Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Kultura kompromisa


Ines Šaškor
Tajna uspjeha je izdići se iznad cinizma svakodnevne politike. Kultura kompromisa mora biti naša misija. To je najveći izazov za političke elite. Ovo je izjavio hrvatski predsjednik Ivo Josipović na susretu Igmanske inicijative u Sarajevu, 30. svibnja 2010.

Sutradan je Josipović krenuo u posjet Republici Srpskoj, odao počast stradalim srpskim, hrvatskim i bošnjačkim civilima u tom bosanskohercegovačkom entitetu.

Gvardijan samostana Plehan kod Dervente fra Marko Filipović otkazao je ugovoreni posjet hrvatskog predsjednika Plehanu, kada je čuo da je Josipovićeva namjera položiti vijenac i na grob srpskih žrtava u Sijekovcu kod Bosanskog Broda. To je onaj grad koji se sada zove samo Brod.

„To je visoko političko pitanje... ti zločini nisu sudski istraženi... to bi bilo isto kao i položiti vijenac stradalim Srbima u Vukovaru...“, objašnjava gvardijan u hrvatskim medijima.

A Josipović je svoj program u cijelosti obavio. Pa je osim s najvišim srpskim predstavnicima Radmanovićem, Kuzmanovićem i Dodikom, bio u društvu i s nadbiskupom Puljićem i biskupom Komaricom, građanima svih nacionalnosti, prošetao je Banjalukom. U dijelu posjeta pridružili su se i crnogorski predsjednik Filip Vujanović, visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko i predsjedavajući Doma naroda Parlamenta BiH Sulejman Tihić. Poruke o nadi, normalizaciji, životu, održivom povratku i ekonomskoj perspektivi.

Kada je sredinom travnja Josipović u Parlamentu Bosne i Hercegovine izrazio žaljenje zbog ranije hrvatske politike koja je pridonijela stradanjima u BiH, bio je izložen napadima iz vladajuće stranke i desnice u Hrvatskoj, sve do toga da mu se osporavalo ustavno pravo na takve izjave. Onda su ti napadi naglo utihnuli. U Josipovićev posjet srpskom entitetu vladajući su se diskretno uključili, preko svoga zastupnika za dijasporu u hrvatskom Saboru. Njegov susret s Miloradom Dodikom, objektivno politički riskantan zbog mogućnosti da ih manipulativni banjalučki lider politički instrumentalizira, nitko u hrvatskoj nomenklaturi nije osudio. Dapače, liderica HDZ-a i premijerka Jadranka Kosor, zajedno s liderom HDZ-a BiH Draganom Čovićem, javno su ga pozdravili. Čović ipak nije bio s Josipovićem u RS. S Dodikom se ionako sam povremeno dogovara. Uglavnom o foteljama i raspodjeli moći, o zadržavanju statusa quo; malo je rezultata u povratku Hrvata u Posavinu, obnovi i radnim mjestima.

Nakon Josipovićeva dva posjeta Bosni i Hercegovini na potezu je konkretna politička volja za promjenama, za poboljšanjem života građana.

U takvom ozračju argumenti plehanskog gvardijana odjednom djeluju kao anakronizam. Govor iz prošlosti. U Hrvatskoj je taj istup prošao bez osvrta.

Jer, zašto se ne bi položio vijenac i za srpske žrtve u Vukovaru? Zar ih nije bilo? I to ne malo. Zar bi to umanjilo istinu o brutalnom armijskom ubijanju grada, osmišljenom i dirigiranom iz Beograda?

Je li odavanje počasti svim žrtvama, bez kalkulacija i alibija, konačno postalo dio te kulture kompromisa o kojoj je hrvatski predsjednik govorio?

Lakše je pronaći izgovor za nešto ne učiniti, ukopati se u svojoj nacionalnoj istini, nego pokušati iskoračiti, pružiti ruku pomirenja i započeti konstruktivni dijalog.

To je poruka Josipovićevih prvih 100 dana i možda najznačajnije njegovo postignuće. Tom se čovjeku vjeruje. Povjerenje je preduvjet za dobar rezultat.

Politika nije za naivne. Josipović je možda neiskusan, ali nipošto nije naivan. Zato ga se zadrti dio vladajućeg establišmenta uplašio i pokušava ga institucionalno ograničiti.

Regionalne političke elite u proteklih su dvadeset godina izrasle na nacionalnim mitovima.

Ekspanzionističkoj imperijalnoj Miloševićevoj politici mit o Srbiji koja pobjeđuje u ratu, a gubi u miru, bio je okidač rušenja Jugoslavije i nadolazećih ratova.

Sastavni dio Tuđmanove vizije neovisne države je mit da Hrvatska može postojati samo ako popuni svoj južni, neprirodni „perec“ i ako u njoj bude razmjerno manje Srba. Na tome je izrasla ideologija obrane od stvarne agresije i stvorila se paradigma nedodirljivosti istine o Domovinskom ratu.

I jednoj i drugoj politici odgovarao je mit o muslimanskoj Bosni i Hercegovini.

Na početku 90-tih fikcija – danas realitet. Prosječna srpska i hrvatska nacionalna svijest ukopane u svojoj mitologiji, u međuvremenu im se pridružila i bošnjačka, a Bosna i Hercegovina postala disfunkcionalna država strogo odijeljenih nacionalnih zajednica.

Rezultat je to političara koji su promovirali nacionalne istine u obrani novonastalih država.

Istina nije i ne može biti nacionalna. Ona jest ili nije.
Države u regiji, pak imaju legitimne interese i na toj osnovi surađuju jedna s drugom.
Kultura kompromisa je ne ih zanijekati, već uskladiti i prihvatiti realnost drugog i drugačijeg.
Prošlost ne treba zaboraviti, ali se u njoj ne može živjeti.
Alternativa takvom političkom realizmu je zveckanje oružjem i prizivanje mitova sazdanih na podjelama i supremaciji.

Posljednjih mjesec-dva dana svi su lideri u regiji dali mnogo ohrabrujućih izjava o međusobnoj suradnji i obnovi povjerenja. Tome je sigurno pridonio i pojačani pritisak međunarodne zajednice, poruke iz Europske unije, obnovljeni interes američke administracije, najave nove britanske vanjske politike, konstruktivni doprinos Turske.

Što su od toga osjetili građani Bosne i Hercegovine u svome svakodnevnom životu, teško je reći. Od predstojećeg sarajevskog summita ne očekuje se previše. Hoće li lokalni lideri opet izgovoriti svoje uobičajene uljudne rečenice, podobne za međunarodne uši, a onda nastaviti kao i do sada?

A i bjelosvjetski diplomati također?
  • 16x9 Image

    Ines Šaškor

    Od početka, 1994. godine, pa sve do zatvaranja, 31.12. 2003. godine, bila urednica Zagrebačkog dopisništva RSE. Autorica kolumne Zrno soli na portalu RSE.

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG