Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Susret sa vanzemaljcem


Kemal Kurspahić
U medijskoj debati povodom nastupa poglavara islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, reisa Mustafe Cerića, u emisiji “Crta” bosanskhorecgovačke televizije – u kojoj se, nastupajući navodno u ime Bošnjaka, pridružio kampanji premijera Republike Srpske Milorada Dodika protiv međunarodnih nadzornika nad projektom mirna Bosna optužujući ih za islamofobiju i čak poredeći njihov odnos prema Bošnjacima s nacističkim projektom “konačnog rješenja” jevrejskog pitanja – u sjenci tih neodmjerenih riječi ostao je reisov odnos prema voditelju emisije Amarildu Gutiću. Cerić je u jednom trenutku gotovo izvan konteksta tog razgovora izdeklamovao dugo objašnjenje kako je pristao na intervju s Gutićem “zato što ste Hrvat i katolik” što bi – po njegovom stereotipnom viđenju grupnih vrlina “Hrvata i katolika” – moralo da znači posebno obiteljsko i religijsko vaspitanje. Voditelj je tek na kraju došao do riječi zahvaljujući reisu što je dao intervju “jednom Bosancu i ateisti”.

Bilo je u tome nečeg nestvarnog, kao neka vrsta ukazanja uživo vanzemaljca iz Spielbergovog kultnog filma E.T. the Extra-Terrestrial: taman smo svi lijepo razvrstani u rubrike, taman se oko nas primila nacionalistička vizija trodjelne podjele idilično projektovana iz ugaslog nedjeljnika “Ljiljan” kao vrijeme kada će “svako okopavati svoju baštu”, taman smo na pragu da najnovijim “istorijskim ne” svakom nastojanju uspostave funkcionirajuće države privedemo kraju diobe, kad evo nekoga ko i pred najvišim blagoslovom svrstavanju u “lijepo odgojene Hrvate i katolike” poteže pripadanje potisnutom identitutu “Bosanca i ateiste”.

Ta usputna razmjena, mahom nezapažena u poređenju sa antizapadnom litanijom sagovornika, nije ipak bilješka sa margina nego možda i centralna tema današnjih razmatranja budućnosti bosanske države.

U protekle dvije decenije, igrom istorijske ironije – nekako tačno od vremena kad je sav ostali svijet proslavljao uklanjanje i betonskog i ideoloških zidova između evropskog Istoka i Zapada, kod nas su čitave akademije, čitavi medijski sistemi i propagandni štabovi, čitave partije i vojske, sistematski radile na proizvođenju i utvrđivanju podjela. Sjećam se s kakvim je zaprepaštenjem posljednji američki ambasador u bivšoj Jugoslaviji Warren Zimmerman bilježio sasvim ozbiljna razmišljanja Radovana Karadžića o podizanju zidova po Sarajevu koji bi osigurali etničku podjelu glavnog grada; koliko je mržnje prema urbanom bilo u upozorenju poslanika iz Šipova sarajevskim “soliterskim Srbima” da stanovi u kojima žive “nisu njihova ogjništa” što će u godinama opsade biti poziv na bestijalno granatiranje i potpuno spaljivanje cijelih solitera u mom komšiluku u naselju Hrasno; kulminirajući u naređenjima generala Mladića srpskoj artiljeriji oko Sarajeva: “Velušiće tuci, tamo nema srpskog življa mnogo”. Dakle – ubijaj i svoje, sve dok ih nema baš mnogo.

U međuvremenu se ni bošnjački promotori posebnosti nisu pokazali vjerni višestoljetnoj kulturi i tradiciji bosanske multietničnosti, multikulturalnosti ili multireligioznosti koja je – civilizacijskom superiornošću nad projektima podjela – tokom ratnih godina privlačila i inspirisala svjetsku intelektualnu javnost u odbranu ideje Bosne. Već i prije okončanja rata, na stranicama “Ljiljana” povedena je hajka protiv djece iz tzv. miješanih brakova. Vodeća bošnjačka partija ušla je u političku kampanju pod separatističkom parolom “u svojoj vjeri i na svojoj zemlji” koja nikako nije mogla zvučati kao poziv na obnovu “suživota”. Istovremeno su – na teritorijama s bošnjačkom većinom – sistematski mijenjani nazivi ulica i javnih ustanova u čemu su i neke nesumnjive vrijednosti iz zajedničke bosanske istorije i kulture zamjenjivane često sumnjivim ili marginalnim vrijednostima i ličnostima iz isključivo bošnjačke tradicije. Odbijanje da se i dvije decenije nakon rata istraže, procesuiraju i kazne zlodjela počinjena nad “drugima” i čak odavanje počasti nekim od notornih počinilaca takvih zlodjela u poratnoj Bosni doprinosilo je podizanju etničkih i vjerskih zidova među narodima.

Tome projektu osoben lični pečat daje i reis Cerić. On je – u ranijim javnim nastupima – već jadikovao kako nakon ratova u bivšoj Jugoslaviji “samo mi nismo dobili svoju državu” a to je, u nešto drugačijoj formi, ponovio i u emisiji “Crta” prigovarajući kako Bošnjacima nije omogućeno da se sami brinu o svojoj bezbjednosti i da imaju svoju policiju i sudove. Takav zahtjev je, u ovom slučaju, došao kao prigovor na međunarodne istrage nad osumnjičenim nosiocima korupcije u bošnjačkoj političkoj eliti, ali on objektivno ima istovjetan predznak kao i nedavno insistiranje premijera Republike Srpske Milorada Dodika kako ne priznaje nesrpske sudije i tužioce. Insistiranje islamskog vjerskog poglavara, koji sve češće bez ikakve demokratske legitimacije govori i u ime Bošnjaka, na “vlastitoj državi” svakako ne bi moglo uključivati cijelu Bosnu i Hercegovinu – pa ni cijelu federaciju – jer u takvoj bošnjakistanskoj državi u kojoj bi samo jedan narod bio u svojoj vjeri i na svojoj zemlji, u kojoj bi bošnjačkim kriminalcima navodno sudili bošnjački sudovi a sve pod odgovarajućim duhovnim nadzorom i pokroviteljstvom, nema baš ništa privlačno za bilo kakve druge.

To je ograničena vizija koja svaki drugi identitet, uključujući i osjećanje da se može biti “Bosanac i ateista”, svodi na nivo incidenta ili ukazanja vanzemaljca.
  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG