Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Knjiga sjećanja na najtežu godinu Kotora


Kotor
Više od tri decenije od razornog zemljotresa u Crnoj Gori objavljena je knjiga ,,Dnevnik,, u kojoj su, osim faktografskih podataka objavljena i sjećanja Kotorana na jednu od najtežih godina tog drevnog grada.

Da li je priroda slala znakove upozorenja, čega se sjećaju Kotorani iz perioda solidarnosti iz čitavog svijeta i kako stari Kotor nikada nije utonuo u mrak, priča nam autorka knjige Nada Radović.

Tri su decenije prošle od kada je jedne nedjelje na Uskrs zadrhtalo crnogorsko primorje.

,,Sa brda, sa brda Svetog Iva, od svukud, od svukud je dimilo, dimilo,dimilo...Mi smo se kamenili. U jednom trenutku nastalo je kretanje među ljudima, počeli su da trče, svi prema Kotoru. Svako je imao nekoga u Starom gradu.,,

Ovako se tog 15. aprila 1979 sjeća Nada Radović koja je svoja, ali i sjećanja drugih Kotorana prikupila u knjizi ,,Dnevnik bola i straha,,

,,Danima je podrhtavalo.Danima smo mi slušali kako se sa brda valja kamenje.Ona strašna uka i huka prvog dana nadolazila je negdje od Bojane, odozdo je dolazila. Niko nikada nije čuo jedan takav zvuk prirode. A riva, a jadna riva...A krovovi, a kuće. Oh, bola velikoga.,,


Knjiga čuva i svjedočanstva o velikoj solidarnosti nekadašnjih Jugoslovena.

,,Akcijaši? To je bio prvi dan radne akcije. Kada su preživjeli što su preživjeli u autobusu, ušli su u grad i prvi ponudili sebe ljudima koji su šokirani izlazili. Onda kažu – nemamo vremena, nemamo vremena da se čudimo i da nas boli, moramo ljudima pomagati. Ljudi su samo izlazili, ništa nijesu nosili, samo život.,
,

Kotor je grad koji nikada nije utonuo u mrak, čak ni nakon razornog zemljotresa, prisjeća se gospođa Nada.

,,Kotor je grad koji nikada nije bio mrtav. Nikada, nikada pa ni tada. Porodica Bućin nije htjela da iseli iz grada. Svi su se brinuli o njima. Neko im je nosio vodu, neko hranu. Elektriku su istog trena dobili jer su živjeli tamo kod Gurdića i tamo je gorjelo svijetlo. Kotor živi...Oni nijesu bili sami. Njima divni, hrabri, plemeniti ljudi nijesu dali da budu sami. To je Kotor,.,


Osim faktografskih podataka ali i kroz sjećanja Kotorana, knjiga Nade Radović i upozorava da živimo na trustnom području, te da je čovjek nemoćan pred silom prirode.

,,Draga moja profesorica Leposava Bosnić se u jednom trenutku probudila kada je čula neko gamiženje, a nešto po njoj, a došla je iz bolnice gdje je bila operisana i mislila je da se s njom nešto događa i pomislila je 'Nije valjda da sam pamet izgubila'. Kada je upalila noćnu lampu vidjela je milione, milione škarambeća! Bili su po cijelom podu. Ovamo, tamo ...To su samo padali ili po postelji gamižali. Joj, ja se sva ježim, znate. Ili priču o zmijama. Zmije tada nijesu vidjele ljude, nijesu ih napadale. Bježale su da se one spašavaju. E, tek smo poslije shvatili šta se događa sa životinjama. Noć prije zemljotresa njakanje magaraca, bukanje krava, lajanje kučaka, mačke su bježale iz kuća. Ali niko nije razumio šta se to događa. Kada se dogodilo, onda smo svi razumjeli. Tako da u ovom dnevniku, ko ga bude čitao, ljudi neka upamte jer smo mi na trustnom području, nek osluškuju prirodu jer je ona moćnija od čovjeka , čovjek je samo njen mali djelić.,,
XS
SM
MD
LG