Dostupni linkovi

Život s knjigom


Kemal Kurspahić, novinar
Dvije knjige koje sam nakon rata objavio u Sjedinjenim Državama - As Long As Sarajevo Exists, 1997 (Sve dok Sarajevo postoji) i Prime Time Crime: Balkans Media in War and Peace, 2003 (kod nas prevedena kao Zločin u 19:30 - Balkanski mediji u ratu i miru) - otkrivaju mi i godinama nakon prvobitnih uzbuđenja povodom njihovog pojavljivanja kako knjiga ima i vlastiti život i na neki način nastavlja da angažuje i propituje i vlastitog autora: posljednjih mjeseci, iako se u međunarodnoj javnosti odavno ne govori o bosanskom već o nekim novim ratovima, učestali su pozivi za predavanja i rasprave povodom tema pokrenutih u tim knjigama: upravo ove nedjelje gostujem na virdžinijskom Washington and Lee Univerzitetu a često nailazim na informacije kako su jedna ili druga knjiga uključene u obaveznu ili preporučenu literaturu na fakultetima novinarstva ili novije evropske istorije ...

Ako sam ponekad i bio u iskušenju da neki poziv učtivo odbijem, jer putovanja nije lako uskladiti sa poslom urednika nedjeljnih novina, susreti s čitaocima i naročito mladima - koji još nisu išli ni u školu kad je počeo rat u Bosni i Hercegovini 1992. godine - uvijek mi ponovo pokazuju da je riječ o naporu koji se intelektualno isplati. Ta mlada publika - od Vašingtona, Ljubljane, Sarajeva do američkih univerziteta - pokazuje zanimanje iz kojeg nerijetko dođu i pitanja na koja ranije nisam odgovarao potičući i autora na nova promišljanja i osvjetljenja vremena o kojem piše.
Mlada publika - od Vašingtona, Ljubljane, Sarajeva do američkih univerziteta - pokazuje zanimanje iz kojeg nerijetko dođu i pitanja na koja ranije nisam odgovarao potičući i autora na nova promišljanja i osvjetljenja vremena o kojem piše.

Pita me, tako, dvadesetogodišnjak nakon nedavnog predavanja u vašingtonskom Muzeju holokausta je li bilo moguće da se sporazum sličan dejtonskom napravi prije nego što je izbio rat i ne bi li tada bilo manje žrtava. Odgovaram kako jeste prije nego što je počeo rat bilo riječi o nekoj vrsti etničkog razgraničenja - na pregovorima u Lisabonu u martu 1992. - ali da su takve ideje, od tajnih sporazuma Miloševića i Tuđmana u Karađorđevu prije rata do njihovog javnog sporazuma u Dejtonu, polazila od vlasti nad teritorijama u kojoj bi svaka od tri etničke grupe u Bosni i Hercegovini imala vlastitu, manju ili veću, teritoriju.

"Bilo da se to razgraničenje provodilo u obliku 'humanog preseljavanja stanovništva' ili 'etničkog čišćenja' ono je - u etnički mješovitoj zemlji - moralo viditi progonima, obespravljivanju, poniženju drugih i drugačijih. Dejtonska podjela nije mogla biti uspostavljena prije nego što su u velikoj mjeri obavljena ta 'preseljenja' i progoni uključujući i genocid u Srebrenici" - odgovaram mladom čitaocu.

Djevojka u Ljubljani na promociji slovenačkog izdanja knjige o ulozi medija u pripremi terena za progone u Bosni pita: "A gdje su sada novinari koji su poticali na mržnju?"

Kemal Kurspahić i Vesna Kurspahić (desno), Dražen Vukov Colić, hrvatski ambasador sa suprugom, Mihajlo Kovač, ambasador Srbije sa suprugom, Amira Kapetanović, bosanska ambasadorka i Emina Kečo, bosanska ambasadorka u Beču, Promocija knjige, bez datuma
"Neki od njih su postali ambasadori Bosne i Hercegovine" - odgovaram i objašnjavam kako je, iako se svijet zgražavao nad "etničkim čišćenjem" i verbalno odavao priznanje svima koji su još zastupali ideju multietničke Bosne i Hercegovine i tradiciju i kulturu "zajedničkog života", u stvari prevladala ideologija etničkih podjela a njeni vodeći propagandisti za to su i nagrađeni.

"U Dejtonu su balkanske palikuće Milošević i Tuđman proizvedeni u vatrogasce: imali su ključnu ulogu u zaustavljanju rata za koji su uvijek tvrdili da nisu učestvovali u njemu a u Bosni je vlast ostala u rukama lokalnih izvršilaca njihovih projekata - Krajišnik je prije hapšenja i presude za ratne zločine bio i član državnog Predsjedništva a Prlić ministar spoljnih poslova - i nije nikakvo čudo da su medijski promotori njihovih ideja u poratnoj Bosni nagrađeni diplomatskom i drugom javnom službom a multietnički mediji prepušteni tržištu na kojem dominira tranziciona pljačka".

Od svih i danas čestih razgovora povodom mojih knjiga ipak ću posebno pamtiti promociju koju je u proljeće 2003. godine u svojoj bečkoj knjižari simboličnog naziva "Mi" organizovao moj sarajevski prijatelj i kolega Miroslav Prstojević: okupljena publika, uglavnom prognanici iz balkanskih ratova devedesetih, mogla je vidjeti da su se oko jedne potencijalno kontroverzne teme - kao što je knjiga o medijskoj propagandi rata - okupili ambasadori sve tri zemlje o kojima knjiga uglavnom govori: Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske. Kad sam te godine dobio nagradu Erharda Buseka "za doprinos razumijevanju u regionu" pomislio sam kako slika priložena uz ovaj tekst na neki način opravdava to priznanje.

Pogledajte komentare (5)

Ovaj forum je zaključen
XS
SM
MD
LG