili u otvorenoj debati igrajući na populistička osjećanja ugroženosti i prijetnje, „nas“ protiv „njih“, s raspirivanjem religijskih i rasnih netrpeljivosti.

On citira francuskog antifašistu koji kaže kako strategija krajnje desničarskog Nacionalnog fronta više nije to da stranački militanti okupiraju ulice već da njihovi zagovornici okupiraju televizijske ekrane.

„Zar da čekamo da na vladine ustanove izvjese zastave sa svastikom pa da se tek onda branimo?“ – pita se autor.

U zemlji „Prvog amandmana“, ustavne zabrane ograničavanja slobode govora i slobode štampe, narastanje ekstremnih desničarskih pokreta i ideologija tako je proizvelo masovni otpor čiji je samo vanjski izraz suprotstavljanje desetine hiljada antifašista desetinama zagovornika „slobode govora“ i za rasiste i za neonaciste.

Tema je, međutim, u samoj srži američkog iskustva u tek započetoj predsjedničkoj eri Donalda Trampa: do njegove predsjedničke kampanje rasizam i neonacizam bili su decenijama u povlačenju – sa kulminacijom u izboru Baraka (Barack) Obame za prvog crnog predsjednika Sjedinjenih Država 2008. godine i ponovnim izborom 2012. – a sada su bojazni od povampirenja tih ideologija dobile pečat direktne ili prećutne podrške s najvišeg nivoa u vidu Trampovih izjava o Meksikancima kao „silovateljima i trgovcima drogom“, njegove namjere da zabrani ulazak muslimanima u Ameriku i da ukine Obaminu odluku o zaštiti imigranata koji su nelegalno dovedeni u Ameriku kao djeca, sve do njegovog izjednačavanja odgovornosti i fašista i antifašista za nasilje u Virdžiniji.

Spomenik Miru Barešiću u Hrvatskoj
Spomenik Miru Barešiću u Hrvatskoj

Za to vrijeme, u žalosnoj manifestaciji imitiranja sličnih pokreta u zemljama bivšeg sovjetskog bloka, neofašizam se raspomamljuje na Balkanu, od odricanja istorijskih vrijednosti trijumfa Titovog antifašističkog pokreta - u vidu afirmacije državnosti Bosne i Hercegovine u Mrkonjić-Gradu i Jugoslavije u Jajcu – do imenovanja škola, ulica i trgova u svim poratnim balkanskim državama po pripadnicima i propovjednicima fašizma.

U tom kontekstu, iako sam sklon da vjerujem kako je riječ samo o nevinom neželjenom lapsusu, čini se nekako kontekstualno razumljivom i izjava gradonačelnika Sarajeva Abdulaha Skake u govoru povodom 72. godišnjice oslobođenja Sarajeva u Drugom svjetskom ratu kako je to bila pobjeda nad antifašizmom.

* Mišljenja izrečena u ovom tekstu ne odražavaju nužno stavove Radija Slobodna Evropa
  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG