Dostupni linkovi

Vanredna vijest
Pročitao sam negdje, u svakodnevnom pregledu pisanja o našim ljudima i krajevima, i zapis o nekom okupljanju bošnjačke dijaspore pod patriotskim motom: "Ne dozvolite da vam tuđina postane domovina a domovina tuđina".

Plemenita je nakana organizatora da malim bošnjačićima razvijaju osjećaj porijekla i pripadnosti - ono što se učenije još zove i nacionalni identitet - ali sam, poznajući aktuelne javne autoritete i tumače novije i dalje prošlosti, jako sumnjičav u istorijsku tačnost, vaspitnu vrijednost, životnu korisnost pouka s kojima odrastaju mladi iz naših podneblja bilo kod kuće ili u svijetu.

Razmišljao sam o tome ovog najnovijeg 4. jula u Americi, povodom ovdašnjeg Dana nezavisnosti, kojim se obilježava usvajanje Deklaracije o nezavisnosti od britanskog kraljevstva iz 1776. godine: cjelodnevnim roštiljanjem uz pivo ili koka-kolu, uličnim paradama i piknicima u parkovima u plavo-bijelo-crvenim bojama američke zastave, s kulminacijom u večernjim vatrometima.

Da mogu za sebe reći da sam nostalgičan, a nisam - jer ni tamo odakle dolazim ništa više nije niti će biti onako kako je bilo - mogao bih u danima kao što je 4. juli razmišljati o tome kako u Americi nekim sticajem istorijskih podudarnosti živimo po vrlo sličnom kalendaru nacionalnih praznika kakav smo imali "tamo": nije nam samo 4. juli bio dan ustanka protiv tuđih zavojevača - krajem novembra ovdje se slavi Dan zahvalnosti nekako u iste dane u kojima smo "tamo" slavili i Dan bosanskohercegovačke državnosti i Dan Republike; i kao što se tamo slavila Nova godina ona se i ovdje podudara s višednevnim božićno-novogodišnjim praznicimna, a sa sličnim osjećanjima proslavlja se i praznik rada koji je "tamo" proslavljan 1. maja a ovdje se slavi prvog ponedjeljka u septembru. (Volim američku praktičnost koja je iznad inače primjernog patriotizma: svi državni praznici ako su jednodnevni slave se ponedjeljkom a ako su dvodnevni četvrtkom i petkom tako da postaju produženi vikend).

Ali, uz sve nabrojane podudarnosti u danima i načinu kako se obilježavaju praznici, postoji i ona "drastična razlika" kako su se u satiričnom predskazivanju balkanske budućnosti izražavali sarajevski nadrealisti. Naime, ako je i ovdje i tamo budućnost nepredvidiva, u uređenim društvima predvidiva je makar prošlost: neće se, ni stotinama godina kasnije, naći akademska ili medijska budala koja će osporavati ono što je postalo dio međunarodno ovjerene istorije.
Naime, ako je i ovdje i tamo budućnost nepredvidiva, u uređenim društvima predvidiva je makar prošlost


Na ta razmišljanja potiču me sistematska nastojanja u nacionalistički inspirisanim balkanskim medijima da se i povodom godišnjica istorijskih događaja u Drugom svjetskom ratu - ustanka, narodnooslobodilačke borbe, Kozare, Sutjeske, Neretve i pobjede nad fašizmom ... - dovode u pitanje i ona poglavlja odavno ovjerene zajedničke povijesti po kojima su ona zemlja i narodi s kojima smo je dijelili bili uz rame s "najvećom generacijom" naroda koji nikada neće prestati da poštuju vlastitu antifašističku prošlost.

Sada, kad već tri decenije nema Tita a već dvije decenije ni Jugoslavije, dovoljno je da sljedbenici poraženih u Drugom svjetskom ratu razmahnu vlastitim zastavama, zakite se simbolima istorijski posramljenih pokreta i zapjevaju njihove mahom do mržnje prema drugima rodoljubne pjesme pa da i patriotski istrenirani mediji o godišnjicama Neretve i Sutjeske počnu pisati zamagljujuće kolumne u kojima je odnekud dozvoljeno pa možda čak i nacionalno profitabilno rugati se i "ovima" i "onima" kao da s protekom vremena istu vrijednost ima i slavljenje i negiranje narodnooslobodilačke borbe.

Omiljena tema u toj zakasnjeloj reviziji prošlosti je priča o tome kako je maršal Tito nekako prevario Zapad i pridobio podršku za svoj pokret nasuprot, recimo, rojalistima generala Mihailovića. Na stranu sad ozbiljno razmatranje jesu li baš svjetske vođe te najveće generacije bili takve naivčine da ih je "bravar iz Zagorja" mogao prevesti žedne i preko Neretve i preko Sutjeske, reći ću ono što o tome znam iz istorijski stvarne prve ruke: imao sam zadovoljstvo da u Sarajevu krajem osamdesetih ugostim za ručkom u Klubu novinara čovjeka koji je presudno uticao da britanski premijer Winston Churchill u Drugom svjetskom ratu prihvati i podrži Tita kao saveznika.

Riječ je o Sir Ficroju Meklinu (Fitzroy Maclean), kojeg je Churchill u septembru 1943. poslao u Jugoslaviju da - kako je on sam opisivao svoju misiju - utvrdi "ko tamo ubija najviše fašista" nezavisno od ideološkog predznaka odnosno od toga radi li se o komuinistima ili rojalistima. Meklin, koji je inače Ianu Flemingu poslužio kao model za lik "agenta 007" (James Bond), iako zakleti antikomunista, zaključio je i javio u London da su to Titovi partizani.

Iako je nakon što je Tito strijeljao Mihailovića a Jugoslavija bila na putu da postane dio "sovjetske imperije" bio optuživan da je možda napravio pogrešan izbor, Meklin je pričao kako je Tito - odbijajući diktat Staljina i Moskve 1948. - potvrdio da pripada velikanima svog vremena. Ljudi kojima je kao nama otet čitav prijašnji život možda mogu i biti ravnodušni kad medijski sljedbenici domaćeg naci-fašizma hoće da im ukradu, ili bar prefarbaju, i samu prošlost i uskrate im dostojanstvo pripadanja narodima koji su doprinijeli porazu nacizma. Mogu da razumijem - ali ne i da dijelim - tu malodušnost: istoriju mi, eto, ne mogu uzeti.
  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG