Facebookom protiv svega

Aktivnih prosvjednika nema mnogo, oko desetak tisuća u Zagrebu i nekoliko tisuća u drugim dijelovima Hrvatske. Ali prosvjede podržava, prema najnovijem istraživanju 70 posto građana. Međutim, što i koga podržavaju?

Odgovor nije jednostavan. Ostavku Vlade, svakako. I to je gotovo jedini konkretni zajednički nazivnik.

Sve ostalo stalo bi pod rubriku općeg nezadovoljstva stanjem u zemlji.

Nasilje kojeg je bilo prvog dana i kojeg su izazvale navijačke skupine za sada se uspješno suzbija samoregulacijom unutar grupe prosvjednika.

Prosvjednici iz večeri u večer ciljano odabiru institucije ispred kojih demonstriraju. Stalna meta su prostorije vladajuće stranke, a potom i opozicijskih, zatim to postaju središta najvećih korporacija – od medijskih do gospodarskih (EPH, HRT, Agrokor, T-Com, Pliva, INA, Hrvatska narodna banka, Hrvatska gospodarska komora), uz bučno demonstriranje pred stanovima najomraženijih političara – Jadranke Kosor, Vladimira Šeksa i Andrije Hebranga. Detektirani su glavni centri moći i novca.
Gotovo revijalno odbijaju se sve institucije, političare se generalno prezire. Nisu naročito prošli oni koji su im se pokušali pridružiti. Jezik elita i masa već odavno nije isti.

Ono čemu trenutačno svjedočimo na zagrebačkim ulicama je tipičan repertoar suvremenog antiglobalističkog pokreta s anarhističkim prizvucima. Utoliko su najnovija zbivanja bliža evropskim nego aktualnim pokretima masa u arapskom svijetu.
Fenomen „facebook revolucija“ novija je pojava koja se na ovim prostorima tek formira. Koristili su je studenti Filozofskog fakulteta tražeći besplatno školovanje, te prosvjednici protiv devastacije urbanih prostora i okoliša u Zagrebu, Splitu, Dubrovniku, Istri. Ali njihovi ciljevi bili su jasno formulirani i usmjereni na konkretni problem.

Ovi sadašnji su nedefinirani, proturječni i pomalo konfuzni. Vođe djeluju smušeno, dezorijentirano i blijedo.

Ali, oni su nešto pokrenuli što građani u velikom broju odobravaju.

Fenomen aktualnih prosvjeda u Hrvatskoj ima nekoliko karakteristika: najvećim dijelom – zasad – sudionici su mladi ljudi. Rođeni ili stasali u ratnim godinama. Ako se za ratnu generaciju govorilo da je „izgubljena“, jer su najbolje godine nestale u krvoproliću, ovo je „izgubljena“ mirnodopska generacija. Mir nije donio blagostanje, viši standard, perspektivu zapošljavanja, gospodarsku renesansu. Vladajuća je stranka rat uspjela kapitalizirati za generaciju roditelja aktualnih prosvjednika. Njima pak nije ponudila niti omogućila blagodeti mira. U deindustrijaliziranoj zemlji u kojoj se klijentelizam podrazumijeva na svim razinama, a rad je prokazan – 70 tisuća ljudi radi, a ne prima plaću, 330 tisuća je nezaposleno, pola milijuna ljudi je u nepotrebnoj mirovini – internetski naraštaj doima se kao samonikla biljka.

Na primjedbu - što hoće ti mladi ljudi - odgovaraju: pad Vlade i prijevremene izbore. S time da nisu ni za koga na sadašnjoj političkoj sceni. Na primjedbu da su im zahtjevi suviše raznorodni i nedovoljno politički artikulirani, može se uzvratiti protupitanjem: a kakvi mogu biti u zemlji u kojoj se od njezina osnutka demokratski pravni poredak, solidarnost, rad i obrazovanje obezvređuju?

Oni tek trebaju osmisliti vlastiti politički svjetonazor, jer im je postojeći oteo mladost, profesionalnu promociju i udaljio ih od svijeta raznolikosti i mogućnosti.

Zato mladi prosvjednici imaju jednaku distancu i prema političkoj poziciji i opoziciji. Prva je uspjela za kratko zaustaviti povijest, a oporba je držala lopovu ljestve, ili u najboljem slučaju okretala glavu.

Efekt „zaraze“

Traži se nova politički opcija, novi raspored snaga, a iznad svega život dostojan nade.

Pri tome treba voditi računa o konkretnom političkom, socijalnom i ekonomskom stanju u kojemu se zemlja nalazi. Eksplozivno nezadovoljstvo osjeća se u zraku.
Treba se prisjetiti početka. Najprije je odlepršao premijer, pa završio u pritvoru, uz još nekoliko visokih funkcionera. Ista vlast je nastavila kao da se ništa nije dogodilo i kao da nema veze s pljačkom biblijskih razmjera. Potom je 700 tisuća građana tražilo benigni sindikalni referendum, a vlast ga je smicalicama, uz pomoć prilježnog Ustavng suda, izigrala. Onda je došao „slučaj Purda“ i sramotno pritvaranje na zahtjev srpskog tužilaštva koji je na noge digao dio braniteljske populacije. Sada su na barikadama po Slavoniji poljoprivrednici. U Zagrebu se udruge katolika, organizirane također preko Facebooka, okupljaju pred Županijskim sudom kako bi prosvjedovali što se sudi vjeroučiteljici koja je homoseksualce proglasila bolesnicima. Prosvjeduju protiv „kršćanofobije“.

Sutra su na dnevnom redu vjerojatno neke druge skupine.

Iz Bruxellesa je stigla vijest da od datuma sklapanja Pristupnog ugovora za EU još nema ništa. Lipanjski rok je veoma klimav, a ako se on propusti, priključenje Uniji će pričekati.

A ekonomija zemlje nastavlja tonuti.

I u svjetskim je analizama već primijećeno da su „internetski prosvjedi“ katalizator pobuna raznih vrsta, pri čemu se javlja efekt „zaraze“, moment kada moć percepcije prosvjednika naraste do točke kada im se učini da se promjene doista i događaju, iako možda i nije tako. Ali, ljudi gube strah i nevjericu i kreću dalje. Kuda? Ne zna se.
Neki analitičari u Hrvatskoj pribojavaju se spajanja radikalne desnice i radikalne ljevice u rušilačkoj koloni.

U konkretnoj hrvatskoj situaciji samo je desnica naoružana.

„Fejsbukovce“ brzo mogu nadjačati glasnije i bezobzirnije kolone.

Jedan dnevni list objavio je u ponedjeljak 272 fotografije s karnevala i jednu sa zagrebačkog prosvjeda.

Vlasnik je u pritvoru.