Dostupni linkovi

Putin v. Milošević - Slobodan si da me voliš – IV dio


Pejić Nenad

Kako mi je život dodijelio da jednog od ova lidera, Miloševića, pratim kao novinar ali i preživljavam kao čovjek, a da drugog pratim i kao neko ko je zadužen, i za emitiranje programa na ruskom jeziku - poredjenje mi se samo nametnulo. Što sam više razmišljao to su me sličnosti više obuzimale. Pred čitaocima je ČETVRTI nastavak ove analize.

U proljeće 1989-e godine sam kao dopisnik TV Sarajevo iz Beograda putovao na Kosovo da pripremim priču o etničkim tenzijama. Bilo je to vrijeme kada je Milošević počinjao sa svojom otvorenom nacionalističkom politikom. Jedna od poluga te politike su bile optužbe u srbijanskim medijima kako su Albanci krivi za sve. Priča koju sam napravio je završavala rečenicom: za konflikt je potrebno dvoje! Reportaža je poslata za Sarajevo pudem redovne televizijske razmjene izmedju beogradskog i sarajevskog TV studija i emitirana u, tada još postojećem, zajedničkom terminu svih TV stanica, dakle i u Srbiji. Dan nakon emitiranja reportaže TV Beograd je otkazala suradnju sa mnom i zahtijevala kontrolu mojih izvještaja prije njihovog slanja za Sarajevo. To sam naravno odbio.

Zadnjeg dana rujna ove godine, ruska je televizijska stanica emitirala dokumentarni film u kojem optužuje nevladine organizacije da su financirane iz inozemstva te da su orudje u rukama stranih sigurnosnih službi sa ciljem da organiziraju proteste u Rusiji. “Možete čak dobiti i posao na radiju SLOBODNA EVROPA ako im pošaljete sliku kao dokaz da ste učestvovali na protestu!” - jedna je od posljednjih rečenica ovog dukumentarnog filma. Naš radio dnevno prima desetine fotografija sa raznih protesta od kojih su naravno, neki i u Rusiji. Teško da bilo ko može dobiti posao i u KGB-u (današnji FSB) samo na osnovu poslate fotografije sa protesta.

Ovaj prikazani TV film dokumentarnog žanra kao i ona priča o reportaži sa Kosova, pripadaju klasičnom propagadnom miljeu još iz komunističkih vremena. Mene su htjeli spriječiti da za Sarajevo pošaljem nepodobne izvještaje, a onaj dokumentarac u Rusiji je prikazan u udarno vrijeme i već time dokazao da mu je svrha bila prevashodno politička. Bilo koja TV stanica u svijetu vrlo rijetko prikazuje dokumentarne filmove u elitno TV vrijeme. Taj je film agresivno pisan (vidio sam njegove dijelove) i cilj mu je agresivan. Ta je agresivnost “krasila” i TV uratke za vrijeme “TV Bastilje” kako su je zvali sami gradjani Srbije.

Miloševic je na medjunarodnoj sceni bio vrlo agresivan, pogotovu na početku dok je svijet još bio podijeljen i dok se nisu promijenile političke garniture u Londonu i Parizu. Anti-zapadna, i prije svega anti-Američka kampanja, je dugo trajala u Srbiji i traje još uvijek. Identičan način ponašanja ima Putin. Od Minhenske konferencije s proljeća ove godine, izjava oko raketnog štita, odustajanja od vojnog ugovora njegove agresivne izjave su polako ujedinile zapadne zemlje u politici prema Putinu. Ta anti-američka kampanja traje i danas. “Mi se borimo protiv američkog imperijalizma” - izjavio je nedavno ruski ekspert za pitanja sigurnosti, Alexander Pikajev.

Milošević je u spoljnoj politici vrlo uspješno uspijevao da koristi podjele u Evropskoj uniji i slabosti spoljne politike SAD-a. (tada je u Washingtonu dominiralo mišljenje da je važnije da neko problematično područje, poput Balkana naprimjer, neko drži pod kontrolom pa makar taj "kontrolor" bio i - diktator). Milošević je uspješno upotrebljavao Englesku i Francusku protiv recimo Njemačke. Gotovo identičnu taktiku danas upotrebljava Putin - jedino su zemlje promijenjene. Italija i Njemačka (mnogo više za vrijeme ranijeg kancelara nego danas) su zemlje gdje on ima jake financijske ljude i kompanije pod svojom kontrolom. SAD su i dalje slabe zahvaljujući promašajima u Iraku pa je Putin na medjunarodnoj sceni postigao dosta uspjeha. Prije samo nekoliko godina poziocija SAD-a je, naprimjer, na Balkanu bila neprikosnovena, a sad je Rusija ta koja je na Balkanu čak i prisutnija od SAD-a.

Ujedinjuje ih i politika prema susjedima. Milošević je prema susjednim republikama (danas neovisnim državama) vodio politiku sa pozicija sile. Neke od njih je tretirao kao vazale (Crnu Goru), a nečije je ustave prekrajao silom i bez učešća onih koji tamo žive, (Kosovo), bez skrupula ih je dijelio (BiH, Hrvatska). Uvodio je i bojkot roba koje su stizale iz neposlušnih republika (Slovenija). On je bio taj koji je prvi odbijao ponudjena riješenja krize jer je znao da ima najjače karte u rukama: JNA, tajnu policiju, diplomaciju, podijeljen svijet i, konačno, bio je lider najbrojnije nacije. Putin je direktnom političkom ucjenom prije dvije-tri godine udvostručio cijene gasa za Gruziju. Bojkotirao im je izvoz vina i mineralne vode u Rusiju, a sličan pritisak je uradio i sa zabranom uvoza vina iz Moldavije ili mesa iz Poljske. Čim je na listopadskim izborima ove godine u Ukrajini većinu dobio pro-zapadni blok cijena gasa je odmah povećana. Nisu nikakva tajna Putinove veze sa premijerom Ukrajine i njegovo nezadovoljstvo predsjednikom te zemlje. Prošli tjedan su agencije zabilježile koordinirani napad na internet stranicu ukrajinskog predsjednika Yuschenka. Podaci kažu da je u tome učestvovalo 18.000 korisnika Interneta iz šest zemalja. Jedna nacionalistička grupa mladih iz Rusije je preuzela odgovornost za tu akciju. Sličan napad je izvršena na Estoniju u prvoj polovici ove godine.

Milošević je imao veliku podršku intelektualaca. Podmetači požara, Srpska akademija nauka i umjetnosti prije svih, su bili itekako važne poluge Miloševiću. I Putina podržavaju mnogi intelektualci, koliko znam čak i Solženjicin. U oba primjera, uz više nego časne izuzetke, intelektualna elita stoji iza oba predsjednika čak i u situacijama kad bi morala reagirati (mržnja, nacionalizam, ograničenja slobode..)

(Pišu mi čitaoci da zaboravljam razlike izmedju ove dvojice predsjednika. Nisam zaboravio - to je tema sutrašnjeg, petog i posljednjeg nastavka. Komentari su dobrodošli i možete ih poslati autoru na email adresu PejicN@RFERL.ORG)

  • 16x9 Image

    Nenad Pejić

    Od rujna mjeseca 1993. je zaposlen na Radiju Slobodna Evropa. Osnivač je redakcije na južnoslavenskim jezicima, koja je sadržavala programe na albanskom, bosanskom, crnogorskom, hrvatskom, makedonskom i srpskom jeziku, kao i regionalni program. Godine 2002. kao prvi neamerikanac imenovan je za zamjenika direktora Radija Slobodna Evropa, 2013. na mjesto glavnog i odgovornog urednika RFE/RL a u februaru 2014. i za kopredsjednika kompanije.

XS
SM
MD
LG