Dostupni linkovi

Putin v. Milošević - Slobodan si da me voliš - reakcije čitalaca


Nenad Pejić

"Ono što me zainteresovalo u vašem tekstu je bila konstatacija da su obojica vrlo vješto kontrolisali i koristili i krajnju ljevicu i krajnju desnicu. Mislim da je to fenomen modernijeg političkog doba."

Radovalo me ovih dana čitati reakcije mojih uvaženih čitalaca na analizu koja je objavljena u pet nastavaka prošlog tjedna. Moji čitaoci se gotovo i nisu osvrtali na činjenice iznesene u poredjenju već doprinosili svojim stavovima da se analiza produbi. Pred vama su reakcije, i one sa kojima se slažem i one sa kojima se ne slažem.

Okruženje ih je obojicu stvorilo

"U jednakim društvenim uvjetima ljudi se jednako ponašaju. Dakle, društveno okruženje utječe na njihovo ponašanje, a tek onda oni imaju utjecaj na zbivanja oko sebe. Nije Putin slijedio Miloševića, nego su obojica u postsocijalističkoj državi ostvarivali jednake ciljeve: htjeli su izgraditi državu drugačiju od prethodne, i tada su vukli jednake poteze. Putin nije imao Tudjmana, nije imao Izetbegovića, Kučana ni Gligorova, naprosto ih nije imao. Ali kada stvaraš nacionalnu državu koja se temelji na golom fizisu, mi Rusi ili Srbi ili Hrvati ili Romi, a na drugoj strani bilo tko drugi, onda je taj nacionalistički zao duh teško vratiti u bocu, a posljedice koje navodite, mislim na brojke, su strašne. Kada tako promatram tekst onda je veoma zanimljiv, a osobito pitanja koja se nameću: koji su mogući pravci razvoja Rusije, ono što Milošević nije došao u priliku činiti, jer je u Hrvatskoj vojno poražen, u BiH ga je od poraza spasila medjunarodna zajednica itd, dakle nešto što ne vidim da Putinu prijeti."

Poredjenje nije uspjelo

"Prije svega mislim da poredjenje ova dva diktatora uopšte nije svrsishodno ili još bolje prirodno u političkom smislu. Obojica se služe, doduše opštepoznatim kako ih vi nazivate tehnikama ostajanja na vlasti iz Macchiavelijevog "Il Principe" ili jos bolje Krležinog djela "Banket u Blitvi". Ali, jedan je bio predsjednik omanje balkanske enklave, koji je po mom mišljenju morao biti dirigiran iz inostranstva (bez da sam neki oduševljeni pristalica svjetske zavjere). Ili, u najmanju ruku posjedovati par blanco čekova od strane svjetskih sila. Na drugoj strani imamo Putina koji samim tim što je predsjednik jedne velike zemlje igra puno bitniju ulogu i na regionalnoj i na svjetskoj sceni. Poredjenje njih dvojice je kao da poredite Hitlera sa vodjom ekstremno desničarskih jedinica iz kolumbijskih prašuma."

Poredjenje je uspjelo

"U pravu ste, imaju oni iste metode i vjerovatno sličan način razmišljanja, ima tu neke veze i Čečenija i Kosovo, ali sve u svemu......u najboljem slučaju je njihov zajednički nazivnik činjenica da Putin prilično lukavo koristi Miloševićevo naslijedje, prije svega Kosovo, jer ga je strah da zločini u Čečeniji ponovo ne izbiju na stranice svjetske štampe. Ali on takvu ulogu igra i u svim ostalim svjetskim (potencijalnim) konfliktima: juče Koreja, danas Burma sutra Iran.........."

Kontroliraju opoziciju

"Ono što me zainteresovalo u vašem tekstu je bila konstatacija da su obojica vrlo vješto kontrolisali i koristili i krajnju ljevicu i krajnju desnicu. Mislim da je to fenomen modernijeg političkog doba. Kad malo bolje razmislimo, ove dvije grupacije, pogotovo kad su ne daj bože na vlasti, imaju istovjetne metode i praktike. Od koncentracionih logora i pjesničke retorike preko potpune kontrole medija, policije i tajnih službi pa sve do potpuno besmislene megalomanske arhitekture i stvaranja nadčovjeka. Dakle, ta dva pravca su u stvari jedan te isti barem u krajnjoj konzekvenci. I uvijek se rado igraju opozicije i svjesno se daju manipulisati od strane vlasti - pogotovo za svakojake prljave poslove. Zanimljiva je i činjenica da je medijima u tim postkomunističkim relacijama ostavljen jedan "spielraum" koji kad predju dobiju po prstima. Primjeri su za to srpski studentski "Otpor" ili žurnalistica Politkovskaja iz Nove Gazete. Takodjer, zajednička osobina ove dvojice je da stvarno se ne zna ko je od njih dvojice antipatičniji."

A o SAD-u ne smijete pisati!

"Mogli biste radije generalno napraviti osvrt na zajedničke karakteristike "modernih" apsolutističkih režima današnjice u koje bi pored ruskog i srpskog mogli biti uvršteni i onaj bjeloruski, dalje onaj Chavezov u Venecueli ali prije svega onaj američki! Jer, šta se dešava u Americi? Imate sve moguće slobode, ali poput Noama Chomskog ili nedavno preminulog Kurta Vonneguta nemate nikakvu mogućnost političkog utjecaja na vladajući dvopartijski sistem. Pa samo pogledajte American Green Party, po snazi treću partiju u Americi. Na margini su. A kada postanete previše opasni onda vas proguta mrak. Ah da zaboravio sam, to su vaši poslodavci. O njima ni ne smijete pisati. Koji paradoks!"

I ne mogu se porediti

"Dobro ste pri kraju teksta napisali da to i nisu dvije ličnosti koje bi se mogle uporedjivati, jedan je vodja Rusije, a drugi Srbije, i to nije uporedivo, možda će se Rusi uvrijediti bez obzira koliko pokazuju navodne ljubavi prema balkanskoj braći."

O ovcama i torovima

"Te tehnike ostajanja na vlasti su u stvari proces obradjivanja datih pojava ili u kontraobavještajnom žargonu - podataka. Dakle, Putin i Milošević su imali sreću da je domaće stanovništvo izmiješano tj. nacionalno nehomogeno. Logična konzekvenca, napraviš torove, digneš bodljikavu žicu i pustiš pse čuvare. Neposlušne ovčice se kolju za vrijeme svetkovina i onda vlada blagostanje. A za sve drugo od inflacije do prljavštine su krivi oni drugi, jal Kosovari, jal Čečeni. Nista novo. To je bilo popularno pogotovo u centralnoafričkim zemljama. Slobo je imao zaledjinu, a Putin je zaledjina drugima."

O vodjama bez ideologije

"Ah da, svaka čast, nema ideologije, ali samo iz prostog razloga jer se tako gubi vlast. Žrtve nisu važne, niko nije važan. Samo zadržavanje vlasti. Krleža to opisuje kao neki klik koji se desi u glavi diktatora. Poslije toga se boje razliju i diktator više ne zna kad je u kancelariji, a kad u kućnom vrtu. Sve se okreće oko zadržavanja moći. Vodje sa ideologijom su ljudi koji su vjerovali u prvobitnu ideju kao npr. marksizam. A onda je lično odbacili, radi banketa, ali narod i dalje filovali starim smećem. Kao što kaže Orwellova "Životinjska farma". Vodja bez ideologije se ne može uhvatit ni za glavu ni za rep."

Ništa nije crno-bijelo

"Svi vrednosni zaključci koje čovek donosi bazirani su na nekoliko desetina fundamentalnih stavova kao što su: demokratija = dobro ili diktatura = loše; sloboda govora = dobro i netolerancija = loše! Ako se držimo ovoga često upadamo u apsurdne situacije poput pitanja da li je suspenzija demokratskih procesa kakvu su imali Rimljani i Britanci u doba opasnosti takodje demokratski, to jest, dobar akt? Ili, da li je demokratski, to jest dobro, kada antidemokratska partija pobedi na demokratskim izborima, pa joj prvi akt bude ukidanje demokratije? Ili, da li braniti pravo na slobodan govor ljudima koji se protiv demokratije i tog prava zalažu? Po mom mišljenju potreba za demokratijom, kao i pravom na slobodu govora je samo posledica potrebe čoveka da ima kontrolu nad onime šta se u njegovom životu dogadja. Ako se demokratski sistem transformiše na takav način da se forma održava, dok se pri tome, uprkos formalne promene na vrhu i uz slobodu govora ne može postići željena promena u životu zajednice, jer to ne odgovara ni jednoj od političkih elita, demokratski sistem gubi svaku vrednost. To postaje oligarhija, bez obzira na to kako ga učesnici zvali, u kom slučaju čovek mora da usvoji stav demokratija (oligarhija) = lose, ili je u opasnosti da zbog forme promaši suštinu."

Najvažniji je: bruto društveni proizvod

"U odnosima medju zajednicama postoji jednostavna vladavina bruto društvenog proizvoda (BDP-a), gde pri donošenju odluka prevagu odnosi sumirani BDP, bez obzira na želje i potrebe individua, koje na globalnom nivou gube svaku jednakost. Ova formula je tek malo izmenjena zbog uticaja Saveta bezbednosti, trenutnog nivoa naoružanja i ostalih relikata drugih vremena. Ako se usvoje gornje pretpostavke čovek može da zakljući sledeće:

1) Državno uredjenje u SAD je izgubilo mnoge karakteristike demokratske republike i polako se transformiše u oligarhiju, sa tendencijom pretvaranja u klasičnu imperiju.

2) Zemlje u okviru evroatlanskih integracija ulaze u klijentski odnos sa ovom imperijom, sa klasičnim "taxation without representation" scenariom, koji će ih vremenom staviti u poziciju rimskih provincija.

E, da ne bi ispalo da pišem antiamerički pamflet, sve do sada rečeno je bilo neophodno da bi se razumelo sledeće:

3) Rusija je suviše velika i bogata sirovinama da bi mogla kao jedinstvena celina da se integriše u ovakav sistem. Ne bi je bilo uvek moguće naterati na potpunu poslušnost. Zbog toga se mora opkoliti, oslabiti, razlabaviti kroz regione i na kraju razbiti.

4) Kao i u Rimu ili Britaniji, jedinstvene situacije traže jedinstvene mere. Suspenzija tek iznikle demokratije u Rusiji je potrebna da bi se zadovoljile osnovnije potrebe stanovništva, kao što su potreba za zadovoljavanjem fizioloških potreba, ili potreba za sigurnim skloništem.

5) Putin se pojavio kao odgovor na potrebu zajednice. Nemam naročito mišljenje o njemu kao ličnosti, ali njegove lične karakteristike u čitavoj situaciji nisu naročito važne.

Mislim dakle, da bi vaša studija imala više smisla kada bi ste krenuli da poredite ovu dvojicu kao ličnosti, ili sasvim suprotno, ako bi se koncentrisali na istorijske kontekste. Ovako, mislim da ste, i pored velike količine prezentovanih informacija, možda promašili naslov."

Štrajka nije bilo

"Pošto ste u trećem delu Vaše analize, Putin-Milošević, kao dokaz Miloševićeve surovosti i bezosećajnosti, naveli primer i podsećanje na štrajka rudara u Trepči na Kosovu, na samom početku jugoslavenske krize, želim da vam ukažem na svu neistiniost vašeg primera. Ja sam tada bio jedan od rukovodioca u rudniku "Goleš" na Kosovu. Sam štrajk rudara bio je prava lakrdija. Na najavu dolaska medija, rudari koji su dotada bili na površini, spuštali bi se u jamske prostorije da odglume svoju patnju i iscrpljenost. Po instrukcijama organizatora, oni su pod svetlom reflektora TV ekipa, prekrivali rukama oči, glumeći nenaviknutost očiju na svetlost, zbog dugotrajnog boravka u jamskoj tamu. Sa prvim mrakom, rudari su napuštali jamu, sporednim jamskim hodnicima, takozvanim uskopima, koje svi rudnici imaju za slučaj spašavanja, odlazeći svojim kućama na spavanje."

Sličnosti su još i veće

"Pročitao sam Vašu kolumnu: "Putin v. Milošević - Slobodan si da me volis" i ne mogu da se ne složim sa Vašim zapažanjem. Medjutim, sličnosti su i veće nego što ste primijetili i otkrili, jer Platonova rasprava o tiraninu i tiraniji je obuhvatila znatno više zajedničkih svojstava tirana koji su živjeli i koji će se pojaviti u budućnosti. Radi toga, naša mudrost ne smije završiti sa konstatacijom da je neko tiranin, nego idejom radnji koje će stvoriti pretpostavke da se tirani ne pojavljuju u našoj zajednici. A Platon je pokazao da tiranska priroda nije sreća, a da je uloga glavnog tiranina prava nesreća. S druge strane Makijaveli nas u "Vladaocu" upozorava da su bili nerazumni gradjani kada su prijetnjama pokušavali zaplašiti tiranina. Za loše stanje u zajednici krivi su i gradjani i vladaoci što se jasno vidi iz Vašeg teksta u kome ukazujete na obim podrške koju tiranin dobija od intelektualnih elita. A kada tiranija bude uspostavljena postoje tri mogućnosti, tri puta:

1. Slijediti tiranina i završiti kao sljedbenici "Vodje", Radoja Domanovića;

2. Revolucija sa neizvjesnim ishodom i velikim zrtvama;

3. Traganje za evolucionim promjenama koje "Dogovor" nudi;

Historijsko iskustvo poznaje prve dvije mogućnosti, a treća je novum, pozitivna mogućnost koju danas globalizacija informativnog prostora nudi, a ranije nije bila moguća opcija. Globalizacija je donijela veoma mnogo ružnih stvari ali nudi i dobre, pa oni koji brinu o vlastitom dobru trebaju iskoristiti dobre strane globalizacije."

  • 16x9 Image

    Nenad Pejić

    Od rujna mjeseca 1993. je zaposlen na Radiju Slobodna Evropa. Osnivač je redakcije na južnoslavenskim jezicima, koja je sadržavala programe na albanskom, bosanskom, crnogorskom, hrvatskom, makedonskom i srpskom jeziku, kao i regionalni program. Godine 2002. kao prvi neamerikanac imenovan je za zamjenika direktora Radija Slobodna Evropa, 2013. na mjesto glavnog i odgovornog urednika RFE/RL a u februaru 2014. i za kopredsjednika kompanije.

XS
SM
MD
LG