Dostupni linkovi

Kurspahić: Dijalog bez nasilja


Kemal Kurspahic, novinar
S dubokim uznemirenjem nedavno sam čitao o napadu na sarajevski Centar za kulturu dijaloga: javljeno je kako je "nepoznati počinilac" lupao i bacio kamen na prozor ove organizacije u vrijeme dok se u prostoriji centra još nalazila direktorica sa tri saradnice. Direktorica je - po pisanju štampe - zaključila kako bi napad mogao biti u vezi s njenim pisanjem o kulturi dijaloga. Počinilac, ili počinioci, ako mi nije promakla vijest o njihovom pronalaženju, i dalje ostaju krivičnopravno "nepoznati".

Ali, svakome ko i površno prati stanje na bosanskohercegovačkoj javnoj sceni i nije baš teško utvrditi iz koje se društvene klime regrutuju nasilnici koji će baciti kamen na osobu s čijim se mišljenjem ne slažu ili za koju su samo čuli - u medijima, s javnih govornica, od samozvanih presuditelja o svemu i svačemu - da služi nekim "tuđim" idejama i interesima. To je ista ona klima koja je inspirisala nasilje protiv učesnika nesuđenog festivala za seksualne slobode 2008. godine; ista ona netrpeljivost prema drugačijem mišljenju koja je kulminirala uličnim demonstracijama i paljenjem zastava evropskih država u Sarajevu povodom objavljivanja čuvenih "danskih karikatura"; ona primitivna akademska nadmenost koja u literaturi bosanskog nobelovca traži vanliterarna značenja i tumačenja koja će ga omrznuti među onim dijelom bošnjačke populacije naviknutim da mu se kaže šta da misli valjda da bi se u poništavanju stvarnih vrijednosti napravilo mjesta za uspostavu novih - i ni po čemu značajnih - autoriteta nacionalne i vjerske uskosti i isključivosti; ona borbena netrpeljivost koja svaku kritiku zloupotrebe vjere u javnom životu osuđuje kao islamofobiju.

Sanja Vlaisavljević, direktorka Centra za kulturu dijaloga u Sarajevu, bez datuma
Ukratko - vjerujem kako je najuzvišenija dužnost svih učesnika u javnom životu, a posebno onih s najvećim javnim autoritetom ili ovlašćenjima, da se dosljedno zalažu za uspostavu klime u kojoj će se slobodno izražavati i najkontroverznija mišljenja a razlike poravnavati u dijalogu a ne prijetnjama ili upotrebom sile. Nije ostalo nezapaženo da su neki od najpozvanijih i hitro i žustro osudili napad na Centar za kulturu dijaloga ali će važnije od te osude biti to šta će uraditi da se širi prostor slobodnog dijaloga i uvažavanja za razlike.

To uvažavanje podrazumijeva i da osuda napada na organizaciju u misiji promocije kulture dijaloga ne znači obavezno i slaganje s načinima i posebno platformama s kojih se provodi ta misija. Kritika konkretnih pogleda direktorice te organizacije ne bi se smjela predstavljati kao ohrabrenje ili poziv na nasilje jer onda i to postaje ograničenje dijaloga. Teško je, recimo, ne primijetiti da se njena kolumna o kulturi dijaloga objavljuje u novini u kojoj se u potpunom odsustvu najelementarnije građanske pristojnosti - ponekad čak u istom broju - urednici dviju drugih novina u Sarajevu nazivaju "klozetskom krpom" ili "pekinezerom". O jednom od dvoje urednika počašćenih tim prostačkim jezikom piše se i kako je u vrijeme sarajevskog suđenja grupi optuženoj za islamski fundamentalizam bio neka vrsta "komunističkog medijskog egzekutora" pa se sadašnjem bošnjačkom članu Predsjedništva Bakiru Izetbegoviću zamjera što "iz ruku takvog čovjeka" prima neko javno priznanje. Cijela ta priča - u istoj novini u kojoj se propovijeda kultura dijaloga - računa isključivo s javnošću koja nije u stanju "sabrati dva i dva". Ako je, naime, urednik o kojem se izriču najprimitivnije lične i ideološke pogrde zaista tako nedostojan čak i elementarnog ljudskog uvažavanja kako objasniti da je pored ostalog obavljao i dužnost glavnog urednika novine koja ga danas časti svim tim pogrdama?

Ne dijelim mišljenje onih koji u neslaganju sa sarajevskom propovjednicom kulture dijaloga polaze od toga da je već i pisanje o takvoj temi u novini koja tako sistematski širi nekulturu samokompromitujuća rabota. Bilo bi, štaviše, vrijedno javnog uvažavanja kad bi se - u okviru zalaganja za uljudan dijalog - analizirao i jezik i uticaj i te novine na ton i kvalitet društvenog dijaloga u današnjoj Bosni i Hercegovini.
Ne dijelim mišljenje onih koji u neslaganju sa sarajevskom propovjednicom kulture dijaloga polaze od toga da je već i pisanje o takvoj temi u novini koja tako sistematski širi nekulturu samokompromitujuća rabota.

Dobre novine u svijetu imaju obično vrlo autoritativnog i dobro plaćenog autora, u ulozi ombudsmana ili urednika u službi javnosti, čija je misija da jednom nedjeljno proizvede kolumnu u kojoj će isključivo na primjerima iz lista u kojem piše analizirati i kritikovati različite aspekte uređivačke politike lista koji ga plaća: on tako analizira - da uzmem primjer urednika u ime javnosti The New York Timesa - kako se u listu tretira rasna, etnička ili religijska pripadnost ličnosti o kojima se piše; kako se, zašto i sa koliko kritičnosti i neophodnog ograđivanja koriste sve rasprostranjeniji Internet izvori informacija; koliko često nastojanje da se bude prvi (u objavljivanju neke vijesti) proizvodi situaciju da se objavi i neistinita vijest; odnos između informativnih i oglasnih sadržaja; neprihvatljivo miješanje vijesti i mišljenja na stranicama lista.

Ako poziv na kulturu dijaloga ne počiva prije svega na kritičkom pogledu u stranice lista u kojem se objavljuje onda se radi o uzaludnom poslu. Razgovor o tome - kao, uostalom, o svemu ostalom društveno relevantnom - uvijek je dobrodošao za razliku od nasilja koje zaslužuje samo sveopštu osudu.

Pogledajte komentare (3)

Ovaj forum je zaključen
XS
SM
MD
LG