Dostupni linkovi

Sjene Srebrenice nad Bengazijem


Kemal Kurspahić
Analizirajući ovih dana odluku američkog predsjednika Obame da se pridruži savezničkoj vojnoj akciji za uspostavu "zone zabranjenog letenja" nad Libijom, američki mediji - kao svojevrsni kuriozitet - navode kako ovog puta odlučujuću riječ u odluci o intervenciji nisu imali neokonzervativci s desnog krila američke spoljne politike nego liberalni demokrati i pri tom žene: državni sekretar Hilary Clinton, predsjednikova savjetnica Samantha Power i ambasadorka u Ujedinjenim nacijama Susan Rice.
Samantha Power je kao mlada novinarka izvještavajući iz Bosne doživjela i osjećala moralno bankrotstvo takozvane međunarodne zajednice u ispunjavanju obećanja "nikada više" i kasnije je napisala i knjigu "Problem iz pakla: Amerika i doba genocida" za koju je dobila i Pulitzerovu nagradu a čiji je ključni zaključak kako je američki odgovor na genocid našeg doba bio "sramotno neadekvatan".

Obično dobro obaviješteni The New York Times kaže kako je šefica diplomatije, nakon početne uzdržanosti, pred slikama masivnog napada vladinih snaga na Bengazi i druge gradove pod kontrolom opozicije ne samo zaključila kako je intervencija neophodna nego je osigurala i najvažniji preduslov za takvu odluku: inicijalnu podršku zemalja članica Arapske Lige. Sve tri žene kojima se pripisuje ključna uloga u donošenju odluke o intervenciji formirale su taj stav o moralnoj obavezi sprečavanja masovnog nasilja nad civilima u životnim iskustvima devedesetih. Gospođa Clinton je izbliza preživljavala agonizirajuću potragu svog muža, tadašnjeg američkog predsjednika Billa Clintona, za odgovarajućim američkim odgovorom na etničke progone u Bosni i Hercegovini i genocid u Ruandi. Samantha Power je kao mlada novinarka izvještavajući iz Bosne doživjela i osjećala moralno bankrotstvo takozvane međunarodne zajednice u ispunjavanju obećanja "nikada više" i kasnije je napisala i knjigu "Problem iz pakla: Amerika i doba genocida" (A Problem from Hell: America and the Age of Genocide) za koju je dobila i Pulitzerovu nagradu a čiji je ključni zaključak kako je američki odgovor na genocid našeg doba bio "sramotno neadekvatan". Susan Rice je takođe svoj odnos prema moralnoj obavezi intervencije gradila na ličnom iskustvu savjetnice predsjednika Clintona u vrijeme genocida u Ruandi 1994: ona je bila ta koja je pridobila saglasnost deset članica Savjeta bezbjednosti za intervenciju u Libiji.

Ovaj fokus na tri žene u značajnim ulogama u sadašnjoj američkoj administraciji pati od površnosti u kojoj se, u zaokupljenosti tekućim vijestima, nerijetko zaboravlja pozadina evolucije američke liberalne struje od neintervencionizma prema osjećanju moralne obaveze na intervenciju. U toj transformaciji ključnu ulogu odigrala je opet žena u čijem je osjećanju savremenog svijeta opet odlučujuće bilo lično iskustvo iz devedesetih. Riječ je o Madeleine Albright, koja je u godinama etničkog nasilja i genocida u Bosni i Ruandi bila najprije američki ambasador u Ujedinjenim nacijama a zatim i prva žena državni sekretar.

Gospođa Albright je zajedno s Clintonovim bivšim ministrom odbrane Williamom Cohenom predsjedavala zajedničkom radnom grupom američkog Muzeja holokausta i Instituta za mir čiji je završni izvještaj pod naslovom "Sprečavanje genocida: Plan za američko političko odlučivanje", objavljen potkraj 2008. godine, uspostavio moralnu obavezu intervencije u slučajevima masovnog nasilja nad civilima.

Madlin Olbrajt, bivša državna sekretarka predsedavajuća grupe eksperata NATO, Brisel, 04. septembar 2009.
Madeleine Albright je, govoreći o tome, rekla:

"Svijet je saglasan o tome da je genocid neprihvatljiv a ipak se genocid i masovna ubijanja nastavljaju. Naš izazov je da uskladimo riječi i djela i da prestanemo dozvoljavati neprihvatljivo. Ta zadaća, jednostavna na površini, je u stvari jedna od najistrajnijih zagonetki našeg vremena. Imamo dužnost da nađemo odgovor prije nego što zavjet 'nikad više' bude ponovo pogažen".

Bivša šefica američke diplomatije u pravu je kad upozorava na "istrajnu zagonetku": svijet je, na iskustvima iz devedesetih prije svega u Bosni i Ruandi, uz obilježavanje 60. godišnjice Ujedinjenih nacija na zasjedanju na najvišem nivou usvojio strateški dokument o "odgovornosti zaštite" zasnovan na principu da državni suverenitet nije privilegija već obaveza u tri dimenzije: Prvo - država ima obavezu da zaštiti stanovništvo od genocida, ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i etničkog čišćenja; drugo - ako je država nesposobna da to učini, međunarodna zajednica ima obavezu da joj pomogne; i treće - ako država očito ne uspijeva da spriječi masovno nasilje, međunarodna zajednica ima obavezu da interveniše najprije diplomatski i ako je to neophodno i vojno.

"Zagonetka", o kojoj je govorila gospođa Albright, zasigurno nije zauvijek riješena i vjerovatno će u kritičkom preispitivanju i odluke o intervenciji u Libiji biti još dosta govora o tome kako se i ta riješenost da se spriječi nasilje nad civilima provodi selektivno - u nekim slučajevima se ono i dalje godinama toleriše - ali je bez obzira na još preuranjeno zaključivanje o efektima intervencije u Libiji očigledno da su nad odlučivanjem šta uraditi pred slikama artiljerijskih udara vladinih snaga na opozicionu oazu u Bengaziju lebdjele i sjene srebreničkog iskustva: posramljen odsustvom političke volje ili hrabrosti da se spriječi genocid u Bosni i Ruandi devedesetih svijet je razvio novi osjećaj odgovornosti da se takvi pokolji u budućnosti spriječe.

Pogledajte komentare (13)

Ovaj forum je zaključen
XS
SM
MD
LG