Dostupni linkovi

Klasić: Ustaški duh iz boce pušten 1990.


Spomen-ploča i članovi Udruge dragovoljaca Hrvatskih obrambenih snaga ispred ploče sa pozdravom "Za dom spremni" postavljene u Jasenovcu 5. decembra 2016.

Hrvatski istoričar Hrvoje Klasić za “Zašto?” objašnjava zbog čega se Hrvatska u posljednje vrijeme često nalazi na meti kritika i optužbi za svojevrsnu istorijsku reviziju i rehabilitaciju Nezavisne Države Hrvatske kroz tolerisanje njenog veličanje i upotrebe njenih simbola kao i umanjivanja zločina koji su počinjeni od strane ustaškog režima.

  • Tranzicija

Kada se danas kaže da su u vrijeme Tomislava Karamarka pušteni duhovi iz boce, ja se s tom tezom apsolutno ne bih složio. Duhovi iz boce su pušteni 1990. i 1991. godine. Naime, tada se u Hrvatskoj događa nekoliko paralelnih procesa koji se čak i isprepliću.

Prvi je svakako tranzicija, odnosno pokušaj demokratizacije društva u okviru kojeg se očekivao drugačiji odnos prema svemu, pa između ostaloga i prema znanosti, pa u okviru toga i prema prošlosti.

  • Narativ

Evidentno je i nema sumnje da je u periodu od 1945. do 1990. odnos prema prošlosti bio tendenciozan, selektivan i ideološki obojen.

Međutim, jako bitno za našu priču je to da od 1945. do 1990. postoji i paralelan narativ o prošlosti, posebno o prošlosti Drugog svjetskog rata koji je također tendenciozan, selektivan i ideološki obojen i koji se razvijao i živi u emigraciji, dakle među pripadnicima ustaškog pokreta koji su uspjeli pobjeći 1945. godine i među njihovim potomcima.

  • Prizma

Mi u stvari imamo dva narativa o istom vremenu koji se 1990. godine odjednom susreću i to na način da se sada oni koji su živjeli jedan narativ susreću sa pripadnicima onog drugog narativa i čak zajedno počinju formirati novo društvo, sudjeluju u vlasti, sudjeluju u obrani zemlje itd.

Ako uzmemo u obzir činjenicu da se Hrvatska devedesetih godina nalazila i u ratu, i to – kako se često tada, a i danas znalo govoriti – ratu protiv Srbije, ratu protiv komunizma, ratu protiv Jugoslavije, ratu za neovisnu Hrvatsku, i kada uzmemo u obzir činjenicu da brojne stvari koje su u komunizmu bile proglašavane pozitivnima sada zbog cijele situacije postaju negativne, i kada tome dodamo činjenicu da u Hrvatsku zbilja dolaze živi pripadnici ustaškog pokreta i njihovi potomci, imate situaciju u kojoj se devedeset i prva počinje među ostalim gledati i kroz prizmu četrdeset i prve.

  • “Patriote”

Naime i 1941. se ustaški pokret također bori protiv Jugoslavije, protiv komunizma, protiv Srba, za neovisnu Hrvatsku.

To ne znači da su svi koji 1990. i 1991. pobornici ustaškog pokreta, ali se ustašku borbu za hrvatsku državu počinje relativizirati, ustaše se počinje smatrati za neke – da tako kažem – romantične patriote, pri čemu se naravno gleda isključivo 10. travanj, a već se jedanaesti počelo prešućivati, kao što se i u emigraciji cijeli taj period NDH počeo promatrati isključivo kroz prizmu ili 10. travnja 1941 ili 15. svibnja 1945, dakle događanja nakon Bleiburga.

  • Nedorečenost

Dakle, imamo dva događaja: to su povratak Hrvata iz političke emigracije i Domovinski rat koji su svakako utjecali na stanje kakvo danas imamo, odnosno imamo situaciju da Andrej Plenković i HDZ danas moraju rješavati nedosljednosti Franje Tuđmana i HDZ-a iz devedesetih.

Jer, s jedne strane imali smo situaciju u kojoj 1990 na čelo Hrvatske dolaze bivši partizani i antifašisti – Franjo Tuđman, Janko Bobetko, Martin Špegelj, Josip Manolić itd., imali smo antifašizam u Ustavu, dobivamo Dan antifašističke borbe, ali sve to je izgledalo samo više u teoriji, jer u praksi isti ti antifašisti gube spomenike, odnosno ruši ih se, isti ti antifašisti gube ulice, a ulice dobivaju Mile Budak i ostali, 'za dom spremni' postaje nekakav stari hrvatski pozdrav, tako da u stvari tu nedosljednost i nedorečenost koja je postojala u devedesetim godinama danas na žalost mi imamo na način na koji je imamo.

  • Tvorevina

I svi oni koji danas postavljaju ploče i kažu da to nikada nije bilo zabranjeno samo jednim dijelu su u pravu, jer ustaški pokret i ustaški režim zakonski nikada nije zabranjen, pa onda nije službeno ni 'za dom spremni'.

Međutim, često znam reći kako nije dilema danas je li 'za dom spremni' ustaški pozdrav ili stari hrvatski pozdrav, nije dilema ni je li Mile Budak potpisnik rasnih zakona, nije dilema je li NDH bila marionetska tvorevina Adolfa Hitlera i Benita Mussolinija.

  • Plus ili minus

Danas je jedina dilema – predstavlja li nama sve to skupa ikakav problem? Predstavlja li hrvatskom društvu reći da je nešto ustaško – plus ili minus?

Ako smo svjesni i jedinstveni u stavu da je to minus, onda nam ni ne treba poseban zakon koji će osuditi izrijekom ustaški pokret, NDH i pozdrav 'za dom spremni', jer mi u našem Kaznenom zakonu ionako imamo odredbe koje zabranjuju raspirivanja rasne, vjerske i nacionalne mržnje.

I ako smo suglasni da je ustaški režim upravo to radio, onda je stvar u principu riješena. Ali – na žalost – ove nedosljednosti iz devedesetih pokazuju da očito stvari nisu baš potpuno jasne svima.

XS
SM
MD
LG