Dostupni linkovi

Buđenje uspavane dobrote


Najveći filantropi anonimni građani
Najveći filantropi anonimni građani

Ko su poznati srpski filantropi? Na to pitanje ćete u Srbiji najčešće čuti odgovor u kome se navode istorijske ličnosti s kraja 19. i početka 20. veka. Velikih filantropa, međutim, ima u Srbiji i danas. I korporativnih i individualnih. Bogati biznismeni, ljudi koji su stekli svoj "prvi milion“ u devedesetim godinama, na primer, ređe su na tom spisku. Mada je svako od njih ponešto neprofitno podario onima kojima je to potrebno.

"MK Grupa" Miodraga Kostića, „najbogatijeg Srbina“, izdvaja se kao najdarežljivija. Javnost prepoznaje medijski veoma promovisane fondacije dvojice poznatih sportista - Novaka Đokovića i Vlada Divca. Ipak, moglo bi da se kaže da su najveći filantropi u Srbiji danas anonimni građani koji se ili volonterski angažuju ili pomažu onoliko koliko mogu, a uz njih je i sve više društveno odgovornih kompanija.

Država, reklo bi se, ne baš darežljivo, stimuliše poreskom politikom izdvajanja u humanitarne svrhe. Takve stimulacije za pojedince, međutim, nisu predviđene. Iako se očekuje da država promeni zakonske propise kako bi pospešila i individualna izdvajanja, naši sagovornici ističu da je filantropija po definiciji davanje bez računice.

Dobročiniteljstvo sve popularnije

Marija Mitrović iz Fondacije Trag koja deset godina dodeljuje nagrade za filantropiju kaže da u Srbiji raste društvena osetljivost, da su filantropske aktivnosti u porastu iz godine u godinu:

"U poslednjih četiri, pet godina je davanje za opšte dobro u Srbiji u kontinuiranom porastu. Recimo, procena je da su kompanije i pojedinci donirali preko 22 miliona evra prošle godine“, kaže naša sagovornica.

Pre pet godina, kada je Ipsos Stratedžik Marketing sproveo veliko istraživanje o filantropiji, situacija je bila drugačija, mnogo lošija, generalno gledano filantropija se nije negovala, priseća se Svetlana Logar koja je tada radila na tom projektu.

Danas naša sagovornica iz fondacije Trag izdvaja nekoliko filantropa - i individualnih i korporativnih:

"Milomir Glavčić koji živi u Kanadi je individualno donirao inicijativama u Srbiji preko šest miliona dolara. Milan Popović, koji je u biznisu sa bakrom, je zaista značajno podržao kampanju ’Bitka za bebe’ za porodilišta. Hido Muratović, trgovac iz Novog Pazara, je samostalno i kroz donacije koje prikuplja u zemlji i inostranstvu izgradio preko 30 kuća za ugrožene familije u Novom Pazaru i Pešterskoj oblasti“, nabraja Marija Mitrović.

Hido Muratović je i danas u velikom poslu:

"Ja sam ove godine sagradio dve kuće, treću sam danas počeo jednoj porodici Jovanović ovde na Goliji. To je jedna teška priča, sačuvaj Bože! Nadam se da ću za deset dana završiti tu kuću zahvaljujući ljudima širom sveta. Verujte, ja imam podršku iz celog sveta. Imao sam donaciju pravoslavne Crkve sveti Sava iz Kanzas Sitija, Aleksandar Bugarin mi je poslao donaciju, Dragica Volš mi je isto poslala puno novca“, kaže za RSE dobitnik Virtus nagrade za filantropiju Trag fondacije.

Poreski stimulans za kompanije, ne i za pojedince

Svoju lepšu sliku Srbija je pokazala i na početku migratske krize. Građani su donosili hranu, odeću. Ali, kako svedoči Radoš Đurović, direktor Centra za pomoć tražiocima azila i izbeglicama, nisu svi na isti način reagovali:

"Tokom izbegličke krize niko od istaknutih ličnosti, ljudi koji su bogati nije donirao našoj organizaciji za pomoć izbeglicama. Nama su donirali humanitarnu pomoć pre svega građani, isto tako neke velike firme, među njima naročito su se istakle domaće IT kompanije“, kaže Đurović.

Solidarnost sa migrantima (Savamala, avgust 2015)
Solidarnost sa migrantima (Savamala, avgust 2015)

Zoran Drakulić iz "Point grupe", jedan od biznismena sa spiska bogatih ljudi u Srbiji, kaže da njegova firma izdvaja za domove za nezbrinutu i za decu sa posebnim potrebama, kao i za školovanje dece.

Drakulić smatra da bi država trebalo da ozbiljnije stimuliše, kako se to kaže, društveno odgovorno ponašanje kompanija, međutim, dodaje da razume da siromašna država kao što je Srbija ne može na tom planu mnogo da učini.

Poreski stimulans za humanitarna davanja postoji za kompanije, ali ne i za bogate pojedince, objašnjava profesor Ekonomskog fakulteta u Beogradu Milojko Arsić.

"Kada su u pitanju preduzeća, postoje poreske olakšice, oslobađanje od poreza, ali su ona ograničena do određenog iznosa. Međutim, kada su u pitanju pojedinci, ne postoje umanjenja poreza za takva davanja – za obrazovanje dece, ili za troškove lečenja ili za unapređenje ekološke zaštite i slično“, objašnjava Arsić.

Razlozi što država više ne stimuliše ono što se zove "društveno odgovorno ponašanje“, osim što je i ona sama siromašna je i to što su poreske stope na dohodak građana u Srbiji niske, ispod 30 odsto u odnosu na 40-50 procenata i više u razvijenim zemljama.

Srbija bez svog Bila Gejtsa

Postoje i drugi motivi za iskazivanje solidarnosti osim poreskih olakšica, dodaje Arsić, pre svega čista filantropija ali i želja da se na njih i njihova dobročinstva sačuvaju sećanja.

"Ljudi ostavljaju za sobom dela po kojima će biti upamćeni. Danas ljudi nisu sigurni da će biti sačuvana sećanja na njih, kao što se to u prošlosti dešavalo“, napominje Arsić koji izdvaja dva svetska filantropa koji će se pamtiti i stotinama godina.

Jedan je Bil Gjets koji je veliki deo svog bogatstva utrošio na vakcinaciju dece u Africi. On je kompletnu populaciju dece "pokrio“ vakcinama u nekoliko afričkih država već nekoliko decenija uzastopno. U njegove projekte uložio je i drugi veliki svetski dobrotvor Voren Bafet.

Bil Gjets veliki deo svog bogatstva utrošio na vakcinaciju dece u Africi
Bil Gjets veliki deo svog bogatstva utrošio na vakcinaciju dece u Africi

Milojko Arsić ima objašnjenje zašto domaći bogataši nisu baš skloni filantropiji, izdvajanju novca bez ikakve kalkulacije. On poredi nedavni period tranzicije u Srbiji kada je većina zaradila svoj "prvi milion“, sa rađanjem kapitalizma u zapadnoj Evropi ili Americi.

"Recimo, nije filantropija bila razvijena mnogo kod američkih barona u drugoj polovini 19. veka, dok nisu postali predmet društvene pažnje“, kaže Arsić.

Dobrota je tu, samo je treba probuditi

Ako za novokapitaliste filantropija nije među prioritetnim agendama, za Hidu Muratovića sa početka priče, to je životni smisao:

“I Deda Mraza igram za Novu godinu. Oblačim odelo Deda Mraza i obilazim škole u kojima ima po jedan, dva, tri, četiri đaka... Ta deca samo na televiziji mogu da vide Deda Mraza. A ja im skupim poklone i obiđem te škole koje su zaista daleko. To su zaboravljeni ljudi, zaboravljene porodice koje su daleko od narodnih kuhinja, od Crvenog krsta”, kaže Muratović koji nije imućan čovek.

Sve je počelo trgovačkim poslom, otkupljivao je po zabačenim selima stare ćilime i prodavao ih u Turskoj. Tako je upoznao stare, kako on kaže “zaboravljene ljude”. Onda se vraćao tim ljudima sa darovima.

“Taj osećaj sa starim ljudima kad im ti pružiš pola kilograma kafe, kilogram kocke (šećera), kupiš koju paprilku, paradajz... osećaš neki blagoslov što si ih obradovao”, govori Hido o prvim godinama svog humanitarnog rada.

“Ima još dobrih ljudi, nije se izgubila dobrota, samo je treba probuditi”, kaže Hido.

Hido Muratović sa svojim tridesetogodišnjim radom postao je jedan od rekordera individualne filantropije u Srbiji, ali po količini novca uloženih u filantropske projekte, na prvom mestu su ipak velike kompanije - kažu u Fondaciji Trag.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG