Dostupni linkovi

Kurspahić: Čekajući ponedjeljak


Kemal Kurspahić
Na mjesec dana prije američkih izbora, u kojima će pored ostalih građani najmnogoljudnije države (Kalifornija – oko 37 miliona stanovnika) birati novog guvernera koji će zamijeniti Arnolda Švarcenegera (Schwarzenegger) upravo je osvanula u medijima informacija koja bi ozbiljno mogla uzdrmati kandidaturu predstavnice njegove Republikanske stranke: objavljeno je, naime, da je ta kandidatkinja, Meg Whitman, punih devet godina zapošljavala ilegalnu imigrantkinju kao spremačicu u svojoj kući.

Stvar se krajnje ozbliljno razmatra u svim najgledanijim televizijskim programima, od “Dobro jutro” do ”Laku noć” Ameriko, i javnosti se nameće kritično pitanje: kako vjerovati u jedno od njenih glavnih izbornih obećanja – kako će riješiti pitanje ilegalne imigracije u Kaliforniji – kad je zapošljavala ilegalku u vlastitoj kući.

Na samo nekoliko dana uoči nedjeljnih izbora u Bosni i Hercegovini kandidati za najvišu državnu funkciju – člana Predsjedništva BiH – nemaju takvih briga ni povodom mnogo ozbiljnijih sumnji i optužbi: u predizbornoj debati federalne televizije jedan kandidat za Predsjedništvo (Fahrudin Radončić) na pitanje o navodnim vlastitim vezama s podzemljem odgovara kako je to isto kao kad bi on optužio voditelja da je glavni podvodač u gradu a drugi (Bakir Izetbegović) umjesto odgovora nudi priču o istoriji vlastite posvećenosti narodnom dobru i “čiča – miča, gotova priča”: nema podsjećanja na kompromitujuće telefonske razgovore, nema sučeljavanja u kojem bi se pokazalo ko je u pravu – Izetbegović ili Radončić – kad prvi tvrdi kako je njegova stranka pomogla nastajanje Radončićevog poslovnog imetka a on to odlučno porekao, nema strože provjere profesionalne i intelektualne sposobnosti kandidata da preuzmu vođenje džave. Treći iz tog kruga favorita za bošnjačko mjesto u tročlanom predsjedništvu (Haris Silajdžić) poziv na prvu televizijsku debatu pismeno “sa zadovoljstvom prihvata” ali ne dolazi ni na prvu ni na drugu, ovog puta s pismenim odgovorom da neće učestvovati.
Izbor je tako sužen da malodušnije to upućuje na zaključak kako se radi o izborima u kojima ne može biti neke “dobre vijesti”.

Ne mislim, pri tome, kako je problem do voditelja emisije “60 minuta”, njene su debate samo najvidljiviji medijski pokušaj predstavljanja kandidata za najviše funkcije javnosti, niti je sav problem u ostalim medijima i njihovom često ponižavajuće disciplinovanom svrstavanju iza vlastitih političkih sponzora ili favorita i takođe upadljivom sasijecanju svega što dolazi iz suprotnih tabora do tačke kada to postaje direktno kontraproduktivno: nastojanja da se za protivnika nađe što podrugljivije ime, da se naruga njegovom izgledu ili porijeklu, da se potegnu što mračnije optužbe bez ikakvog osjećanja obaveze prema javnosti da se one i dokažu upornim ponavljanjem postaju sve manje uvjerljiva.

Koliko je, naime, do medija – toliko je i do javnosti koja za dvije decenije od “prvih slobodnih izbora” još nije iskusila politički pluralizam. U svim brojnim dosadašnjim izborima, od 1990. do danas, sve se svodilo na dokazivanje ko će dosljednije zastupati samo svoje pleme – uvijek protiv a nikada zajedno s drugima – i zato čak ni sada, kad ubjedljiva većina birača želi približavanje euroatlantskim integracijama, nema predizbornog nadmetanja u najevropskijim projektima.

Taj suženi fokus na prvenstveno etničko reprezentovanje, čak i po cijenu da se u cijelom četverogodišnjem izbornom mandatu ne napreduje – nego čak nazaduje – u izgradnji funkcionalne države dovela je do toga da je i nezavisno od uglavnom negativnih učinaka iz protekle četiri godine sadašnji bošnjački predstavnik u Predsjedništvu po nekim mjerenjima raspoloženja javnosti i ovog puta favorit među biračima u Federaciji (po američkom Nacionalnom demokratskom institutu – najveći izborni favorit u tom entitetu je Željko Komšić sa 40, a zatim Haris Silajdžić sa 10, Fahrudin Radončić sa 5 i Bakir Izetbegović sa 4 posto glasova anketiranih).
Svijet je, naime, iz dugogodišnjeg bosanskog iskustva odavno zaključio da, za razliku od svjetskih iskustava – u kojima su izborne godine vrijeme traženja i nuđenja najboljih rješenja – u Bosni i Hercegovini u takvoj godini ne može biti nikakvog napretka

Izbor je tako sužen da malodušnije to upućuje na zaključak kako se radi o izborima u kojima ne može biti neke “dobre vijesti”. Ovom se posmatraču, ipak, čini da je i ovdje važno učestvovati iz najmanje dva razloga. Prvi je – to što se može očekivati dalje slabljenje nekadašnjeg monopola izvornih etničkih stranaka na nacionalno predstavljanje i vrlo je značajno hoće li u očekivanoj preraspodjeli glasova više dobiti proevropske ili nacionalističke političke opcije, a drugi – to što, dvadeset godina nakon što je jedan od bošnjačkih prvaka izrekao ono za nadrealiste inspirativno obećanje po kojem “od ponedjeljka počinje pravna država”, od ovog idućeg ponedjeljka ko god i u kakvoj bilo postizbornoj koaliciji bio na vlasti bosanskohercegovačka politika počinje da polaže ispit i pred vlastitom i pred svjetskom javnošću.

Svijet je, naime, iz dugogodišnjeg bosanskog iskustva odavno zaključio da, za razliku od svjetskih iskustava – u kojima su izborne godine vrijeme traženja i nuđenja najboljih rješenja – u Bosni i Hercegovini u takvoj godini ne može biti nikakvog napretka i ostavio je domaćim pretendentima na vlast da licitiraju s temama “patriotizma”, “izdaje”, “odanosti” prije nego što se nakon još jedne u nizu spiskanih godina vrate vođenju državnih poslova. Ima indicija da je za to vrijeme bilo dosta konsultacija o usklađivanju i jačanju američko-evropskog partnerstva u vezi s balkanskom politikom i da se sada samo čeka da se pojave na sceni i domaći partneri s izbornom legitimacijom da preuzmu zaboravljenu odgovornost.

Pogledajte komentare (11)

Ovaj forum je zaključen
XS
SM
MD
LG