Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Utakmica „Dinamo“ – „Crvena Zvezda“ i prvi pokušaj osvajanja TV Zagreb


Ines Šaškor
Nedjelja, 13. svibnja 1990. Hrvatska demokratska zajednica apsolutni je pobjednik prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj. Vrijeme interregnuma, novi Sabor još nije konstituiran, stara vlast posprema ladice.

Na Televiziji napeto iščekivanje. Uzimam prvi slobodni dan od nove godine. U vrijeme predizborne kampanje na poslu sam provodila svaki dan, svaki vikend. Rođendan bliske osobe. Petnaestak prisutnih u privatnom stanu, u Vlaškoj ulici. U 19.30 iz čiste rutine palim televizor – TV Dnevnik, prvi kadar maksimirski stadion, utakmica „Dinamo“ – „Crvena zvezda“, divljanje navijača, upad policije na teren, prekid. Zovem redakciju, javlja se Boris Srića, moj pomoćnik i šef deska, opisuje mi razvoj događaja, kaže okupljaju se novinari sportske i zagrebačke redakcije, poslali su već ekipe na teren, jer se neredi u gradu nastavljaju. Nikoga od direktora nema, svi su negdje na izletu, još nije bilo mobitela. U tom trenutku kao šefica Informativnog programa ja sam najodgovornija osoba – odlučujem: prekidamo redovitu shemu, idemo s posebnom emisijom poslije Dnevnika. Dajem upute za režiju dnevnog programa, pozivanje studijskih ekipa i svega potrebnog, ostavljam broj telefona stana u kojemu se nalazim da me zovu u slučaju potrebe dok se spremam za dolazak na Televiziju. Taj broj ostao je zapisan na tajničinom stolu u sobi ispred moje.

Došla sam oko 20.30 sati. 'Sportaši' mi detaljno opisuju događaje, gledam snimljeni materijal. Jasno je da su „Delije“, „Zvezdini“ navijači, prvi krenuli, masovno izazivajući nerede razbijanjem stolica a potom i glava, gađajući publiku izvan svog ograđenog prostora. Vikalo se i „Ovo je Srbija“ i „Ubit ćemo Tuđmana“. „Dinamovi“ navijači, „Bad Blue Boysi“ , krenuli su s druge strane stadiona, milicija je uletjela među njih, neki igrači su se uključili u tučnjavu, u obranu zagrebačkih navijača. Reprezentativac Zvonimir Boban žestoko je nasrnuo na milicajca. Nastupila je sveopća makljaža i prekid utakmice. Bilo je 60-tak ozlijeđenih. Stvari se nisu smirivale, nasilje se prebacilo na okolne ulice. Posljednje vijesti govore da BBB-ovci idu prema centru grada i Saboru, zazivajući HDZ da obrani Hrvatsku. Dogovorili smo da se što je prije moguće ide u izvanredne emisije, da se 'otkačimo' od jugoslavenske TV sheme (zapravo sheme tzv. hrvatsko-srpskog jezičnog područja), a ostalima ponudimo naš program, ukoliko ga žele primati. Uređivački pristup – puna, objektivna informacija o svemu što se događalo, kako na stadionu, tako i na ulicama. Bez zadrške, praktički bez montaže. Uostalom, gotovo da nije bila ni moguća, događaji u gradu su se upravo odvijali. Nastojali smo doći i do odgovornih u klubovima i Nogometnom savezu, u zagrebačkom SUP-u, pozvati ih u studio, pridonijeti smirivanju strasti. Novinari-očevici ne dvoje da je milicija katastrofalno pogriješila.

U tim dogovorima zatekao me telefonski poziv Antuna Vrdoljaka, režisera i člana užeg Tuđmanovog tima. Poznavali smo se dugo, bili na 'ti'. Počeo je povišenim tonom, službeno i teatralno:

- Gdje ste vi svi? Ni do koga ne mogu doći. Lilić je u Tribunju, nemam pojma gdje su vam direktori! Zar ne vidiš što se događa, ovo je sabotaža izbornih rezultata, sve je namješteno, Hrvatska je napadnuta! Obraćam ti se u ime izbornog pobjednika, HDZ-a i Franje Tuđmana. Dolazim tamo i preuzimam vođenje programa!

- Tonči, čekaj! Sve je pod kontrolom, program se odvija u najboljem redu, dajemo sve informacije...

- Dobili smo izbore, odgovorni smo za Hrvatsku, ovo je pokušaj njezine destabilizacije, izazivanjem navijačkih nereda priziva se vojska. Sve je orkestrirano, a vi prikazujete kako navijači razbijaju po gradu. To nam sada ne treba, to oni i hoće vidjeti...

- Ali to je činjenica...

- Kakva činjenica, uostalom televizija je državna i ona sada nama pripada.

- Tonči, govorim ti prijateljski, vi ste demokratski izabrana a ne revolucionarna vlast. Nitko nama ne može ništa narediti, osim u okolnostima izvanrednog stanja. Postoji red i zakon, nemojte odmah na početku učiniti kardinalnu grešku.

Rastumačila sam mu propisanu proceduru o izvanrednim mjerama, njihovom stupnjevanju. Kada proradi zakonom utvrđeni mehanizam, televizija mora dati državnim organima prioritet i prenositi sva njezina saopćenja. HDZ kao pobjednička stranka može se oglasiti izjavom koju ćemo mi svakako uvrstiti u program. U vrijeme interregnuma svugdje u svijetu legalna je još uvijek stara vlast. Ovo je stvarno specifična, potencijalno eksplozivna situacija, te bi bilo najbolje – čak sam mu sugerirala – i da se zajednički oglase. Ako procjenjujete da su politički prsti umiješani u nerede, pozovite Antu Milovića, predsjednika Izvršnog vijeća Sabora (Vlade), sabranog i koncilijantnog čovjeka, i dogovorite s njim što treba poduzeti. Sve je prihvatljivo, osim preuzimanja televizije i donošenja izvršnih programskih odluka mimo kuće. Dok sam ovdje, toga neće biti.

Vrdoljak je bio sve nestrpljiviji, dotadašnji prijateljski ton prelazio je u prijeteći. Njegov ulazak na velika vrata na televiziju i preuzimanje komandi u noći velikih nereda je osujećen. Poznavala sam ga dobro i znala sam što me čeka. Nisam popustila. Počeo se derati.

- Znamo mi dobro tko stoji iza svega! Sve je to scenario! Zašto šaljete kamere pred Sabor? Prikazujete hrvatske momke kao divljake i razbijače! Pa to oni hoće! Zahtijevam da umjesto pred Sabor pošaljete kameru kod nas, u središnjicu HDZ-a, na Becićeve stube! Mi ćemo javnosti reći o čemu se tu radi.

- Poslala sam pred Sabor jer se tamo uputilo na desetine BBB-eovaca, prikazujemo razbijanje, jer se po gradu razbija, a tko je danas počeo, i to smo pokazali, i to već desetak puta... Gledaoci nisu ovce... Nemamo posebnu kameru za središnjicu HDZ-a, sve su na terenu, predlažem da netko iz vrha stranke dođe na televiziju i obrati se javnosti. Ti si čovjek filma i medija, znaš da to ima jaču težinu, nego snimiti izjavu u nekoj stranačkoj sobi punoj ljudi...

Još smo se natezali, kombinirao je ulagivanje i prijetnju. Nevoljko je na koncu pristao, poznavao je i on mene. Uskoro mi je javio da će doći Stipe Mesić, tada predsjednik Izvršnog odbora HDZ-a i dati izjavu u ime stranke izborne pobjednice. U međuvremenu, HDZ je stupio u kontakt s Milovićem, ja sam razgovarala s Mijom Vlaovićem, republičkim sekretarom za informiranje, upozorila ga da informativni dio trebaju usuglasiti s izbornim pobjednicima. Mi smo pod pritiskom, ali javni red i mir su jedno, a informiranje drugo. Spajaju se samo u slučaju proglašenje jedne od mjera izvanrednog stanja. Slušao me pažljivo i uplašeno. Ne znam što je poduzeo. Pristizale su i ekipe s terena. Novinar Tihomir Ladišić i njegova ekipa bili su izbezumljeni – po prvi put susreli su se s nasiljem na zagrebačkim ulicama. Do tada su ga vidjeli samo na Kosovu. Gomila je pregledavala osobne karte snimatelju i toncu, obrušila se na jednoga sa srpskim/crnogorskim imenom, razbijana su stakla na automobilima nehrvatskih registracija. Mržnja i bijes na svakom koraku. Unisono 'Srbe na vrbe' iz stotina mladih grla.

Oko 22 sata pristigli su Mesić i Vrdoljak. Mesić ležerno odjeven, u trapericama, dolazi sa pripremljenom izjavom HDZ-a. Prvi put ga susrećem, djeluje opušteno i sabrano. Prihvaća ponuđeni viski, razgovara sa mnom kao da me poznaje, govori o informacijama koje su dobili i od Milovića i od svojih izvora kako su zagrebački neredi po svemu sudeći isplanirani. Prvi put čujem ime Arkan. On je, kažu mi, predvodio „Delije“. Vrdoljak se vrpolji, obrušava se na naše prikazivanje nereda po gradu. „Pa ti bi zaustavio Reuters“, pokušavam se našaliti. Vrdoljak se voli šaliti samo na tuđi račun, svađao bi se, Mesić ga umiruje, „pusti ih da rade svoj posao“ . Izjava HDZ-ea izazivače nereda na stadionu „Dinama“ i dijelove sigurnosnog sustava označava kao provokatore i destabilizatore mlade hrvatske demokracije, ali je i odmjerena, poziva na red i suzdržanost. Mesić još nema dovoljno medijskog iskustva, bio je malo 'drven', predlažem mu da još jednom snimi svoj nastup, prihvaća sugestije s povjerenjem i sve ispada dobro. Emitiramo tu izjavu odmah i ponavljamo je nekoliko puta. Oni odlaze, ja ostajem još neko vrijeme s kolegama. Vidimo prve reakcije TV Beograd – slika zagrebačkih nereda već je lagano montirana, dominira „Zvezdina“ interpretacija događaja, krivnja za incidente se izjednačava. Znamo što nas sutra čeka - na koordinaciji glavnih urednika JRT-a TV Beograd će nas optužiti za pristranost, a u dijelu hrvatske javnosti bit ćemo loši domoljubi.

Mi smo prikazali apolutno sve što se zbivalo tako kako se zbivalo.

Iskusni sportski novinar, Boris Mutić kaže mi da su 'stvari krenule' i da je bolje da se maknem. Odlazim kući iza pola noći.

Epilog 13. svibnja 1990. U novijoj hrvatskoj nacionalnoj mitologiji događaji na maksimirskom stadionu proglašeni su početkom Domovinskog rata. Ispred oronulog „Dinamovog“ stadiona stoji spomen-ploča hrabrim Bad Blue Boysima koji su se prvi oduprili velikosrpskom nasrtaju na Hrvatsku. Razbijeni automobili, pretučeni ljudi i 'Srbe na vrbe' su zaboravljena kolaterala.

Za mene osobno, taj je 13. svibanj bio je dan kada je završila moja profesionalna karijera u hrvatskim medijima.

Nakon što sam odbila predati televiziju u ruke Antuna Vrdoljaka, postala sam mu neprijatelj. Oni koji poznaju tu osobu, znaju što to znači. Prozivao me sljedećih mjeseci i godina na desetke puta, uporno i sistematski, strastveno i sa mržnjom, sa sve težim optužbama. Verzije su bile sve fantastičnije. Javno, kao i na sastancima u HDZ-eu i na HRT-u, označio me kao osobu koja je bila ni više ni manje nego suorganizator divljanja „Zvezdinih“ navijača, a sve u režiji Udbe i KOS-a, s ciljem izazivanja nereda, rušenja tek izabrane nove hrvatske vlasti i vojnog udara! Sve sam to, govorio je Vrdoljak, organizirala iz stana komunističkih prvaka, jednom bi kazao Ivice Račana, a drugi put Stanka Stojčevića! A dokaz je trebao biti broj telefona koji sam ostavila kad sam se javila tokom TV Dnevnika, inače privatni broj obitelji u čijoj sam kući boravila na proslavi rođendana. Kada mi je direktor programa Miroslav Lilić prvi put spomenuo tu Vrdoljakovu interpretaciju koju je širio po središnjici HDZ-a, spominjući i da im je s Televizije dojavljen taj podatak, kao i tko ga je dostavio, najprije mi je bilo smiješno. Kada se priča ponovila, a ovaj put prenio mi ju je Branko Lentić, uskoro kratkotrajni direktor HTV-a, znala sam što slijedi, pa sam pokušala rastumačiti, kazala da broj telefona još stoji zapisan na stolu moje tajnice, može se provjeriti kome pripada. Kada ju je Vrdoljak javno iznio u vidu optužnice za nacionalnu izdaju, pisala sam i javni odgovor. Ni jedne hrvatske novine nisu ga htjele objaviti. Uskoro sam prestala bilo što objašnjavati.

Nedavno je, gotovo dvadeset godina poslije, jedna lokalna zagrebačka televizija, nejasne vlasničke strukture, čiji tragovi vode prema vladarima Hrvatske iz 1990-tih, ugostila Vrdoljaka, koji još ponavlja istu priču o tom 13. svibnju. Ni na moj usmeni, niti na pisani zahtjev nisu objavili demantij; nisu mi ustupili snimku da ga barem pokušam tužiti.

A ovo je 2010. i Hrvatska je pred vratima Europske unije.
  • 16x9 Image

    Ines Šaškor

    Od početka, 1994. godine, pa sve do zatvaranja, 31.12. 2003. godine, bila urednica Zagrebačkog dopisništva RSE. Autorica kolumne Zrno soli na portalu RSE.

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG