Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Nedavna presuda Suda za ljudska prava u Strasbourgu kojom se oficiru bivše JNA Branimiru Đokiću treba isplatiti velika odšteta zbog oduzetog vojnog stana u Bosni i Hercegovini, kao i namjera hrvatske Vlade da srpskim povratnicima omogući otkup oko 4.500 stanova u kojima su po povratku smješteni, izazvala su burne rasprave i otvorila mnoga pitanja neugodnog nasljeđa proteklog rata.

Nije, naravno, riječ o istoj stvari, ali je korijen isti – u nedavnom ratu i njegovim sada već trajnim posljedicama na živote stotina tisuća ljudi.

Nekako u ovo vrijeme, koncem kolovoza, ali prije 15 godina – u tadašnjem sjedištu tadašnjeg potpredsjednika hrvatske Vlade Jure Radića u Nazorovoj ulici u Zagrebu (treba li reći – u nacionaliziranoj, od nekoga otuđenoj vili) među svega nekoliko odabranih novinara iz državnih medija zatekla se i novinarka Radija Slobodna Europa.

Upala je na zatvoreni sastanak slučajno, poznavala je kolege i od njih saznala za taj skup. Uključila je redakcijski Marantz i snimila nevjerojatan događaj.

Oko Jure Radića pomoćnici i savjetnici, a gosti – katolički svećenici iz Bosne i Hercegovine, pretežno iz Banjalučke biskupije. Na stolu planovi i karte. Radić im potanko objašnjava gdje je predviđeno da se smjeste Hrvati iz njihovih župa – u istočnu Liku, na Kordun, Baniju, u napuštene srpske kuće.

Od „Oluje“ nije proteklo ni desetak dana, a svi su planovi bili gotovi – do u detalje. Mnogim je svećenicima bilo neprijatno.

Pozdravljali su oslobođenje hrvatskih krajeva, govorili o pritiscima i napadima na Hrvate u srpskim krajevima u Bosni i Hercegovini nakon dolaska srpskog izbjegličkog vala i očekivali pomoć hrvatske države da ih zaštiti.

„Oteto – prokleto“


Ali većina je ostala zatečena pripremljenim planom – nisu pomišljali na masovno, organizirano napuštanje svojih kuća i useljavanje u – tuđe. Govorili su kako u Bosni imaju kuće, bogata imanja, a sada ih se vodi u kamenjar. „Ali tamo je čisti zrak“ – entuzijastički ih je nagovarao Radić.

A što se tiče tuđih kuća neka ne brinu – nakon 10 godina postat će njihove. Možda je to pojedinačna nesreća, ali je nacionalna sreća. Neki su se svećenici bez pogovora prihvatili organizacije toga zadnjeg vala masovnog preseljenja, neki se i dalje nisu dali. „Oteto – prokleto“, spominjali su staru narodnu.

Radio Slobodna Europa je tada objavio ovu informaciju, točnu i sa svim detaljima. Potkrijepljenu tonskim insertima.

Srbijanske izbjeglice iz Knina, 6. kolovoz 1995.
Domaći su mediji obzirno preskočili sve ono o već pripremljenim planovima preseljenja i protivljenjima svećenika da se nasele tuđe kuće.

Nakon dvadesetak dana hrvatska je Vlada donijela odgovarajuće uredbe o nekoj vrsti sekvestra nad napuštenom imovinom Srba i donijela takve propise o povratku izbjeglih Srba koji su u praksi bili neprovedivi.

„Donijeli smo tako kratke rokove da kuće ne propadnu“,
izjavio je je u Haagu nakon 10-tak godina Jure Radić. I ostao živ. Tamo je bio samo svjedok.

Vlast je računala na trajno stanje i o tome nitko sa zrnom soli u glavi ne dvoji.

Krađa s nacionalnim pokrićem

Protokom vremena, djelovanjem međunarodnog faktora i postepenom demokratizacijom društva ovaj se plan Franje Tuđmana i njegovog „inženjera etničkog čišćenja“ Jure Radića ipak nije ostvario. Privatna imovina je, uz brojne probleme, u osnovi vraćena.

Ali društveni stanovi, osobito vojni, postali su ratni plijen koji se ne ispušta.

Prodaja društvenih stanova krenula je u ratno vrijeme. Zakoni su formalno bili jednaki za sve, ali s obzirom na ratno stanje, „druga strana“ nije bila u ravnopravnom položaju. Nije ih bilo u stanovima, pa ih nisu mogli ni otkupiti. Ili bi bili „zamoljeni“ da ih napuste. S pokojom bombom ili batinama kao „argumentom“.

Samo cinici mogu govoriti o dobrovoljnom napuštanju svojih domova tolikog broja ljudi. Svaka je priča pojedinačna i jedinstvena, jer su takve i ljudske sudbine.
Deseci, a uskoro i stotine tisuća prognanika i izbjeglica, pritiskale su gradove. Trebalo ih je smjestiti. Trebalo je smjestiti i novonastale vojske.

Postoje međunarodna pravila za takve slučajeve.

Kaotično stanje koje je nastupilo u praksi toliko je dobro poznato stotinama tisuća ljudi na ovim prostorima da ga je izlišno opisivati. Samo cinici mogu govoriti o dobrovoljnom napuštanju svojih domova tolikog broja ljudi. Svaka je priča pojedinačna i jedinstvena, jer su takve i ljudske sudbine.

Bilo je mnogo grabeži. Bilo je planskog otimanja s ciljem trajne promjene nacionalne strukture prostora. Krađa s nacionalnim pokrićem je predugo trajala. Novonastalo stanje je gotovo ozakonjeno.

Bosna i Hercegovina je, pod pritiskom Visokog predstavnika, brže ispravila najteže nepravde i omogućila otkup prijašnjih društvenih stanova osobama koje su ih napustile zbog ratnog djelovanja.

U Hrvatskoj taj problem još nije riješen, tek se nazire početak rješenja. Sve su se Vlade, do sredine 2003. godine, držale načela da je društveno vlasništvo ukinuto, pa ne postoje ni društveni stanovi. Izbjeglim Srbima postavljen je nemogući rok za povratak i kada on nije ostvaren, jednostavnom administrativnom odlukom oduzeto je pravo korištenja za blizu 25.000 stanova.
Srbijanske izbjeglice - Pakrac, 1995.

Tek kada je postalo jasno da neće biti napretka u europskim integracijama ako se nešto ne učini i na tom planu, Vlada je omogućila Srbima povratnicima privremeni smještaj po simboličnoj cijeni, a sada se najavljuje da će te stanove moći i otkupiti po cijenama približnim onima iz 90-tih. Riječ je o oko 4.500 stanova.

Poseban je pravni status u istočnoj Slavoniji koja je mirno reintegrirana u Hrvatsku. Tamo je svim građanima produljen rok za otkup stanova. Sada i Hrvati i Srbi muku muče s otkupom, jer su u međuvremenu osiromašili.

Posebni propisi doneseni su, razumljivo, za vojne stanove. Bio je rat. Deseci tisuća nositelja stanarskih prava u tim stanovima našli su se na protivničkim stranama. Deseci tisuća ljudi živjeli su u njima dugi niz godina kao umirovljenici, ili civili, i nisu sudjelovali u ratu.

Zakon prepoznaje građane, a ne nacije

Bosna i Hercegovina je i tu ispred Hrvatske, jer ju je Visoki predstavnik prisilio da ranije reagira i vrati vlasništvo onim vojnim osobama koji nisu ratovali u oružanim snagama država-sljednica SFRJ. Najveći broj tih stanova je vraćen.

Sve se odvija uz izuzetne tenzije i otvaranje ratnih trauma. I pripadajuću ratnu retoriku.

Ako je netko izgubio stan zbog sudjelovanja u ratu, ratnih zločina ili kriminalnih radnji, treba mu ga sudskom presudom i oduzeti. Sve ostalo je otimačina umotana u patriotizam.
Pokazao je to i „slučaj Đokić“. Traljava državna administracija u dugogodišnjem sudovanju propustila je, po svemu sudeći, registrirati da je Branimir Đokić nezakonito otkupio vojni stan, pa je Sud za ljudska prava u Strasbourgu naložio državi BiH da mu naknadu isplati u novcu. Braniteljske udruge i vlasti Federacije digle su se na noge, istovrsne u Republici Srpskoj također. Sa suprotstavljenim stavovima, naravno.

„Gdje ćemo doći ako vratimo stanove onima koji su na nas pucali, a naše stradalnike iz njih izbacimo“
– najčešći je argument.

To je argument s težinom, nedvojbeno.

Ali rat treba jednom završiti i vratiti se u kakve-takve pravne okvire.

Zakon prepoznaje građane, a ne nacije. Ako je netko izgubio stan zbog sudjelovanja u ratu, ratnih zločina ili kriminalnih radnji, treba mu ga sudskom presudom i oduzeti. Sve ostalo je otimačina umotana u patriotizam.

I klica novog sukoba, novog namirenja računa ratnim sredstvima.

Glumica Mira Furlan dobila je, nakon sudovanja dugog petnaestak godina, svoj stan u Zagrebu. Kojeg su joj oteli. Jer nije bila dovoljno Hrvatica po mjeri Tuđmanovih 90-tih.

Pardon, jer u njemu nije boravila dulje od 6 mjeseci.
  • 16x9 Image

    Ines Šaškor

    Od početka, 1994. godine, pa sve do zatvaranja, 31.12. 2003. godine, bila urednica Zagrebačkog dopisništva RSE. Autorica kolumne Zrno soli na portalu RSE.

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG