Rat u Iranu i energetski šok koji je uslijedio mogli bi ponovo probuditi kineski interes za odavno zaustavljeni gasovod kojim bi se uvozio ruski gas, rekli su analitičari za RSE, što bi moglo preoblikovati energetsku strategiju Pekinga.
Dok se zemlje suočavaju s energetskim šokom nakon što je Iran zatvorio Hormuški moreuz, zaustavivši protok nafte i tečnog prirodnog gasa (LNG) iz Zaljeva, Peking se bori s mogućim gubitkom jeftinije iranske nafte i rizikom od dugotrajnih poremećaja na tržištu, što ga primorava da preispita oslanjanje na usko grlo kojim prolazi otprilike 40 posto njegove nafte i 30 posto uvoza LNG‑a.
Ti pritisci mogli bi ponovo oživjeti razgovore o projektu gasovoda Snaga Sibira‑2 – 2.600 kilometara dugoj cijevi koja bi dopremala gas sa sjevernog ruskog poluostrva Jamal u Kinu preko istočne Mongolije – dok Peking preispituje svoju zavisnost od energenata koji stižu morem.
"To svakako ostavlja Snagu Sibira - 2 na stolu tokom pregovora", rekla je za RSE Erica Downs, viša istraživačica u Centru za globalnu energetsku politiku Univerziteta Columbia.
"S obustavom isporuka iz Katara, vjerovatno će porasti kineska preferencija za kopneni uvoz prirodnog gasa."
Katar, koji proizvodi petinu svjetskog LNG‑a i koji je 2025. godine pokrivao 28 posto kineskog uvoza, bio je primoran obustaviti izvoz nakon što je Iran blokirao Hormuški moreuz poslije američko‑izraelskih udara krajem februara. Iranske rakete su zatim pogodile ogromni katarski LNG kompleks Ras Laffan, što je dovelo do naglog rasta cijena gasa u Aziji i Evropi i izbacilo iz pogona 17 posto kapaciteta postrojenja – potencijalno i do pet godina.
Gasovod Snaga Sibira‑2 već godinama je zaglavljen u nesuglasicama oko cijena i vlasničkih udjela, kao i zbog kineske zabrinutosti da bi previše zavisio od Rusije za svoje energetske potrebe. No, širenje sukoba i dugotrajni poremećaji u katarskom LNG sektoru mogli bi natjerati Peking da preispita svoju strategiju uvoza gasa.
"Što duže traje prekid i što su više globalne cijene LNG‑a, to će Snaga Sibira‑2 izgledati privlačnije", rekla je Downs.
Maštarija ili projekat koji se vraća u igru?
Kada je Kina početkom marta objavila svoj najnoviji petogodišnji plan, dokument koji određuje ekonomske i društvene prioritete za period 2026–2030, u njemu je navedeno da Peking treba da "napreduje u pripremnom radu za centralnu rutu kinesko‑ruskog gasovoda". Neki tržišni analitičari to su protumačili kao direktnu referencu na gasovod Snaga Sibira‑2.
Aleksei Chigadaev, saradnik u Centru za nove euroazijske strategije, rekao je za RSE da je ta formulacija "važno signaliziranje sa kineske strane", jer rat u Iranu pokazuje koliko je kineska sigurnost snabdijevanja gasom i dalje koncentrisana oko pomorskih ruta.
Signali iz Pekinga uslijedili su nakon izvještaja The Wall Street Journala, koji se pozvao na izvore "bliske donošenju odluka u Pekingu", prema kojima je kratki rat između Irana i Izraela u junu 2025. već naveo kineske zvaničnike da gasovod iz Rusije počnu posmatrati kao realniju opciju.
Budućnost gasovoda Snaga Sibira‑2 ponovo je dospjela u fokus u septembru 2025. godine, kada je Aleksei Miller, direktor ruskog energetskog giganta Gazprom, objavio da je između Pekinga i Moskve postignut pravno obavezujući memorandum o gasovodu.
Ali taj dokument ne predstavlja i konačno zeleno svjetlo za ambiciozni projekat vrijedan više milijardi dolara. Mnogi ključni detalji koji će odrediti njegovu sudbinu – poput cijene gasa, količina koje bi se transportovale i toga ko će snositi troškove izgradnje – i dalje su neriješeni.
Kineski zvaničnici bili su primjetno tihi nakon objave memoranduma. Državni mediji spominjali su pregovore uglavnom pozivajući se na ruske ili međunarodne izvore. Kada su se Xi Jinping, Vladimir Putin i predsjednik Mongolije Ukhnaagiin Khurelsukh sastali u Pekingu u septembru 2025. godine, kineski mediji su citirali Xija samo kako kaže da bi se "tvrda povezanost" trebala naći u fokusu budućih odnosa tri zemlje.
Razgovori o projektu godinama zastaju pa se ponovo pokreću, dok Peking nastoji diverzifikovati izvore snabdijevanja i izbjeći preveliku zavisnost od jednog dobavljača.
Rusija je već najveći kineski snabdjevač gasom putem gasovoda zahvaljujući projektu Snaga Sibira‑1, koji je postao operativan 2019. u okviru 30‑godišnjeg ugovora vrijednog 400 milijardi dolara, i sada je treći najveći kineski dobavljač LNG‑a, nakon Australije i Katara.
Taj projekat je godinama bio prioritetniji Moskvi nego Pekingu. Rusija je izgubila svoje najveće tržište nakon što su isporuke gasa Evropi kolapsirale poslije invazije na Ukrajinu 2022. godine, a Kremlj se nadao da bi novi gasovod mogao nadoknaditi bar dio tog gubitka.
Ali tekuća kriza u Hormuškom moreuzu, izazvana ratom u Iranu, mogla bi promijeniti tu računicu.
Prema ocjenama analitičara, dvije stvari ostaju ključne za postizanje dogovora: Peking je tokom pregovora insistirao da plaća cijenu što bližu ruskim domaćim, visoko subvencioniranim cijenama gasa, i da se obaveže na kupovinu samo 50 posto planiranog godišnjeg kapaciteta gasovoda od 50 milijardi kubnih metara, što je znatno ispod uobičajenog praga od 80 posto.
Ako Moskva popusti na oba zahtjeva, gasovod bi za Peking postao privlačnija opcija za energetsku sigurnost. Ali takvi ustupci Rusije vjerovatno bi zahtijevali da Kina preuzme veći dio troškova izgradnje u zamjenu, što bi otvorilo novo sporno pitanje jer bi Peking vjerovatno tražio i veći vlasnički udio u projektu.
"Ruska ekonomija trenutno nije u dobrom stanju i nejasno je odakle bi Moskva mogla obezbijediti ogroman iznos potreban za ovaj projekat", rekao je Chigadaev.
Kineska dilema oko dodatnog ruskog gasa
Kina je do sada uspjela izdržati najgore udare energetske krize izazvane ratom na Bliskom istoku zahvaljujući diverzifikovanim izvorima snabdijevanja, padu domaće potražnje i strateškim rezervama.
Prema podacima kompanije Kpler, kineske rafinerije su do kraja 2025. nagomilale između 1,2 i 1,4 milijarde barela nafte - dovoljno za do tri mjeseca potrošnje. Očekuje se i da će manje nezavisne rafinerije posegnuti za iranskom i ruskom naftom iz plutajućih skladišta širom Azije kako bi održale redovne tokove snabdijevanja.
Studija Rhodium Groupa iz jula 2025. procjenjuje da rastuća flota električnih vozila u Kini smanjuje potražnju za naftom za više od milion barela dnevno. Taj bi nivo, prema analizi, mogao porasti za dodatnih 600.000 barela dnevno tokom naredne godine. Peking će najvjerovatnije ubrzati i svoje napore ka većoj energetskoj samodovoljnosti povećanjem domaće proizvodnje nafte i gasa, ali i postepenim napuštanjem fosilnih goriva u elektroenergetskom sektoru.
U međuvremenu, gas koji stiže kopnenim gasovodima nudi Kini mogući izlaz iz krize.
Osim projekta Snaga Sibira‑2, Peking se okreće i Turkmenistanu. Gurbanguly Berdymukhamedov, bivši predsjednik te centralnoazijske zemlje, koji i dalje ima ključnu vlast kroz paralelnu strukturu, najavio je povećanje proizvodnje gasa tokom sastanka sa Xijem 21. marta u Pekingu.
Turkmenistan je već glavni kineski snabdjevač prirodnim gasom putem kopnenog gasovoda, a Berdymukhamedov je odobrio državnoj energetskoj kompaniji Turkmengaz da angažuje podružnicu kineske China National Petroleum Corporation (CNPC) za izgradnju novog postrojenja za preradu gasa kapaciteta 10 milijardi kubnih metara godišnje.
Pored planirane Snage Sibira‑2, tu je i rusko‑kineski Dalekoistočni gasovod, projektovan da transportuje do 12 milijardi kubnih metara gasa godišnje sa ostrva Sahalin, koji bi trebalo da počne s radom u januaru 2027.
Time Kina dobija kratkoročne opcije dok prolazi kroz energetske poremećaje i pregovara s Moskvom.
"Sve se svodi na cijenu i fleksibilnost u pogledu količina", rekla je Downs. "Ako Moskva izađe u susret Pekingu, onda bi Snaga Sibira‑2 mogla postati privlačna kao rezervni izvor snabdijevanja za Kinu."