Dostupni linkovi

Pretendent na Bijelu kuću uhvaćen u laži nagrađuje se “Pinokijem”: za malu laž jednim a za najveću i sa pet “Pinokija”.

Započinjući prve korake u novinarstvu u podnebljima kontrolisane štampe, i prilično sretan da sam prva iskustva u toj profesiji sticao na poslovima nešto veće autorske slobode: kao dopisnik što u malom gradu - što u Beogradu i kasnije urednik sportske rubrike i izvještač s olimpijada i svjetskih fudbalskih prvenstava, tek sam kao dopisnik u Americi ranih osamdesetih otkrivao vrijednosti istinski slobodne štampe. Čak i prva jutarnja kafa bila je nekako ukusnija uz “Njujork tajms” ili “Vašington post”. Ovih dana podsjetila me na to jedna nova rubrika kojom najuticajniji vašingtonski dnevnik upotpunjuje i produbljuje kritičko praćenje uveliko zahuktale predigre za predsjedničke izbore 2008. godine. Rukovođen zlatnim pravilom novinarske profesije, “Komentar je slobodan ali činjenice su svete” – čije se autorstvo od 1921. godine pripisuje uredniku “Mančester Gardiena” C.P. Skotu (Scott) – “Vašington post” je uveo rubriku u kojoj temeljito provjerava činjenice u vezi s predizbornim izjavama i obećanjima predsjedničkih kandidata. Pretendent na Bijelu kuću uhvaćen u laži nagrađuje se “Pinokijem”: za malu laž jednim a za najveću i sa pet “Pinokija” – sa crtežima iz slikovnice drvenog lutka kojem zbog izrečene laži narasta nos. U prvoj takvoj rubrici najnoviji republikanski kandidat, bivši glumac i senator Fred Tompson (Thompson), dobio je četiri Pinokija za izjavu da “ako gledate unazad na našu istoriju, neće vam trebati dugo da shvatite da je naš narod prolio više krvi za slobodu drugih naroda nego ijedna druga kombinacija naroda u svijetu”.

“Vašington post” je to ocijenio kao “grandioznu tvrdnju” koju je teško opravdati bez obzira kako definišete “slobodu drugih naroda”. List je u kritičkoj analizi Tompsonove izjave pošao od pregleda američkih gubitaka u međunarodnim sukobima: 2.446 u špansko-američkom ratu, 116.516 u Prvom i 405.399 u Drugom svjetskom ratu, 36.574 u korejskom i 58.209 u vijetnamskom ratu,382 u zalivskom ratu i 4.217 – do te izjave – u tekućem “ratu protiv terora” u Iraku i Afganistanu. Ukupno: 623.288 poginulih prema zvaničnim statističkim izvorima. List zaključuje kako je Sovjetski Savez samo u Drugom svjetskom ratu izgubio osam miliona vojnika ili deset puta više nego Sjedinjene Države u svim ratovima zajedno. Britanski komonvelt (kao “kombinacija nacija”) u Prvom i Drugom svjetskom ratu izgubio je 1.7 miliona vojnika. Tri miliona ljudi poginulo je u Napoleonovim ratovima.

Tompson, naravno, nije jedini kojem je pripalo ovo priznanje za laž uglednog vašingtonskog dnevnika: dobili su ga – i dobijaće ga – i drugi predsjednički kandidati uhvaćeni u laži.

Čitajući tu rubriku, ne mogu a da ne razmišljam kako bi i na Balkanu možda bilo sve drugačije – i kako bi razlaz jugoslovenskih republika bio civilizovaniji – da su mediji bili slobodni a novinari profesionalno obrazovani da kritički provjeravaju to šta govore vodeći političari i da su im dijelili neku našu verziju “Pinokija”. Mogli su početi od događaja na kojem je Slobodan Milošević proizveden u vođu svih Srba, njegovog govora na Gazimestanu 29. juna 1989. povodom 600-godišnjice kosovske bitke kad je rekao kako je prije šest stoljeća Srbija herojski branila ne samo samu sebe već i Evropu: “Srbija je u to vrijeme bila bastion koji je branio evropsku kulturu, religiju i evropsko društvo uopšte”. Miloševiću je bilo dovoljno da ima kontrolu, ili potpunu podaničku lojalnost, samo tri ključna čovjeka vodećih medija – RTV Srbije, novinske kuće Politika i “Večernjih novosti” – pa da ima svu vlast nad onim što će javnost moći i smjeti da zna. Samo u takvom ambijentu bespogovorne odanosti medija vođi mogao je, recimo, tog 29. juna 1989. reći kako “modernu Srbiju zamišlja sa 10.000 dolara po glavi stanovnika” i ostati na njenom čelu još punih jedanaest godina sveopšte neimaštine i poniženja; samo u novinama kakva je u to vrijeme bila “Politika” mogao je deset godina kasnije reći “Naša zemlja je najdemokratskija zemlja na svijetu” i politički ostati živ; da i ne govorimo kako je uz pomoć poslušne štampe uspijevao da pred vlastitim narodom ulogu jugoslovenskog palikuće – pa i balkanskog kasapina kako ga je video svijet – zamijeni ulogom vatrogasca.

Ali, lako je danas biti protiv Miloševića: takvima se predstavljaju i mnogi koji su ga slijepo slijedili i oni koji bi da pod maskama demokratije nastave tamo gdje je vožd stao.

U nadmetanju za trofej “Pinokija” ne bi, naravno, mnogo bolje prošli ni bosanski bivši ili sadašnji političari. Kritička analiza u medijima mogla je i morala davno pomoći javnosti da razlikuje prazne parole od političkih realnosti. Tada se ne bi dogodilo da najprije Izetbegović a zatim i njegova sadašnja kopija na vrhu bošnjačke politike već deceniju i po obmanjuju sljedbenike parolama o “svojoj vjeri na svojoj zemlji” i “stopostotnoj BiH” iza kojih su od samog početka aktivno doprinosili produbljivanju bosanskih podjela. Već i sama Izetbegovićeva teorija o vjeri i zemlji počivala je na logici diobe: njegovi su ideološki sljedbenici propagirali BiH kao “krijeposnu muslimansku državu” u kojoj će sve počivati na islamskim vrijednostima; njegov je komandant i na kraju rata govorio stranim džihadlijama kako će oni još biti potrebni “do pobjede islama na ovim prostorima”; njegovi su propagandisti vidjeli perspektivu u kojoj će “svako okopavati svoju bašču” dok je Silajdžić – nasuprot obilju dokumenata u vidu dejtonskih arhiva i ratnih zapisnika bosanskog Predsjedništva o aktivnom učešću u diobi zemlje – i na posljednjim izborima uvjerio Bošnjake da im je on najveća uzdanica u prevazilaženju podjela na kojima je i sam radio.

Ne bi se, naravno, ništa bolje proveo ni njegov politički blizanac iz srpskog entiteta (Dodik): ozbiljna medijska analiza lako bi dokazala neistinitost i štetnost po evropske perspektive Bosne i Hercegovine njegovih izjava za vrijeme majske posjete Vašingtonu u kojima se, igrajući na kartu ugroženog hrišćanstva – govoreći za malo poznati NewsMax – žalio kako ga Stejt department pritišće da “preda hrišćansku Bosnu u ruke moćnom muslimanskom susjedu” i kako pokušava da nas “asimilira u BiH koja je muslimanski entitet”. Na žalost, Pinokio očito ne živi među nama.

  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

XS
SM
MD
LG