Dostupni linkovi

Putin v. Milošević - Slobodan si da me voliš V dio


Nenad Pejić

Kako mi je život dodijelio da jednog od ova lidera, Miloševića, pratim kao novinar ali i preživljavam kao čovjek, a da drugog pratim i kao neko ko je zadužen, i za emitiranje programa na ruskom jeziku - poredjenje mi se samo nametnulo. Što sam više razmišljao to su me sličnosti više obuzimale. Pred čitaocima je peti posljednji nastavak ove analize koji pokušava da identificira razlike izmedju ova dva lidera.

Prva je razlika u činjenici da je Rusija igrač i to bitan, na svjetskoj sceni. Srbija je tek mala državica. Zato je Putin igrač, dok je Milošević bio tek - figura na šahovskoj ploči. Milošević je igrao na malom, balkanskom nivou, Putin je igrač na svjetskoj sceni. Aduti sa kojima je Milošević raspolagao (rat i prijetnja ratom) bili su ili mali ili kratkotrajni. Putinovi politički aduti su veliki i dugotrajni )utjecaj na bliskom istoku, odnosi sa Kinom, još uvijek jake veze u zemljama bivšeg sovjetskog saveza).

Tržište Srbije je malo i Milošević nije imao aduta na tom planu. Pored toga Srbija niti je imala niti ima prirodna dobra koja bi mogla biti korišćena kao ucjena u odnosu sa drugim državama. Rusko tržište je petnaestak puta veće. Rusija je jedna od vodećih zemalja u proizvodnji gasa i nafte i energija je dakle ta daju snagu Putinovim argumentima mnogo više nego veličina Rusije.

Ekonomija je u Miloševićevo vrijeme gubila sve elemente stabilnosti i rasta. Sve ono što je uradio premijer Ante Marković brzo je “pojela” ambicija da se ekonomija pretvori u orudje politike. Srbija je postala jedan od rekordera u svijetu po inflaciji, i danas kolekcionari traže banknotu od 50 milijardi tadašnjih jugoslavenskih dinara. Sasvim suprotno, Ruska ekonomija pod Putinom napreduje. Rusija nema više spoljnih dugova, devizne rezerve se mjere stotinama milijardi dolara. Usprkos tome što eksperti ukazuju da je politika investicija pogrešna i usprkos tome što je inflacija već dostigla dvostruku cifru, ruska ekonomija još ima šanse da se izvuče ako se novac bude ulagao u dugoročni razvoj. Prije nekoliko mjeseci je Češki ministar spoljnih poslova rekao otprilike ovo: Niko se ne boji jake Rusije, svi mi želimo jaku Rusiju. Problem je u tome što se novac dobijen od proizvodnje gasa i nafte ne ulaže u infrastrukturu nego u jačanje poluga vlasti - policiju, sigurnosne službe, birokraciju i vojsku!

Medju sličnostima sam naveo da su obojica došli na vlast kao imenovani funkcioneri. Na njihovom početku kao prvih ljudi svojih zemalja može se difinirati i jedna razlika. Naime, kada je Milošević došao na vlast uživao je plebiscitarnu podršku i istinskih nacionalista i ljudi koji su kasnije postali članovi demokratske opozicije. 2000-e je zbačen zbog nezadovoljstva ljudi koji su željeli evropsku Srbiju ali i nacionalista koji su bili razočarani njegovom “izdajom” Srba u Hrvatskoj, prepuštanjem Sarajeva Bošnjacima, itd. Ovi prvi su se okrenuli protiv njega zato što je ratovao, a ovi drugi zato što je izgubio ratove. Putin je došao na vlast kao Jeljcinov izbor i bio odmah kritiziran i od nacionalista zbog popuštanja Zapadu ali i komunista zbog nepravedne tranzicije. Danas ga podržava 70% gradjana. Milošević je dakle imao plebisticarnu podršku na početku, a Putin je najpopularniji na kraju drugog mandata.

Miloševiceva majka, otac i ujak su počinili samoubistvo. U Putinovoj obitelji nema takvih primjera. Sasvim je drugačija i uloga prvih dama. Mirjana Marković je bila najvažnija poluga u Miloševićevom životu i sama je politički djelovala i pisala. (mnogi tvrde da je njena uloga u ubistvu Stambolića i Ćuruvije važnija od Miloševićeve). Vladimir Vladimirovič nema taj odnos prema svojoj supruzi. Ona se drži po strani što je više moguće, ne daje nikakve izjave, niko joj ne mjeri popularnost, niti joj pada na pamet da učestvuje u bilo kojem obliku političkog života. Kažu, i to ne važi samo za Rusiju, da ljudi iz svijeta obavještajnih agencija, a Putin jeste iz tog svijeta, strogo poštivaju jedno od osnovnih pravila svoga posla: obitelj i posao se strogo razdvajaju iz sigurnosnih razloga. Mnogima se i ne zna imaju li obitelj uopće.

Putinova karijera se, dakle, razvijala linijom KGB-a dok se Milošević penjao partijskom ljestvicom. Obojica su proveli dosta vremena u inozemstvu - Putin je bio oficir KGB-a u nekadašnjem DDR-u, a Milošević u bankarskim krugovima SAD-a. Putin oko sebe okuplja čitavu vojsku takozvanih “silovika” ljudi koji imaju iskustva u radu sa uniformom ili su im najbliži iz tog kruga. Neka istraživanja govore da je broj takvih ljudi u administraciji već prešao 60%. Miloševićeve veze sa sigurnosnih službama nisu bile te vrste. Milošević je neko ko je "izvana" i tako je koristio tajne službe, dok je Putin "unutra", dakle dio njih.

Milošević je bio “talentiran” da propušta prilike za rješavanje problema precjenjujući svoju snagu i podcjenjujući snage ostalih republika. Kad je nudjena konfederacija odbio je. Kad je htio - bilo je kasno. Kad je nudjena “asimetrična federacija” odbio je, i kad je htio bilo je već kasno. Odbio je ponude za rješavanje statusa Srba u Hrvatskoj kroz oblike autonomije, kad je to htio - bilo je kasno. Isto je bilo sa Kosovom. Putin, za sada bar, prilike ne propušta i izvlači iz njih maksimum. Imao je doduše priliku da pregovara sa Čečenima, imao je mogućnost da njihovog predstavnika u Londonu, Zakajeva, prihvati kao pregovarača. Čečeni su tada bili spremni za pregovore ali je Putin odbio. Ipak, dok je kod Miloševića to već bilo ponašanje, kod Putina je to tek jedan primjer.

Mnogi stručnjaci u svojim analizama funkcioniranja današnje Rusije ukazuju da Rusijom u stvari upravlja elitna grupa birokrata kojoj je Putin samo javno lice. Neki to nazivaju “Kremlinov savjet direktora” medju kojima je većina iz nekadašnjeg KGB-a i iz Putinovog Saint Petersburga. “Volim da za Rusiju upotrebljavam termin Kremlin, inc.” - kaže Nikolas Gvozdev iz američkog Niksonovog centra. U jednoj analizi Wall Street Journal-a se tvrdi da ta grupa ljudi želi neku vrstu “autoritarne modernizacije”, jaku autoritarnu državu, sličnu onoj iz vremena sovjeta ali bez tadašnje "glupave idologije i glupave ekonomije". Milošević nije imao tako dobro organiziranu vlast i nije poznato da je ikakav sličan organ postojao.

I tu se, otprilike, može tražiti odgovor na pitanje kakav će biti Putinov kraj. Znano je da je Miloševića srušila koalicija proevropski orijentiranih (Djindjic) i nacionalista (Koštunica). Da li će i Putinov kraj početi onoga trenutka kada se protiv njega udruži onaj dio Rusije, danas manjinski, koji teži da zemlja prihvati evropske vrijednosti i onaj konzervativni koji je nezadovoljan što Putin ne zauzme jos odlučniji stav prema Zapadu? Možda će Putin od suicidalnog Miloševića imati bolji instikt. Povijest, medjutim, rijetko bilježi autoritarne režime koji su se dobrovoljno tranformirali u demokraciju. (možda bi jedan izuzetak mogao biti Ataturk u Turskoj). Gotovo svaki upravljač počinje sa “neprijateljima” u inozemstvu, a završava sa “stranim “plaćenicima” u zemlji. Demokratske institucije slabe, institucije snage (vojska, policija, tajne službe) postaju sve važnije. Isto je tako istina da kad se nacionalizam pusti iz boce teško ga je vratiti nazad. Milošević, niti oni poslije njega to nisu uspjeli, mnogi niti htjeli niti smjeli i kad su htjeli. Vidjećemo hoće li to uspjeti Putinu i da li će to htjeti.

Putin donosi stabilnost, kažu u Rusiji. I u pravu su, ali za koliko dugo? Neki tvrde - sve dok cijene nafte i gasa budu visoke. Aleksei Pankin, urednik magazina "Strategii i Praktika Izdatelskogo Biznesa" tvrdi da će ta stabilnost trajati 5-10 godina. "Poslije toga, Rusi će vjerojatno postati umorni od takve stabilnosti i još jednom pokušati - kao što su to uradili 1917-e i 1992-e godine da izgrade raj na zemlji." To je vrijeme kad Putin lako može sebe prepoznati na istom onom putu kojim je, pri kraju svog mandata, marširao Milošević.

  • 16x9 Image

    Nenad Pejić

    Od rujna mjeseca 1993. je zaposlen na Radiju Slobodna Evropa. Osnivač je redakcije na južnoslavenskim jezicima, koja je sadržavala programe na albanskom, bosanskom, crnogorskom, hrvatskom, makedonskom i srpskom jeziku, kao i regionalni program. Godine 2002. kao prvi neamerikanac imenovan je za zamjenika direktora Radija Slobodna Evropa, 2013. na mjesto glavnog i odgovornog urednika RFE/RL a u februaru 2014. i za kopredsjednika kompanije.

XS
SM
MD
LG