Kraj svijeta u kojem svi pobjeđuju

Gideon Rachman, glavni vanjsko-politički komentator u Financial Timesu (Priredila Mirjana Rakela)

Radni vijek proveo sam pišući o međunarodnoj politici, najprije za Economist, a sada Financial Times. Okružen ljudima koji prate tržište i poslovanje, vrlo rano sam shvatio da su međunarodna ekonomija i međunarodna politika duboko isprepleteni.

U knjizi „Budućnost na nultoj točki“ još 2009, pokušao sam predvidjeti kako će globalna ekonomska kriza promijeniti međunarodnu politiku. Kao što prilično mračan naslov implicira, tvrdio sam da će odnosi između velikih sila postati napetiji i da su sukobi izvjesniji. U uvjetima u kojima se ekonomska klima pogoršava, sve će biti teže za velike ekonomije da međusobne odnose promatraju kroz poziciju u kojoj svako dobija. Dolazimo u situaciju da ono što je dobro za Kinu, za SAD je loše, ili ono što je dobro za Njemačku loše je za Italiju, Španjolsku i Grčku.

Nažalost, pokazalo se da su moja predviđanja bila točna, što me čini zadovoljnim autorom, ali kao pripadnik ljudske rase i te kako sam zabrinut. Uspon logike nulte točke potvrdio je da je moguće povezati naizgled nespojivo u međunarodnoj politici: krizu unutar Europske unije, pogoršanje američko-kineskih odnosa, i zastoj u globalnom upravljanju.

Novo, sumorno raspoloženje vidjeti će se na ovogodišnjem Svjetskom gospodarskom forumu. Dvadeset godina prije financijske krize, Davos je bio gotovo festival globalizacije - politički vođe iz cijelog svijeta tu su „kupovali“ ideje o uzajamnoj koristi poslovanja i ulaganja, poticani od investicijskih bankara i multinacionalnih kompanija. No, u Davosu, ove godine, održavati će se niz rasprava o tome kako premodelirati kapitalizam, i kako riješiti krizu u eurozoni.

Igra po pravilima

Europska unija koja je utemljena na ekonomskoj logici da iz zajedništva svi imaju koristi, danas je u problemima.

Ideja da će stvaranjem zajedničkog tržišta i rušenjem investicijskih barijera, svi postati bogatiji, funkcionirala je više desetljeća. No, sada se strahuje da bi umjesto naprijed, neke zemlje Uniju mogle povući unatrag.

Zemlje južne Europe - Grčka, Portugal, Italija i Španjolska - smatraju da su zapravo „zaključane u valutno jedinstvo“ s Njemačkom koja je njihove ekonomije napravila nekonkuretnim. Za njih, EU više nije ideja povezana s prosperitetom.

Što se tiče zemalja sjeverne Europe – građani Njemačke, Finske i Nizozemske - nisu sretni zbog toga što milijardama eura trebaju spašavati južne susjede. Oni strahuju da nikada neće dobiti novac natrag, i da će njihova napredna gospodarstva biti povučena prema dolje.

Sada kada je Francuska izgubila svoj AAA kreditni rejting, Njemačka ostaje kao jedina velika AAA zemlja u eurozoni. Mnogi Nijemci smatraju da su radili i igrali po pravilima - i sada se pitaju trebaju li spasiti zemlje gdje ljudi rutinski varaju na porezima, a u mirovinu odlaze u svojim pedesetim godinama.

Od početka krize u Europi, političari su tvrdili da rješenje snažnija integracija unutar EU. I dok to za Grke znači - euroobveznice, zajedničko pokrivanje dugova, za Njemce to znači „igranje“ po jasno utvrđenim, strožim, financijskim pravilima.

Budućnost na nultoj točki

Takvi proturječni stavovi sigurno da će dodatno produbljivati političke razlike. Rasti će nacionalistički, ekstremni elementi. Na idućim izborima u Francuskoj Marina Le Pen i Nacionalni front bi mogli dobro proći, kao i ostali euroskeptici, takozvane slobodarske stranke u Nizozemskoj i Austriji, Sjeverna liga u Italiji, Istinski Finci u Finskoj, i raznovrsne stranke, od krajnje desnice i do krajnje ljevice u Grčkoj.

Autor tekst zaključuje jednom anegdotom. Prije nekoliko mjeseci, našao sam se na ručku s jednim visoko pozicioniranim dužnosnikom EU, koji je, ispostavilo se, pročitao moju knjigu.

"Moj posao je da dokažem da je vaša ideja o budućnosti na nultoj točki pogrešna".

Odgovorio sam mu da se, kao autor nadam da u tome neće uspijeti, ali da se kao Evropljanin i ljudsko biće nadam da sam ja u krivu. Moj drug sa ručka se nasmijao i rekao: "Tu je previše dijalektike za mene."

To je jedna od lijepih stvari među evropskim dužnosnicima. Vole razgovarati sa svojim kritičarima, lako koriste riječ "dijalektički".

Međutim, bojim se da evropski kulturni tehnokrati neće mnogo toga moći učiniti u novoj eri. Svijet u kojem je budućnost na nultoj točki mogao bi pokrenuti prilično mračne snage.