Dostupni linkovi

Euforija prijeti da zasjeni suštinu stvari: vještački nasmijanim likovima na pozornici parafiranja još jednog “istorijskog sporazuma” više pripada odgovornost za bosanskohercegovačko višegodišnje zaostajanje za susjedima nego priznanja za vrlo zakasnjeli kompromis.

Opštenarodno zadovoljstvo ovonedjeljnim parafiranjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, kojim i Bosna i Hercegovina – posljednja među susjedima – ulazi u čekaonicu evropskih integracija, kako već biva sa svim kolektivnim osjećanjima bilo dobrim ili lošim povodima, neizbježno vodi vrlo pogrešnim zaključcima: domaće političke vođe nabacili su osmijehe za svečane prilike, dali svečana obećanja o evropskim perspektivama, a primaju se i dijele i prigodna čestitanja. Euforija prijeti da zasjeni suštinu stvari: tim vještački nasmijanim likovima na pozornici parafiranja još jednog “istorijskog sporazuma” više pripada odgovornost za bosanskohercegovačko višegodišnje zaostajanje za susjedima nego priznanja za vrlo zakašnjeli kompromis.

Vatrenim navijačima bilo Dodikove “Srpska iznad svega” ili Silajdžićeve “stopostotna BiH” politike, koji će poskočiti da dokazuju kako eto njihovim kritičarima smeta i kad ova dvojica otvaraju vrata Evrope, gotovo da se nema šta reći osim podsjećanja na mudrost kako se svuda može stići i pješke – ako se ima dovoljno vremena.

A čini se da su oni isuviše vremena spiskali da bi sad još očekivali i javna priznanja.

Silajdžićeva jeftina retorika o stopostotnoj državi i “ukidanju posljedica genocida”, bez ijednog relevantnog domaćeg ili međunarodnog partnera koji bi mu u ova vremena pomogao u poništavanju sporazuma u čijem je postizanju sam igrao jednu od vodećih uloga, dobro je došla Dodiku kao izgovor za zaustavljanje – pa i vraćanje bar dvije godine unazad – policijske i ustavne reforme, sračunate na jačanje državnih institucija. Sve to je rezultiralo i eskalacijom političke krize do tačke kad se potezala i ratna retorika i panično se kupovale namirnice za zna-se-već-kakvo doba.

Da ne bude zabune: parafiranje sporazuma jeste značajan korak u povratku na evropski put, s kojeg su BiH posebno u protekle dvije godine skrenuli njeni sadašnji “lideri” – oni isti što nam se smješkaju ili podsmijavaju na fotografijama sa svečanosti u Sarajevu – ali za punije razumijevanje svih dimenzija tog događaja valja pažljivo pročitati poruku iz čestitke Haviera Solane koji kaže kako je za BiH ovo “šansa da sustigne susjede”. To je podsjećanje svima koji sad traže zahvalnost vođama da su oni predsjedavali nazadovanju a ne napredovanju prema Evropi.

A ako se ovonedjeljni paraf gleda iz te šire perspektive, vidjeće se da politička kriza koja mu je prethodila ipak proizvodi i neke dugoročno korisne pouke.

Prvo: za svakoga ko zna da sabere dva i dva – pokazala je koliko su isprazne, pa i štetne, prevlađujuće političke opcije koje simbolizuju i Silajdžić i Dodik: Bosna i Hercegovina ne može se preuređivati ni po uputama vjerskih poglavara po principu “de nam ti Harise napiši taj evropski ustav” ni bahatim uzdizanjem entiteta iznad države sve do potpune blokade njenih institucija i proevropskih reformi. Koliko god se još od vremena kletve o “izjednačavanju agresora i žrtve” pristalice bilo koje od ove dvije međusobno isključive opcije instinktivno bunile protiv izjednačavanja štetočinskih učinaka ovih “vizija” bosanske budućnosti pouka je ipak namijenjena i jednima i drugima: ne postoje ni prečice ni zaobilazni putevi kojima bi se mogao zaobići put sporazumijevanja o državnim prioritetima, normama i standardima koji vode u Evropu.

Drugo: ako je prošlomjesečna politička kriza bila sračunata na pokazivanje šta se sve može desiti ako se “preglasava volja jednog naroda”, onda je ona poslužila i kao generalna proba ispraznosti takvih zastrašivanja. Svijet je, naime, jednodušno pokazao da je Bosna i Hercegovina za razliku od Kosova “završena priča” i da opet nema baš nikog relevantnog ko bi podržao ili ozakonio njeno komadanje. Srbija, sa svom narastajućom agonijom povodom predstojeće odluke o nezavisnosti Kosova, ima i vlastite evropske aspiracije i zvanični Beograd je iz svjetskih reagovanja na bosansku krizu morao razumjeti da bilo kakvo ohrabrivanje pobune u susjedstvu prije vodi u novu izolaciju nego u željenu integraciju.

Treće: vjerovatno će se pokazati, kao nerijetko u međunarodnim posredovanjima u sličnim krizama, da se izvjesna količina bahatosti ipak isplati i nagrađuje. Dodik je, naime, podižući galamu o ugrožavanju “vitalnih nacionalnih interesa” povodom izmjena u poslovnicima državnih organa, kojima se onemogućuje opstrukcija u odlučivanju, podebljao “crtu u pijesku” kojom označava teritoriju neprihvatljivog sa stanovišta njegove interpretacije entitetskog interesa. Ako je bio spreman da izazove krizu samo zbog izmjena poslovnika, svijet će – koliko god trenirao strogoću i nametao svoju volju u ovom slučaju – ubuduće vjerovatno biti uzdržaniji i skloniji da kao u nedavna vremena ostavi “Bosancima da se sami dogovaraju” o evropskim reformama, što se već pokazalo kao recept za paralizu.

U zemlji u kojoj je proteklih godina gotovo potpuno utihnuo glas kritičke javnosti, ako se u takvo što ne računaju oni koji po novinskim komentarima pjene kad recimo po svijetu putuje državni premijer u ostavci (Nikola Špirić) a nemaju ni riječi zamjerke kad se član državnog predsjedništva (Haris Silajdžić) otisne na isto tako solo-gostovanje u Vašingtonu, osvježavajuće djeluje apel istaknutih bosanskohercegovačkih reditelja pod naslovom “Evropa sada”.

Treba li podsjećati kako je Slovenija gotovo prije dvije decenije, krajem osamdesetih, ušla u doba političkog pluralizma baš sa takvim opšteprihvaćenim pozivom – “Europa zdaj” (Evropa sada) – i od tada je uveliko postala punopravan član Evropske Unije; prva nova članica koja je s početkom ove godine ušla i u monetarnu eurozonu s uvođenjem eura kao vlastite monete; i prva nova članica koja će idućih šest mjeseci – od januara 2008. – čak i predsjedavati Unijom.

Tačno je da najnovija inicijativa bosanskohercegovačkih umjetnika dolazi tek dvadesetak godina kasnije; i tačno je da su u Sloveniji baš sve partije i sve značajnije ličnosti u političkom spektru i javnom životu krajem osamdesetih odabrale evropski put kao najviši nacionalni prioritet; i tačno je, uostalom, da u Sloveniji na tom putu – za razliku od ostalih bivših jugoslovenskih republika – nisu rušili staro da bi gradili novo nego su dograđivali na socijalističkom nasljeđu i bašitini, ali to ne umanjuje ni vrijednost rediteljske inicijative ni potrebu da se ona podrži prije svega u samoj BiH, kao poziv na pospremanje vlastite kuće za eurokompatibilnost, a zatim i u evropskim prijestonicama.
  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

XS
SM
MD
LG