Dostupni linkovi

Global Integrity, američka nevladina organizacija koja prati postojanje, efikasnost i dostupnost antikorupcijskih mehanizama u zemljama širom svijeta, države je na Balkanu ocijenila loše. Od stotinu zemalja, BiH, Crna Gora, Hrvatska i Srbija, u sredini su tabele. Opšta je procjena da zakonske regulative postoje, ali da se ne poštuju, pa su rizici od pronevjera javnih resursa ogromni. Da li građani shvataju veličinu problema, te da li se i kako bore protiv korupcije?

Sistemska pojava i oblik života

Srbija je na listi Global Integrity u društvu s Crnom Gorom, Bjelorusijom, Irakom, Palestinskom upravom, Marokom, Nikaragvom, Somalijom i Jemenom. U tim su zemljama najlošije ocjenjene administracija i javne službe. Posebno je negativnom ocjenjena odgovornost vlasti, osobito zakonodavne. Većina građana u Srbiji priznaje da je korupcija sistemska pojava i oblik svakodnevnog života. Radovan Borović:
Korupcija kao društveno zlo cveta kada je opšte ili javno dobro bez jake zaštite, kaže Vladimir Goati, predsednik organizacije Transparency Srbija. To je posebno vidljivo u društvima koja se transformišu, nastavlja Goati i dodaje – što je društvena kriza duža, to je obim korupcije veći, mada se ona povremeno manifestuje smanjenim intenzitetom, što je slučaj u poslednjem šestomesečnom istraživanju u Srbiji:
„Po prvi put smo, umesto jednog postepenog napretka, doduše ponekad kornjačinog hoda napred, imali stagnaciju. Mi sada više prisustvujemo nečemu što su bljeskovi nekih afera od pre dve, tri, pet ili deset godina i tu nije siguran indikator da je korupcija zahvatila društvo od dna do vrha, a pre toga to nije bio slučaj.“

Imamo kapitalno važan organ koji tri godine postoji na papiru i dan danas ne funkcioniše, a to je Državna revizirska institucija. Dakle, neverovatno je da jedna država ne može za tri ili četiri godine da digne na noge i osposobi jedan vitalno bitan mehanizam.
Istraživači i borci protiv korupcije vrlo često kažu da je praksa podmićivanja stara koliko i država. Nepostojanje regulatornih institucija i pojedinih zakona, u prvom redu o finansiranju političkih stranaka, pojačavaju vezu države i korupcije. Poverenik za informacije od javnog značaja Rodoljub Šabić:
„Mi godinama imamo situaciju u kojoj mehanizmi poput Republičke uprave za javne nabavke, koja je jedan od osnovnih instrumenata u borbi protiv korupcije, rade u gotovo nemogućim uslovima. Imamo činjenicu da je budžetska inspekcija, koja postoji, radi i u granicama objektivnih mogućnosti ulaže nekakav napor da obezbedi svoju funkciju, svedena, neću reći na rudimentaran nivo, ali na nivo koji je daleko ispod potreba ove zemlje. Imamo kapitalno važan organ koji tri godine postoji na papiru i dan danas ne funkcioniše, a to je Državna revizirska institucija. Dakle, neverovatno je da jedna država ne može za tri ili četiri godine da digne na noge i osposobi jedan vitalno bitan mehanizam. To je stvar kojoj se mora pogledati u oči.“
Korupcija u Srbiji je sistemska pojava i oblik svakodnevnog života. Građani Srbije, kao najkorumpiranije navode političke partije i carinsku službu, dok korupciju najmanje primećuju u verskim organizacijama i donedavno u Vojsci Srbije. Sudstvo, zdravstvo, prosveta, posebno potpadaju pod uticaj organizovane korupcije, potvrđuje mišljenje Beograđana:
„U zdravstvu, kod najobičnijih prodavaca, na kojekakvim šalterima… kad god vam treba kakva usluga, treba da ima se klanjate.“
„Mislim da je korupcija najveća kod lekara. Onaj ko ima da da, on će da stigne i na red i da svuda obavi sve. Ko nema, ima da čeka dok ne crkne.“
„Da bi se završio bilo kakav ozbiljniji posao, potrebno je da se imaju jake ili veze ili pare ili i jedno i drugo.“
„Nemam nikakvo iskustvo, ali gledajući televiziju i čitajući novine mogu zaključiti da je najveća korupcija u poslovnim krugovima.“
„Korupcija je jako prisutna, naročito u zdravstvu i građevinarstvu. Mislim da korupciju u ovom trenutku nije moguće iskoreniti. Ona će možda, u početku, koristiti da se neke stvari formiraju, pa će se posle toga ovo društvo normalnije razvijati. Mislim da korupcija u ovom momentu možda nije toliko štetna, ima i svoje pozitivne strane, uz sve ovo negativno što nosi sa sobom. To treba preživeti, jedna-dve generacije, pa će posle, valjda, biti bolje.“

Onog trenutka kada je čovek koji je dao doprinos otkrivanju „drumske mafije“ pisnuo o tom problemu, onog trenutka kada mi se obratio za pomoć, izbačen je s posla i tri godine je bio bez posla.
Skupština Srbije je proteklih godina usvojila nekoliko antikorupcionih zakona, što predstavlja institucionalni uslov za borbu protiv korupcije, ali poverenik za informacije od javnog značaja Rodoljub Šabić upozorava na sledeću stvar:
„Onog trenutka kada je čovek koji je dao doprinos otkrivanju „drumske mafije“ pisnuo o tom problemu, onog trenutka kada mi se obratio za pomoć, izbačen je s posla i tri godine je bio bez posla. Čovek, zaposlen u Železnicama Srbije, predstavnik radnika u upravnom odboru, koji je prvi progovorio o kupovini tih šarenih vozova, takođe je ostao bez posla. Dakle, ovo ne govorim da bih širio pesimizam. Ovo je jednostavno nešto što ilustruje našu realnost. Taj tretman prema njima nije osveta, nije poruka njima, to je poruka vama. To je evidentan strah od javnosti.“
Nedavna istraživanja su pokazala da je verovanje o rasprostranjenosti korupcije veće od njenih realnih razmera. Nivo korupcije može se meriti i činjenicom da jedna petina porodica u Srbiji priznaje da je morala nekoga da podmiti.
Crnoj Gori najlošije ocjene

Crna Gora ima slabe mehanizme za zaštitu od korupcije i našla se među zemljama kojima prijeti velika pljačka javnih resursa, objavila je američka organizacija Global Integrity. Ovo je ujedno i najlošije ocjenjena zemlja u regionu zapadnog Balkana, koja se i dalje suočava s dubokim problemima u cjelokupnom sistemu vlasti. Za razliku od ostalih balkanskih država, u Crnoj Gori su i propisi, odnosno antikorupcijski mehanizmi, izuzetno slabi. Odgovornost predsjednika, premijera i ministara, nisko je rangirana uglavnom zato što osnovni mehanizmi za sprječavanje sukoba interesa ne postoje ili su nedjelotvorni. Osim toga, kaže naš Esad Krcić, u javnosti se korupcija doživljava kao društveno prihvatljivo, čak i poželjno ponašanje:
U namjeri da prezentuju uspješnu borbu protiv korupcije, najviši predstavnici vlasti u Crnoj Gori uglavnom barataju podacima o broju presuda za ovo krivično djelo. Prema podacima tripartitne komisije, koju čine predstavnici pravosuđa, tužilaštva i policije, od 230 krivičnih prijava, koliko je prošle godine podnijeto za krivična djela korupcije , samo četiri su okončane pravosnažno, a od 630 zaostalih predmeta iz prethodnih godina, također za korupciju, koje su sudovi ranije rješavali, pravosnažna odluke donijeta je za 240 postupaka. Međutim, do sada nije bilo nijedne osude za korupciju na visokom nivou. O tome svjedoči i ocjena Evropske komisije s deklarativna posvećenost vlasti borbi protiv korupcije nije podržana energičnom primjenom sa jasnim rezultatima i da je korupcija i dalje neefikasno gonjena, posebno u slučajevima korupcije na visokom nivou.

Svi veliki slučajevi korupcije, vezani za ministre ili druge javne funkcionere, su ostali samo na nivou afera i apsolutno nisu završeni pravosnažnim, a posebno ne osuđujućim sudskim presudama.
Činjenicu da u Crnoj Gori do sada nije rasvijetljen ni presuđen nijedan slučaj korupcije na visokom nivou, za naš program je prokomentarisao Jusuf Kalamperović, ministar unutrašnjih poslova i član Nacionalne komisije za borbu protiv korupcije:
„Naši organi gojenja nisu došli do indicija i dokaza da korupcije ima.“
Institucije se bave raznim restrukturiranjima, obukama zaposlenih, zapošljavanjem i otpuštanjem, ali konkretnih rezultata nema, i to je veoma zabrinjavajuće, kaže direktor Mreže za afirmaciju nevladinog sektora (MANS) Vanja Ćalović:
„Za posljednje tri godine je bilo ukupno 60 pravosnažnih sudskih presuda, ali ne postoje podaci da li se radi o slučajevima takozvane male korupcije, gdje su osuđeni saobraćajni policajci zbog uzimanja mita, ili o slučajevima velike korupcije. Svi veliki slučajevi korupcije, vezani za ministre ili druge javne funkcionere, su ostali samo na nivou afera i apsolutno nisu završeni pravosnažnim, a posebno ne osuđujućim sudskim presudama.“
Sve je postavljeno tako da je unaprijed jasno da prave borbe protiv korupcije ne može biti, rekao je nedavno predsjednik senata Udruženja pravnika Stanko Marić, koji je govoreći o Nacionalnoj komisiji za borbu protiv korupcije koju je formirala Vlada, rekao da se od nje, kao i od bilo koje druge institucije koja se bavi poslovima uperenim protiv ljudi koji u njoj sjede, ne može očekivati da sami sebe izvještavaju, da sami o sebi prave izvještaje i sami ih ocjenjuju. Stvari su postavljene naglavačke, rekao je Marić:
„Logično je da članovi Komisije, koji su šefovi vitalnih segmenata države, ne mogu da se bore protiv te pošasti. Nije prirodno da ljudi rade protiv sebe. Stvaramo gomile papira, gubimo ogromno vrijeme i stvaramo veliku priču da se borimo protiv korupcije.“
Poseban problem u Crnoj Gori predstavlja poimanje korupcije kao društveno prihvatljivog ponašanja. Za to postoji više razloga. Jedan od njih je i činjenica da Crna Gora nije velika država. Ovdje svako svakoga zna, kaže ministar unutrašnjih poslova Jusuf Kalamperović, koji dodaje da nije sve pitanje novca, već i veza i uticaja. Iako bi neki posao završio bez problema i u kratkom roku, skoro svaki građanin Crne Gore će tražiti intervenciju, rekao je Kalamperović:
„U ovom našem društvu je stvoren sistem veza – prijateljstva, kumstva i tako dalje – za završavanje poslova preko reda. Ako je rečeno da se dođe za pet dana, odmah se pita da li to može da se završi za dva. Onda dijete hoće da upiše na taj i taj fakultet i tako dalje.“

U ovom našem društvu je stvoren sistem veza – prijateljstva, kumstva i tako dalje – za završavanje poslova preko reda.
Kako reagujete na te molbe?
„Gdje mogu, pomognem. Ima opravdanih slučajeva, slučajeva gdje treba pomoći, gdje treba učiniti i tako dalje. Ali u najvećem broju slučajeva šaljem na redovni postupak.“
Direktor MANS-a Vanja Ćalović, naglašavajući da je najveća prepreka nastojanjima da se iskorijeni korupcija odsustvo političke volje, vladajuću strukturu označava za krivca i za društveno poimanje korupcije kao regularnog i poželjnog ponašanja. Kada se to promijeni i kada se okončaju privatizacioni procesi, tada će se okončati i balkansko tranzicijsko razdoblje, koje je, između ostalog, u značajnoj mjeri obilježava upravo visok nivo korupcije:
„Korupcija je postala, uslovno rečeno, prihvatljiva iz najmanje dva razloga. Jedan je taj što nam se s najviših državnih funkcija šalje poruka da je to ponašanje koje nije kažnjivo, da je to nešto što je uobičajeno i prihvatljivo. A drugi razlog je jako nizak nivo prosječnih zarada odnosno uopšte životnog standarda građana. Manje-više većina je korumpirana, posebno u pojedinim institucijama i pojedinim branšama. Iz tog razloga su građani ponekad i prisiljeni, a i omogućeno im je da budu korumpirani, da bi na taj način povećavali svoj životni standard.“
Zakoni su tu ali...

U Bosni i Hercegovini se uvijek ponavlja ista matrica, koja god se oblast života analizirala. Baš kao i u ljudskim pravima, tako i u oblasti antikorupcijskih mehanizama, nezavisne agencije ocjenjuju kako država ima dobre zakone, dobre okvire, ali kako u praksi ne funkcionira ništa. Na ovogodišnjoj listi Global Integrity, BiH ima 63, od mogućih 100 poena, jer je zakonodavstvo ocijenjeno sa 87, ali primjena s tek 41 indeksni poen. I ovdje se potvrđuje pravilo da javno mnijenje praktično ne postoji, prenosi iz Sarajeva Dženana Karabegović:

Bosna i Hercegovina nalazi se na 93. mjestu od 180 zemalja u svijetu po korumpiranosti i najkorumpiranija je zemlja u regionu, navodi se u posljednjem istraživanju Transparensy international BiH. Iako je prethodnih godina doživjela neznatan napredak, navode u ovoj organizaciji, trenutno se nalazi na samom dnu zemalja Evrope kada je korupcija u pitanju. Portparol Transparency International BiH Ivana Korajlić kaže kako ovakav indeks ne treba da čudi, s obzirom na stanje u državi, urušavanje njenih institucija, te na političke lidere koji su direktno uključeni u koruptivne radnje:
„Zadnje istraživanje smo radili pred izbore u oktobru 2008. godine. Pokazalo je da su građani veoma svjesni prisustva korupcije u društvu i da izdvajaju korupciju kao jedan od najvećih problema bosanskohercegovačkog društva. Postavljaju je odmah iza nezaposlenosti i siromaštva. Prema tom zadnjem istraživanju, građani smatraju da je korupcija najprisutnija u policiji, zatim u političkim partijama, zdravstvu, carini, entitetskim vladama i pravosuđu. A prema stavovima građana, najmanje korupcije ima u nevladinim organizacijama, međunarodnoj zajednici i poštama Federacije BiH i Republike Srpske.“
Prema istraživanjima Transparency International BiH, stavovi građana pokazuju da najviše korupciju primjećuju u lokalnim zajednicama, iako je
politička korupcija na najvišim nivoima vlasti najopasnija, jer se manifestuje kroz procese privatizacije i poslove javnih preduzeća:
„Kada je u pitanju sama borba protiv korupcije, građani su jako nezadovoljni efikasnošću institucija. Najveći broj građana je odgovorio da se nijedna politička partija ne bori protiv korupcije na pravi način. Što je i razumljivo, s obzirom na to da su političke partije na drugom mjestu kad je u pitanju korumpiranost.“
Istraživanje o korupciji u BiH provela je i nevladina organizacija „Centri civilnih inicijativa“. Istraživanje je pokazalo da je polovina ispitanika u
posljednjih godinu dana imala nekog doticaja sa ovom pojavom. Ona je najizraženija u zdravstvu i obrazovanju, kaže predstavnica organizacije
Majda Behrem Stojanov. Prema njenim riječima, skoro petina ispitanika je izjavila da je platila ili kupila poklon ljekarima ili medicinskom osoblju
radi obezbjeđenja određenih usluga:
„Velika većina – 77 posto – ispitanika smatra da je korupcija u oblasti zdravstva najprisutnija u bolnicama, gdje se u prosjeku za obavljanje operacije daje oko 700 konvertibilnih maraka. Kad je obrazovanje u pitanju, tu je istraživanje pokazalo da čak 96 posto građana smatra da je korupcija najprisutnija na fakultetima, 54 posto ispitanika je upoznato sa slučajevima plaćanja za polaganje ispita, što u – po njihovom mišljenju – iznosi 2.638,3 konvertibilne marke za polaganje ispita. Analize nam pokazuju da korupcija, nažalost, postaje model ponašanja, kao da ne predstavlja društveno zlo, već činjenicu da se putem nje može doći do određenih privilegija i boljeg položaja u društvu.“

To je prosto ušlo duboko u kulturni kod, u navike, u način života, i to je vrlo problematično. S tim se vrlo teško boriti i mislim da su tu vrlo male šanse da se nešto ozbiljnije uradi.
Sociolog Ivan Šijaković smatra da je problem korupcije na Balkanu dvostruki, prvo sistemski, a onda i kao vrsta nasljeđa:
„To je prosto ušlo duboko u kulturni kod, u navike, u način života, i to je vrlo problematično. S tim se vrlo teško boriti i mislim da su tu vrlo male šanse da se nešto ozbiljnije uradi. Korupcija se sada samo prebacuje na različite situacije – ili u oblast medicine ili u oblast institucija sudstva, tužilaštva i tome slično, ili na neke druge oblasti. U svakom slučaju, stalno je prisutna.“
Na naše pitanje da li bi korupcija bila manja da vlast pokaže interes da je spriječi, Šijaković kaže:
„Naravno da bi bila ako bi vlast pokazala svojim primjerom, pa čak i nešto oštrijim mjerama, da je korupcija loša stvar. Ali ja u to ne vjerujem, jer je vlast sa svim tim povezana, jer su mnogi u vlasti došli na te pozicije zahvaljujući korupciji, jer se mnogi održavaju u vlasti zahvaljujući korupciji, tako da su duboko involvirani u tu mrežu.“
A koliko je bosanskohercegovačka vlast spremna i sposobna da se uhvati u koštac sa korupcijom, najbolje ilustruju primjeri da se svako iznošenje podataka o ovoj pojavi u javnosti „napada“. Tako se dešava da su Centri civilnih inicijativa uputili Direkciji za ekonomsko planiranje BiH inicijativu sa nizom antikoruptivnih mjera, koje bi bile ugrađene u izradu Razvojne strategije, ali još uvijek nisu dobili odgovor da li je inicijativa uopšte i razmatrana.
Zviždača sve više

Hrvatska javnost je rezignirana i razočarana. Većina ih ne vjeruje da se korupcija u Hrvatskoj može iskorijeniti za vijeka trenutno živućih generacija. Građani pred korupcijom uglavnom zatvaraju oči jer su uvjereni da pravdu ne bi istjerali, nego samo sebi naškodili. Ankica Barbir Mladinović vodi vas kroz sljedeću priču:
Od 16 zaustavljenih Zagrepčana, samo su nam dvojica rekla da su se spremni javno izložiti i prijaviti korupciju. Svi ostali će rađe „zazmiriti“:

„Vjerojatno iz nekog straha. Valjda se boje da ih noć ne pojede. Nažalost.“
„Vjerojatno se boje onih koji sudjeluju u korupciji.“
„Vjerojatno se boje osvete. Boje se svojih šefova. Nemaju mnogo koristi od toga što bi to prijavili, može da bude samo šteta. Bolje se toga kloniti.“
Ekonomistica Vesna Balenović, nekadašnja zaposlenica Industrije nafte (INA), jedna je od najpoznatijih hrvatskih „zviždačica“, ali baš zbog toga, od 2001. godine prolazi pravu životnu dramu – zbog ukazivanja na krađu i lopovluk u hrvatskoj INA-i, našla se na cesti, potpuno usamljena:
„Ukazala sam na koruptivne radnje u INA-i, težine 100 miliona dolara. Posao na kojem sam radila je bio da pratim materijalne troškove. Primijetila sam da nema tri broda, da je nestalo 40 cisterni, da se sabotira vlastiti vozni park, da se favoriziraju ugovorni prijevoznici. Kad sam ukazala na korupciju, bila sam eliminirana, izgubila sam posao, 47 puta sam bila na sudu. Moja kalvarija je bila jako teška.“
Sudski postupci protiv Vesne Balenović još nisu dovršeni, a gorko iskustvo „zvizdača“ potaknulo ju je da osnuje udrugu „Zviždač“ kako bi osobnim iskustvom pomogla ljudima koji se odluče na sličnu građansku hrabrost. Kaže da u zadnje vrijeme osjetno raste broj građana koji prijavljuju korupciju:
„Dnevno dobivam pedesetak prijava i dojava diljem Hrvatske. Ljudi se više ne plaše, nisu više ona šutljiva većina, prijavljuju korupciju, ne žele biše biti anonimni, već sve više i više žele imenom i prezimenom izići u javnost.“
No, smatra da je riječ ipak o trenutnom valu nezadovoljstva zbog aktualne gospodarske krize, pa se ljudi, u očaju zbog otkaza i siromaštva, lakše odlučuju progovoriti, jer nemaju više što izgubiti. Boji se, međutim, ukoliko se „zvizdači“ trajno ne zaštite, da će nakon nekog vremena sve opet splasnuti. Zbog toga je inicirala donošenje Zakona o zaštiti „zvizdača“ – ljudi koji se odluče ukazati na korupciju:
„Ona osoba koja ukaže na korupciju ne smije biti niti obilježena, niti stigmatizirana, niti na bilo koji način eliminirana iz radne sredine. U taj Zakon bismo ugradili nagradu za osobu koja ukaže na korupciju. A onoga tko osobu koja ukaže na korupciju istjera s radnog mjesta, moramo kazniti.“
Ukoliko sadržaj predmeta o kojem pričaju dodiruje nekoga na visokoj političkoj ili državnoj funkciji, onda od tog nema ništa – nikada neće biti nikakvog epiloga te prijave, nikada neće biti nikakve ozbiljne istrage, nikada neće biti nekakve presude.
Takvi zakoni već postoje u sedam zapadnoeuropskih zemalja, no Munir Podumljak, iz nevladine udruge Partnerstvo za društveni razvoj, ističe da sam zakon nije dostatan:
„Borba protiv korupcije ne može stajati samo na ,zviždačima‘. S tim da se ,zviždačima‘ moraju osigurati kanali putem kojih oni to mogu napraviti. Pitanje je koliko će ljudi općenito imati volje pričati o tome. Ukoliko sadržaj predmeta o kojem pričaju dodiruje nekoga na visokoj političkoj ili državnoj funkciji, onda od tog nema ništa – nikada neće biti nikakvog epiloga te prijave, nikada neće biti nikakve ozbiljne istrage, nikada neće biti nekakve presude. Samim tim ljudi gube volju. Zašto bi doživljavali bol kad se mogu baviti nekim drugim stvarima, recimo pecanjem, i biti sretni.“
Iako se posljednje tri godina Hrvatska malo popela na svjetskoj ljestvici za mjerenje korupcije, još nije stigla do prolazne petice, kaže predsjednik Transparency International Antun Zoran Petrović:
„Hrvatska je trenutno, što se korupcije tiče, među boljim ponavljačima, na ljestvici od jedan do 10. Hrvatska je za 2008. godinu zaslužila ocjenu 4,4.“
Stručnjak za korupciju i sveučilišni profesor Josip Kregar primjećuje, međutim, da je zbog tog neznatnog napretka, kojem je prije svega pridonijelo usklađivanje hrvatskih pravnih okvira s europskim, korupcija u Hrvatskoj, kao općeniti problem, nestala s naslovnica, što je loše:
„Primjećujem da se korupcija shvaća samo temom crne kronike, a ne ključnim i prioritetnim političkim problemom. Priznajem da je korupcija smanjena u odnosu na ona vremena u kojima je bila opće raširena. Ali nisam siguran da je to posljedica bilo kakve strategije ili politike, već je posljedica normalnog razvija demokracije i civilnog društva.“
I anketirani građani zaključuju kako hrvatska vlast još uvijek nema snage, niti političke volje obračunati do kraja s korupcijom:
„Prvo bi trebalo smijeniti sve političare kompletni. Počevši od njih koji su korumpirani pa prema dole. Otvorila bih Goli otok za njih.“
„To je naprosto strašno. Ja radim u prosvjeti. Kad slušam prijatelje koji imaju vlastite firme, ne mogu doći k sebi.“
Borba protiv korupcije je borba za državu

Verica Barać
I na samom kraju, umjesto bilo kakvog zaključka, jedna sličica koja jasno govori o tome koliko su stanovnici Balkana osjetljivi na korupciju i koliko su spremni boriti se protiv problema koji im objektivno otežava život. Proteklih je desetak dana naša On-line gošća bila Verica Barać, predsjednica Savjeta za borbu protiv korupcije u Srbiji, inače dobitnica Povelje za građansku hrabrost koju dodjeljuje Unija sindikata i Kuća pravde „Strasbourg“. Uža joj je oblast interesovanja upravo borba protiv korupcije. Iako je bila spremna odgovarati posjetiteljima naše web stranice na sva pitanja koja ih zanimaju u vezi s ovom lošom navikom, u desetak dana dobila je isto toliko upita. Na pitanje kako objašnjava popriličnu civilnu dekuražu i lijenost građana, Verica Barać je odgovorila:
„Skloni smo ili pesimizmu ili optimizmu, a najmanje smo spremni da budemo uporni. A korupciju najuspješnije možemo savladati upornošću. Mislim da je borba protiv korupcije uvijek i borba za državu. Uprkos tome što ima veoma mnogo sumnjivih boraca, kojima su usta puna države.“
  • 16x9 Image

    Sabina Čabaravdić

    Rođena u prošlom stoljeću. Sasvim slučajno, umjesto pravo završila novinarstvo, već sa 17 se zaljubila u radio i ostala radijski novinar, usprkos izazovima i ponudama s TV-a. Najprije Radio Sarajevo, a potom Radio Slobodna Evropa, koji se 31. januara 1994. godine prvi put oglasio upravo njenim glasom.

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG