Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Rizici dobrosusjedstva


Kemal Kurspahić
U nacionalističkom balkanskom okruženju poslije ratova devedesetih, političkim vođama „na svim stranama“ sve će biti oprošteno osim eventualnih nastojanja da se pruži ruka saradnje preko rovova etničkih podjela i nepovjerenja. Besprimjerno ratno bogaćenje, privatizaciona pljačka, korupcija, rodbinske i stranačke privilegije u raspodjeli državnih poslova postali su tako uobičajena slika zakasnjele tranzicije da se i u javnosti najčešće doživljavaju kao neka vrsta običajnog prava ili čak mjera i dokaz snalažljivosti i uspješnosti. Opravdavanje nacionalističkih projekata, nasilja pa čak i ratnih zlodjela iz bliske prošlosti u tom su ambijentu potvrda patriotizma i hrabrosti. Nepoštovanje za međunarodne inicijative i neprestano proizvođenje napetosti u odnosima sa susjedima legitimacija su rodoljublja i preporuka u svakom novom izbornom ciklusu.

Samo su osuda ratnih zlodjela, naročito onih počinjenih s naših strana, poštovanje za žrtve i inicijative za pomirenje i saradnju u regionu neoprostivi znaci slabosti ili čak izdaje.

Proteklih mjeseci – na primjerima i iz Srbije, i iz Hrvatske, i iz Bosne i Hercegovine – pokazivalo se sa koliko se otpora, pa i otvorenog neprijateljstva, suočavaju takve inicijative.

Predsjednik Srbije Boris Tadić je, zalažući se javno da Skupština Srbije usvoji deklaraciju o Srebrenici, doživio osudu nacionalističkih političara, partija i medija i u Srbiji i u Republici Srpskoj, koji su insistirali na „osudi svih zločina na svim stranama“, tvrdili da su „izdvajanja samo jednog događaja i samo jednih žrtava“ protivni „interesima cjelokupnog srpskog naroda“ a predsjednik Republike Srpske odbacio je deklaraciju kao „preuranjenu dok se objektivno ne utvrde sve činjenice o dešvanjima na koja se deklaracija odnosi“ kao da o tome već ne postoje pravosnažne međunarodne sudske presude,a najradikalniji su – zna se –bili radikali s tvrdnjama da rezolucija, iako se ograničila na osudu zločina „onako kako je utvrđen u presudi Međunarodnog suda pravde“, proglašava srpski narod kao genocidan. A kako se nacionalizam najmanje rukovodi logikom, gotovo se i ne primjećuje očita nakaradnost takvog gledanja: kolektivnu krivicu vlastitom narodu priskrbljuju oni koji „u njegovo ime“ opravdavaju ili relativiziraju zločin a ne oni koji ga osuđuju.

Nekako u isto vrijeme dok je Tadić bio na meti zbog srebreničke deklaracije, slično se među hrvatskim ultrapatriotima proveo i predsjednik Hrvatske Ivo Josipović kad je sa svojim bosanskim domaćinima nedavno otišao da se pokloni bošnjačkim žrtvama hrvatskih zločina u Ahmićima kod Viteza i srpskim u Sijekovcu kod Bosanskog Broda: optuživan je da tim poklonjenjem pred žrtvama u ime Hrvatske preuzima odgovornost za zločine, da priznaje njenu odgovornost za rat u susjednoj zemlji, u kojem ona - kao ni Srbija – službeno nije učestvovala sve dok se u Dejtonu nije pokazalo da Milošević i Tuđman imaju moć da zaustave rat onako kako su ga i poticali.

Ništa bolje se među bošnjačkim medijskim i političkim prijekim sudom u pitanjima patriotizma nije proveo ni predsjednik vladajuće bošnjačke partije Sulejman Tihić: njegovo putovanje na čelu stranačke i parlamentarne delegacije u Beograd poslužilo je kao nov povod da se optužuje za „poniznost pred agresorom“, izdaju nacionalnih interesa, „privrženost velikosrpskoj politici“ i odsustvo državničkih kvaliteta. U politički otvoreno agitatorskim medijima nije se moglo naći ništa o tome šta je delegacija radila u Beogradu, kakve su eventualno inicijative za saradnju pokrenute, je li bilo kakvih nagovještaja dobre volje za unapređenje ekonomskih odnosa – dakle onoga od čega se živi - ali je bilo obilje komentara, uključujući i ničim potkrijepljene tvrdnje da je Tihić išao u Beograd da svojim domaćinima čestita na hapšenju još jednog bosanskohercegovačkog državljanina.

Histerija s kojom se u sve tri države osuđuju, sumnjiče i odbacuju gestovi dobre volje sračunati na obnovu povjerenja i saradnje najbolje pokazuje koliko su još prisutne – pa i najagresivnije – politike koje su i vodile nasilju devedesetih. Insistiranje na tvrdoj liniji u odnosima sa susjedima, na upornom licitiranju argumentima istorijske krivice ili nevinosti, djelimično crpi uvjerljivost u javnosti i iz propuštanja i domaćih i međunarodnih učesnika mirovnog procesa na Balkanu da još davno svedu račune devedesetih.

Iskreno i trajno pomirenje moguće je, naime, samo na osnovama univerzalne osude zlodjela, hapšenja i kažnjavanja njihovih počinilaca i bespogovornog poštovanja za žrtve, i to ne onako kako je utvrdio – ili zato što je utvrdio – bilo koji međunarodni ili domaći sud, već iz uvažavanja istorijske odgovornosti da makar generacija koja sada odrasta na Balkanu bude pošteđena ratnih strepnji i užasa koji nisu poštedjeli nijednu generaciju dvadesetog stoljeća u našim podnebljima.

A za takvo šta potrebna je i državnička hrabrost da se razgovara i sarađuje, da se poklanja žrtvama – kako su to u posljednje vrijeme činili Tadić i Josipović – i da se pruža ruka preko rovova iskopanih devedesetih.
  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG