Piše: Kemal Kurspahić
(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)
Dok pišem ovonedjeljnu kolumnu, gledam scene oproštaja u njegovoj Arizoni od američkog senatora i bivšeg ratnog zarobljenika u Vijetnamu Džona Mekejna (John McCain), u kojima je iznošenje kovčega s njegovim tijelom praćeno pjesmom Frenka Sinatre (Frank) koja najbolje izražava njegovu reputaciju "pobunjenika u Republikanskoj stranci" a završava riječima: "Činio sam to na svoj način" (I did it my way).
Vijest o Mekejnovoj smrti dočekana je na Balkanu s očekivanim reduciranjem njegove životne ostavštine državnika na pojednostavljeno podsjećanje šta je značio "nama": "veliki prijatelj Bosne i Hercegovine" i "neprijatelj srpskog naroda" po desetinama naslova u internet svijetu.
Kako i obično biva s pojednostavljivanjem, obje karakterizacije su nepotpune.
Bosna i Hercegovina je u devedesetim godinama imala gotovo jednodušnu dvostranačku podršku, i demokrata i republikanaca u oba doma Kongresa, koji su ogromnom većinom glasali za ukidanje embarga na oružje za državu na udaru agresije i za vazdušne udare po srpskim vojnim ciljevima.
Bosanskohercegovačka politika u prošlih četvrt vijeka spiskala je taj veliki moralni kredit i obilje dobre volje, pored ostalog – i zato što su ratni i poratni prvaci paradirali po Vašingtonu i evropskim prijestolnicama kao da se brige i simpatije odnose na njih i pripadaju njima, ne prenoseći te dobre odnose institucijama koje predstavljaju i onima koji će zauzeti njihova mjesta.
Tako je i počast "velikog prijatelja" svedena na očite primjere, u koje su spadali Mekejn i Džo Bajden (Joe Biden), a dolazeće generacije bosanskohercegovačkih političara postepeno su gubile pristup evropskim i američkim ličnostima i institucijama.
Dramatično je pogrešnija etiketa "velikog neprijatelja srpskog naroda". Da su, naime, u Srbiji ikada svedeni računi devedesetih, javnost u toj zemlji bi znala da su zapravo najveći neprijatelji bili srpske vođe devedesetih koje su predsjedavale nad zločinima genocidnih razmjera u Bosni i Hercegovini i nad državnim nasiljem i masovnim progonom albanskog stanovništva na Kosovu poslije čega u svijetu više nije bilo nikoga ko bi mogao zamisliti da vrati Kosovo pod nadzor Beograda.
Za nezavisnost Kosova tako su više uradili najvatreniji srpski ultrapatrioti nego najžešći protivnici nasilja i progona.
Ta sklonost pojednostavljivanju prošlosti i budućnosti na djelu je ovih dana upravo u vezi s Bosnom i Hercegovinom i Kosovom.
Nagovještaji kako bi pregovori između Srbije i Kosova pod okriljem Evropske unije mogli proizvesti rješenje u vidu "korekcije granica" ili razmjene teritorija, proizveli su i među dobronamjernim posmatračima balkanskih prilika razložnu zabrinutost kakve bi sve posljedice u cijelom regionu mogle izazvati promjene granica: šta će o tome reći Albanci u Makedoniji i, posebno, ako može Kosovo da dobije državnost zašto to ne bi mogla i Republika Srpska.
Ta ideja počiva na poređenju neuporedivog.
"Slučaj Republike Srpske", naime, ne da nije sličan – nego je potpuno suprotan – "slučaju Kosova": dok se na Kosovu priznavanjem nezavisnosti i državnosti kažnjavaju progoni i progonitelji, u Bosni i Hercegovini bi priznavanjem nezavisnosti Republike Srpske bili dodatno nagrađeni progonitelji i progoni.
Okolnosti pod kojima su Bijeljina i Zvornik, Bratunac i Srebrenica, Banjaluka i Prijedor, Višegrad i Foča... postali "srpski gradovi" dokumentovani su pravomoćnim presudama međunarodnih sudova a miloševićevsko-tuđmanovski pokušaj otimačine bosanskohercegovačkih teritorija dobio je takođe pravosnažnu kvalifikaciju udruženog zločinačkog poduhvata.
Bosna i Hercegovina, od dejtonskog sporazuma do danas, nije uspjela da uspostavi državni subjektivitet. Aspiracije većine njenog stanovništva – za članstvo u Evropskoj uniji i NATO-u – blokirane su pod pritiscima srpskog opredjeljenja za savezništvo s Rusijom i hrvatskim agitovanjem za oživljavanje ratnozločinačkog projekta "Herceg-Bosne", ali i odsustvom bilo kakve ujedinjujuće vizije u bošnjačkoj politici.
U rasplamsavajućoj debati, šta bi sve srpsko-albanski sporazum o "korekciji granica" mogao značiti za Bosnu i Hercegovinu, upadljivo je kako o tome imaju mišljenja i domaći i strani analitičari, i bivši visoki predstavnici, čak i svjetski državnici poput njemačke kancelarke Angele Merkel, a nigdje se ne čuje i neki relevantan bosanskohercegovački glas.
U relevantno, naravno, ne računamo patriotsko nadvikivanje kandidata za bošnjačkog člana državnog Predsjedništva koji poručuju kako niko ne može uzeti ni milimetra bosanskohercegovačke teritorije i kako za takvo šta nije ginulo "200.000 šehida" (neukusno licitiranje čak do udvostručavanja broja žrtava u ratu devedesetih: kao da i 100.000 ubijenih nije bolno previše).
Ali, čak i u tom potpunom odsustvu bosanskohercegovačkog institucionalnog suprotstavljanja oživljavanju ideja podjele – sve do diplomatskog ukazivanja "velikim prijateljima Bosne i Hercegovine" zašto bi i napredovanje same Srbije prema Evropskoj uniji moralo biti uslovljeno njenim iskrenim poštovanjem i podrškom za suverenitet susjedne države – moralo bi se znati da ni u nesavršenom i uzdrmanom svjetskom poretku ne može svaka seoska lola, svaki kupljeni akademik i putujući zakonodavac iz velikih zemalja proglasiti i bilo kuda odnijeti privatnu državu.
Taj scenarij pokušan je u gruzijskoj "republici" Južnoj Osetiji koju su od jednostranog referenduma 2006. godine priznale samo Rusija, Nikaragva, Venecuela i Nauru. Perspektive jednostranog proglašenja nezavisnosti? Decenije sankcija i samoće i za aktere i za sponzore takve avanture.
Facebook Forum