Povodom subotnje posjete pape Franje Sarajevu ne može se dogoditi da, kao onda kad se tamo nekih šezdesetih pričalo kako nam dolazi Sartre, neki sarajevski ignorant kaže: „Ma daće him Željo pet komada“.
Čast, naravno, pokojnom Jean-Paul Sartreu – i moglo je biti samo manje ili više uspješna dosjetka da naš poslovični šaljivdžija za francuskog filozofa misli da je neki fudbalski klub – ali papa Franjo dolazi sa takvim zračenjem pozitivne energije i poruka da nikakvoj zabuni tu jednostavno nema mjesta. On donosi u Sarajevo globalni autoritet glasnika mira a službeni moto svoje posjete, „Mir vama“, sam je protumačio željom da svima – i naglasio je svima - izrazi poštovanje i prijateljstvo.
„Draga braćo u Bosni i Hercegovini, svima vam donosim svoju ljubav i snažnu duhovnu blizinu. Vas katolike ohrabrujem da budete uz vaše sugrađane kao svjedoci vjere i Božje ljubavi, pridonoseći izgradnji društva koje kroči prema miru, u suživotu i međusobnoj suradnji“.
Mir, suživot, saradnja, dijalog – svakom od tih riječi Sveti Otac ukazuje na vrijednosti na kojima bi jedino i mogla da se obnavlja i narasta mirna Bosna (i Hercegovina) i ako nas makar i na samo taj jedan dan, u subotnjem intenzivnom boravku u Sarajevu od 9 ujutru do 8 uveče, podsjeti i podstakne na poštovanje tih vrijednosti sudbinski važnih za tu zemlju i njene ljude učinio je već neizmjerno mnogo.
To što je izabrao da tu posjetu Bosni i Hercegovini učini jednim od svojih najviših prioriteta upućuje na Papino razumijevanje koliko je kritično da što skorije donese tu poruku najbolje volje u zemlju koja je prije samo dvije decenije bila u kandžama zla. Prije posjete Sarajevu Papa je bio u samo sedam posjeta drugim zemljama ili regionima: u 2013. – u Brazilu (od 22. do 29. jula); 2014 – u Izraelu, Jordanu i Palestini (od 24. d0 26. maja); Južnoj Koreji (14. do 18.avgusta); Albaniji (21. septembra); Francuskoj (25. novembra) i Turskoj (28. do 30. novembra); 2015. – Šri Lanki i Filipinima (od 13. do 19.januara).
Iz vrhova katoličke crkve u Bosni i Hercegovini moglo se ovih dana čuti kako je ova posjeta „poziv (bosanskohercegovačkim katolicima) da vole svoju zemlju BiH, da je grade s drugima i drugačijima kao svoju zajedničku kuću u kojoj će svako moći živjeti u svom identitetu u svakom njenom dijelu“ (generalni tajnik Biskupske konferencije BiH Ivo Tomašević u Dnevnom avazu).
To je, na žalost, ideal koji je sstematski potiskivan u bosanskohercegovačkom iskustvu od ranih devedesetih: sve je – uključujući nacionalne političke elite, vojske, medije, obrazovni sistem, pa i dijelove vjerskih zajednica – bilo nahuškano na rušenje a ne očuvanje ili obnovu „zajedničke kuće“; „svoj identitet“ bio je motiv za progon pa i ubijanje; manjinama je u svakom od tri „konstitutivna“ zabrana namijenjena ponižavajuća uloga građana drugog reda.
Oko Pape će – aplaudirajući njegovim porukama o suživotu – skakutati i gurati se što bliže i oni koji su doprinosili poništavanju vrijednosti koje on zagovara: biće tu i onih koji se ne stide javno slaviti „herojstvo“ počinitelja zlodjela nad nejači u Ahmićima i Stupnom Dolu; pokušaće da izvuku neku ličnu korist iz Papinih poruka i oni koji su tamo gdje su u većini i na vlasti učinili sve da učine opstanak ili povratak pripadnika manjinskih naroda nepoželjnim pa i nemogućim; nastojaće da se približe Papi na rukoljub i oni čiji su život, privilegije i novostečeno bogatstvo krajnja suprotnost njegovom idealu skromnosti i saosjećanja sa siromašnima.
Evo šta, recimo, o tome kaže Papa:
„Ovih dana mnogo je siromaštva na svijetu i to je skandal kad imamo toliko bogatstava i mogućnosti da damo svakome. Svi moramo misliti o tome kako možemo biti malo siromašniji“.
Koliko će novobogataša, iz bilo kog konstitutivnog plemena, iskreno primiti srcu takav apel za ljudsku solidarnost? Ili, može li se očekivati od ljudi koji su sav svoj politički angažman podredili osvajanju upravnih odbora i materijalnih dobara javnih preduzeća da uopšte razumiju o čemu to govori Sveti Otac kad kaže: „Svaki čovjek, svaka žena koji ulaze u državnu službu, moraju sami sebi postaviti dva pitanja: Volim li ja svoj narod da bih mu služio bolje? Jesam li skroman i da li slušam svakoga, različita mišljenja, da bih izabrao najbolji put? Ako ne postavljate ta pitanja, vaša vladavina neće biti dobra“.
Sa svom ovom skepsom, koju nalaže životno iskustvo u našim podnebljima, ovaj se autor pridružuje radosti da makar i taj jedan dan – subota, 6. juna – bude dan vraćanja zaboravljenim vrijednostima suživota.
