Dostupni linkovi

Tarik Ramadan: Kuda ide Muslimansko bratstvo?


Tarik Ramadan
Tarik Ramadan (za New York Times), priredio Nedim Dervišbegović

Tarik Ramadan, unuk Hasana al-Bane koji je osnovao Muslimansko bratstvo u Egiptu 1928. godine, je profesor savremenih islamskih studija na Univerzitetu Oxfor. Njegova posljednja knjiga je “Potraga za značenjem: Razvijajući filozofiju pluralizma".

Čak i nakon što su počele masovne demonstracije u Tunisu, ko je mogao pomisliti da će se režim Zine el-Abidina Ben Alija urušiti tako brzo? Ko je mogao predvidjeti da će se u Egiptu uskoro desiti nezabilježen masovni protest? Ograda je pala. Ništa više neće biti kao prije. Vrlo je vjerovatno da će i druge zemlje slijediti primjer Egipta, zbog njegove centralne i simboličke važnosti. No, kakva će biti uloga islamista nakon kolapsa diktatora?

Prisustvo islamista je desetljećima opravdavalo zapadno prihvatanje
Prisustvo islamista je desetljećima opravdavlo zapadno prihvatanje najgorih diktatura u arapskom svijetu. I ti režimi su sami demonizirali njihove islamističke protivnike
najgorih diktatura u arapskom svijetu. I ti režimi su sami demonizirali njihove islamističke protivnike, naročito egipatsko Muslimansko bratstvo, koje istorijski predstavlja prvi dobro organizovani masovni pokret sa političkim uticajem kojem je teško parirati.

Više od šezdeset godina Bratstvo je bilo ilegalno ali tolerirano. Ono je iskazalo snažnu sposobnost da mobilizira ljude u svim relativno demokratskim izborima - za sindikate, profesionalna udruženja, opštine, parlament i tako dalje -- u kojima je učestvovalo. Da li je, dakle, Muslimansko bratstvo, snaga u usponu u Egiptu i, ako je to tako, šta možemo očekivati od takve organizacije?

Na Zapadu smo navikli da očekujemo površne analize političkog islama uopšte i posebno Muslimanskog bratstva. Ipak, islamizam je mozaik široko različitih trendova i frakcija, i kao odgovor na istorijske pomake u međuvremenu su isplivala njegova mnoga naličja.

Predstavnici Muslimanskog bratstva na konferenciji za novinare u Kairu, 9. februar 2011
Muslimansko bratstvo je osnovano 1930-tih kao legalistički, antikolonijalni i nenasilni pokret koji je polagao pravo legitimitet za oružani otpor u Palestini protiv cionističkog ekspanzionizma u periodu prije drugog svjetskog rata.

Pisanje Hasana al-Bane, osnivača Bratstva, između 1930. i 1945. godine pokazuje da se on protivio kolonijalizmu i da je oštro kritizirao fašističke vlade u Njemačkoj i Italiji. Odbacio je korištenje nasilja u Egiptu, iako ga je smatrao legitimnim u Palestini, u otporu cionističkim terorističkim bandama Stern i Irgun. On je vjerovao da britanski parlamentarni model predstavlja model koji je najbliži islamskim principima.

Al-Banin cilj je bio osnivanje "islamske države" bazirane na postepenoj reformi, počevši od opšteg obrazovanja i širokih socijalnih reformi. On je ubijen 1949. od strane egipatske vlade po naredbi britanskih okupatora. Nakon revolucije Gamela Abdela Nasera 1952., pokret se našao pod nasilnom represijom.

San o demokratiji i slobodi

Došlo je do pojave nekoliko različitih trendova. Radikalizovani njihovim iskustvom sa zatvora i mučenja, neki članovi grupe (koji su nakon toga otišli iz organizacije) su zaključili da država mora biti biti srušena po svaku cijenu, čak i sa nasiljem. Drugi su ostaki posvećeni početnoj poziciji grupe, postepenoj reformi.

Essam el-Arian, portparol Muslimanskog bratstva, na konferenciji za novinare u Kairu, 6. februar 201
Mnogi od članova su natjerani u izgnanstvo u Saudijsku Arabiju, gdje je na njih uticaj izvršila saudijska ideologija doslovnog tumačenja (islama); drugi su otišli u većinske muslimanske zemlje kao što su Turska i Indonezija gdje različite zajednice žive jedna pored druge. Ostali su, pak, otišli na Zapad gdje su došli u kontakt u dodir sa evropskom tradicijom demokratske slobode.

Današnja Muslimnska braća sabiraju zajedno ova različita iskustva. Ali vodstvo pokreta - oni koji pripadaju osnivačkoj generaciji su sad veoma stari - ne predstavlja više stremljenja mlađih članova, koji su mnogo više otvoreni prema svijetu, nestrpljivi da pokrenu unutarnje reforme i fascinirani turskim primjerom. Iza ujedinjene, hijerarhične fasade, na djelu su suprotstavljene snage. Niko ne može reći kojim putem će pokret krenuti.

Muslimsko bratstvo nije vodilo pobunu koja je rušila Hosnija Mubaraka: nju su činili mladi ljudi, muškarci i žene koji odbijaju diktaturu. Muslimansko bratstvo, i islamisti uopšte, ne predstavljaju većinu. Nema sumnje da se oni nadaju da će učestvovati u demokratskoj tranziciji nakon odlaska Mubaraka, ali niko ne može reći koja frakcija će na kraju biti u dominantnoj poziciji. Zbog toga je nemoguće odrediti prioritete pokreta. Između "doslovne" struje i pobornika turskog puta se može svašta desiti: političko razmišljanje Bratstva se značajno promijenilo u posljednjih 20 godina.

Ni Sjedinjene Države ni Evropa, da ne spominjeno Izrael, neće jednos
Ni Sjedinjene Države ni Evropa, da ne spominjeno Izrael, neće jednostavno dozvoliti egiptatskom narodu da ostvari svoj san o demokratiji i slobodi.
tavno dozvoliti egiptatskom narodu da ostvari svoj san o demokratiji i slobodi. Strateški i geopolitički obziri su takvi da će reformski pokret biti, i već je, pažljivo promatran od strane američkih agencija u saradnji sa egipatskom armijom, koja kupuje vrijeme i koja je preuzela ključnu ulogu medijatora.

Odlučivši da stane iza Muhamada Elbaradeija, koja je postao ključna figura demonstranata protiv Mubaraka, vodstvo Muslimanskog bratstva je signaliziralo da sada nije vrijeme da se izloži postavljajući političke zahtjeve koji mogu preplašiti Zapad, da ne spominjemo egipatski narod. Oprez je ključna riječ.

Poštovanje demokratskih principa zahtijeva da sve snage koje odbijaju nasilje i poštuju vladavinu prava (i prije i poslije izbora) u potpunosti učestvuju u političkom procesu. Muslimansko bratstvo mora biti punopravni partner u procsu promjene - i biće, ako se u Egiptu uspije uspostaviti minimalno demokratska država (mada niko ne može definirati namjere stranih sila).

Ni represija ni tortura nisu uspjeli ukloniti Bratstvo. Samo demokratska debata i snažna razmjena ideja koje su imale uticaj na razvoj najproblematičnijih islamističkih teza - od razumijevanja šerijeta do poštovanja slobode i odbrane jednakosti. Samo razmjenom ideja, a ne mučenjem i diktaturom, možemo naći rješenja koja će poštovati volju naroda. Primjer Turske nam treba biti inspiracija.

Revolucija u centru

Zapad nastavlja da koristi "islamsku prijetnju" da bi opravdao svoju pasivnost i direktnu podršku diktaturama. Dok je otpor Mubaraku jačao, Izrael je neprestano pozivao Washington da podrži egipatsku huntu protiv narodne volje. Evropa je odlučila da čeka.

Oba stava nešto otkrivaju: na kraju dana, verbalna podrška demokratskim principa vrijedi malo u poređenju sa odbranom političkih i ekonomskih interesa. Sjedinjene Države preferiraju diktature koje garantuju pristup nafti, i dozvoljavaju Izraelu da nastavi sporu kolonizaciju, u odnosu na stvarne predstavnika naroda koji ne mogu dozvoliti da se ove stvari nastave.

FOTOGALERIJA Egipat: Mubarak ipak nije podnio ostavku

Citirajući glasove opasnih islamista da bi opravdali neslušanje glasova ljudi je kratkoročno i nelogično. Pod administracijama i Busha i Obame, Sjedinjene Države su pretrpile velike gubitke u pogledu kredibiliteta na Bliskom Istoku: isto važi i za Evropu. Ako Amerikanci i Evropljani ne preispitaju svoje politike, druge sile u Aziji i Južnoj Americi mogu početi da se miješaju sa njihovom razrađenom strukturom strateških alijansi.

Što se tiče Izraela, koji se sada postavio kao kao prijatelj i zaštitnik arapskih diktatura, njegova vlada će tek shvatiti da su te diktature posvećene samo njegovoj politici slijepe kolonizacije.

Regionalni uticaj Mubarakovog odlaska će biti ogroman, ali konkretne posljedice su nepredvidive. Nakon tunižanske i egipatske revolucije, politička poruka je jasna: sa nenasilnim masovnim protestima je sve moguće i nijedna autokratska vlada više nije sigurna.

Predsjednici i kraljevi osjećaju pritisak ove istorijske prekretnice. N
Arapski svijet se budi sa dostojanstvom i nadom. Promjene će dati nadu istinskim demokratama, a zabrinuti one koji bi žrtvovali demokratske principe u svojim ekonomskim i geostrateškim računicama.
emiri su stigli do Alžira, Jemena i Mauritanije. Treba također promatrati Jordan, Siriju, čak i Saudijsku Arabiju: preventivne reforme su već najavljene, kao da postoji zajednički osjećaj straha i ranjivosti. Vladari ovih zemalja znaju da ako Egipat doživljava krah, oni rizikuju da dožive istu sudbinu.

Ovo stanje nestabilnosti zabrinjava ali i u isto vrijeme i obećava. Arapski svijet se budi sa dostojanstvom i nadom. Promjene će dati nadu istinskim demokratama, a zabrinuti one koji bi žrtvovali demokratske principe u svojim ekonomskim i geostrateškim računicama. Oslobođenje Egipta izgleda tek kao početak. Ko će biti sljedeći? Ako slijede Jordan i Jemen, onda će i Saudijska Arabija, srce arapskog svijeta - i Rijad će se naći u kritičnoj poziciji, bez šanse osim da evolvira ka otvorenijem političkom sistemu.

Širom svijeta, među muslimanima, postoji kritična masa koja bi podržala ovakvu promjenu, tu neophodnu revoluciju u centru. Na kraju, samo demokratije koje prihvate sve nenasilne političke snage mogu donijeti mir na Bliskom Istoku, mir koji također mora poštovati dignitet Palestinaca.

Pogledajte komentare (1)

Ovaj forum je zaključen
XS
SM
MD
LG