Dostupni linkovi

Vanredna vijest
Učestvujući, od ratnih godina pa do ovih dana, u akademskim ili medijskim raspravama o Bosni i Hercegovini, odavno sam naučio da sa strpljenjem – pa i uvažavanjem za drugačija mišljenja ili čak i neznanje o istoriji i aktuelnim uzrocima balkanskih sukoba – saslušam i ponekad i ne reagujem na površnost i stereotipe koji se nerijetko prodaju kao ekspertiza o “hiljadugodišnjim mržnjama” i “nepomirljivim neprijateljstvima”. Ali, ako mi se arogantna neznalačka interpretacija zavičajne istorije nameće u tako posebnom raspoloženju kao što je iščekivanje početka prenosa utakmice s Turskom u sportskom baru u mom američkom komšiluku, e onda ne mogu baš da šutim dok komšija na susjednoj barskoj stolici, gledajući utakmicu Italija-Bugarska na drugom ekranu, s autoritetom s kojim obično govore oni koji najmanje znaju, ničim izazvan, s istočnoevropskim akcentom kao da jede kamenje, presuđuje: “A šta će Bosna na svjetskom prvenstvu kad nikad nije ni bila država”. – Bila je, bila … - odgovaram. “Kada?” – opet će autoritet. - Pa, ja kod kuće imam dokaz od prije 820 godina … - kažem, misleći na Povelju bosanskog vladara Kulina bana iz 1189, čiju smo kopiju na pergamentu kupili u dubrovačkoj crkvenoj prodavnici suvenira tokom nekog davnog ljetovanja. Povelja – s banovim odobrenjem pisanom na bosančici i na starobosanskom jeziku – dopušta Dubrovčanima trgovanje po njegovoj zemlji i uvijek izaziva zanimanje i radoznalost mojih posjetilaca.

Rijetko se upuštam u osporavanje različitih interpretacija prošlosti jer, pored ostalog, vjerujem da je već i radoznalost početak njenog postepenog spoznavanja, ali sam – u jednoj javnoj raspravi za vrijeme jednogodišnjeg gostovanje na Harvardu – na pitanje iz publike morao da kažem šta mislim o tvrdnji uglednog kolumniste “Njujork tajmsa” kako u Bosni ratuju “Srbi među sobom” jer su i bosanski muslimani nastali tek poturčenjem: “Mogu jedino reći da su bosanski muslimani to što jesu bar dva puta duže nego što gospodin kolumnista može biti Amerikanac”.

U istu kategoriju, neosnovano samouvjerenog presuđivanja o prošlosti, spada i ovonedjeljna interpretacija istorije u autorskoj izvedbi premijera Republike Srpske Milorada Dodika (Izokrenuta priča – Nezavisne novine, 17. septembra 2009.)

On dokazuje kako je Bosna i Hercegovina nastala tek sastavljanjem “od dva postojeća entiteta” u Dejtonu a da do tada nije postojala jer je referendum o njenoj nezavisnosti 1992. bio “nelegitiman” bez srpskih glasova pa je i nakon međunarodnog priznanja “krnja Republika BiH trajala četiri godine bez vlasti na teritorijama koje su držali Srbi i Hrvati”.

Iako premijer ne maše nekim autoritetom u stvarima ozbiljne istoriografije, mogao se makar kao aktivni savremenik dejtonskih i postdejtonskih vremena, potruditi da u poricanju bosanske državnosti obznani – ako već ne uvažava – postojanje drugačijeg razumijevanja “četverogodišnje istorije”: sam Dejtonski sporazum, naime, u aneksu 4 , koji služi kao ustav, kaže kako će “Bosna i Hercegovina nastaviti zakonsko postojanje po međunarodnom pravu kao država”, dakle sam sporazum potvrđuje njeno prethodno postojanje “u međunarodno priznatim granicama”. Prije toga svijet je priznao zakonitost referenduma o nezavisnosti jer je on ispunio utvrđeni evropski kriterij o izjašnjavanju većine stanovništva. Pokušaj da se cijela priča o uništavanju međunarodno priznate države apsolvira polurečenicom o tome kako ona nije imala vlasti “na teritorijama koje su držali Srbi i Hrvati” preskače čitav tom dokumentovane četverogodišnje istorije u kojoj je prije “držanja teritorija” obavljeno njihovo temeljito čišćenje i u kojoj su čitave demokratski birane opštinske vlasti završile u logorima, masovnim grobnicama ili progonstvu a desetine kasnijih “držalaca vlasti” na višedecenijskoj robiji. Bio sam i porodično blizak s predratnim gradonačelnikom Prijedora Muhamedom Ćehajićem a poznavao sam i desetine drugih koji su kao i on zauvijek “nestali” u Omarskoj i ko god hoće da zna – lako će pronaći dokumente i svjedočenja o istoriji koju premijer servira u selektivnoj i skraćenoj “esprešo verziji”.
Dodikovo odbijanje da se uvaže činjenice o prošlosti – koje u ekstremnijim izjavama ide sve do poricanja dokumentovanih masovnih zločina – na žalost savršeno služi u paralisanju bilo kakvih proevropskih promjena u Bosni i Hercegovini: ono daje bošnjačkoj političkoj eliti povode za licitaciju zahtjevima za “osudu”, “kažnjavanje”, “smjenjivanje” i savršen izgovor da ne rade posao za koji su birani i odgovorni. Da je kako treba – onda bi amaterske ili čak i sračunato selektivne interpretacije prošlosti ostale u sferi “istorije za po kući”, jer nikome se ne može nametnuti da čita ili da poštuje mrtve, a izabrani predstavnici štitili bi “konstitutivne narode” od pljačke, korupcije, nezaposlenosti, siromaštva, a ne od makar i najekstremnijih izjava.

Galama, međutim, dobro dođe u zamagljivanju stvari u kojima je Dodik u pravu. Činjenica je, naime, da federacija jeste i rasipniji, i birokratskiji, i mnogo skuplji i neracionalniji entitet, i da i u njoj ima i te kako šta da se istražuje i mijenja, ali se njeni prvaci ubiše baveći se praznim obećanjima “stopostotne BiH” i “ukidanja” zna-se-već-čega bez ikakve perspektive da bilo šta promijene.


* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Odgovor na komentare čitalaca


Prošlonedjeljni tekst u ovoj kolumni (“Istorija za po kući”) imao je – bar u osjećanjima ovog autora – podmladjujuće djejstvo: vratio me nekih dvadeset godina unazad. Čitaoci su, u raspravi o negiranju bosanske državnosti, do trenutka nastajanja ovog teksta postavili 37 komentara i neki od tih “odjeka i reagovanja” po tonu i jeziku, i naročito po pretenziji da vlastiti pogled na istoriju nameću kao neupitan i jedino ispravan, neodoljivo podsjećaju na istoimenu rubriku kojom je na stranicama “Politike” počela indoktrinacija za oružane bitke koje – po vodjinim riječima s Gazimestana – “još nisu isključene”. Tako bar zvuče prijeke presude (dvojice-trojice učesnika) u nečemu što bi trebalo da bude rasprava: o tome kako je autorovo vidjenje “ekstremno nacionalističko i definitivno kobno … po stanovnike te zemlje”; kako njegov članak obiluje bezobrazlukom i ekstremnim nacionalizmom (opet) i kako je baziran na laži i propagandi; i kako koristi Povelju bosanskog vladara Kulina bana za “mobilizaciju Bošnjaka koji u doba povelje nisu ni postojali”; a autoru se zamjera i što pod navodnicima kaže kako je referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine bio nelegitiman.

Pa da ukratko pogledamo čime je to autor zaslužio takve kletve:

Prvo – o legitimnosti referenduma: u ovom slučaju navodnici oko riječi “neligitiman” nisu stavljeni zato da bi izazivali povišeni krvni pritisak kod onih koji znaju da je tako i nikako drugačije nego da označe citat iz osporavane izjave.

Drugo – gdje su laž, propaganda i esktremni nacionalizam u autorovoj tvrdnji kako je svijet “priznao zakonitost referenduma o nezavisnosti jer je on ispunio utvrdjeni evropski kriterij o izjašnjavanju većine stanovništva” (u prilog nezavisnosti)? Ništa nije lakše dokazati nego da čitav svijet jeste priznao legitimnost referenduma i ispunjavanje utvrdjenog evropskog kriterija: nezavisnost Bosne i Hercegovine priznali su i Evropska unija, i Ujedinjene nacije, i Sjedinjene Države, a u tome, eto, nikako ne mogu da im se pridruže vrli kritičari koji i nakon dvije decenije još marširaju na ušću istorije sto posto uvjereni da ako sav svijet misli drugačije nego oni definitivno nešto nije u redu sa svijetom, a ako to neko konstatuje u novinskoj kolumni onda je riječ o “ekstremnom nacionalizmu, laži i propagandi”.

Treće – kako odgovoriti onima koji dokazuju da je bosanskohercegovački referendum bio protivan Ustavu SFRJ? Jednostavno – prije nego što je taj referendum raspisan Ustav SFRJ je najprije podrivao Miloševićev režim organizujući nasilna smjenjivanja pokrajinskih i crnogorskog rukovodstva i ukidajući ustavni status pokrajina; SFRJ u svom ustavnom kapacitetu više nije ni postojala – jer su iz nje već bile izišle Slovenija i Hrvatska – a svijet je zaključio da je zemlja “u disoluciji” i ponudio referendumsko izjašnjavanje o nezavisnosti. Bosna i Hercegovina, sve da je to i željela većina njenog stanovništva, jednostavno više nije ni mogla “ostati u Jugoslaviji” jer nje više nije bilo.

Najzad – “Istorija za po kući” govori o osporavanju bosanske državnosti i nigdje ni jednom riječju ne spominje, a kamo li mobiliše, Bošnjake: tome, uostalom, mnogo više doprinosi uporno negiranje i samog njihovog postojanja. O mojoj kritici vladajuće bošnjačke politike iz prošle dvije decenije dovoljan je i površan pogled pored ostalog i na moje tekstove u ovoj kolumni nakon kojih me samo logika “svi su oni isti” može svrstati u red zagovornika bošnjačke dominacije u Bosni i Hercegovini. S poštovanjem za sva drugačija mišljenja – autor.

Odgovor na komentare čitalaca


* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG