Dostupni linkovi

Zabrane knjiga i istina?


Rakhat Aliev
Rakhat Aliev

Autor knjige koja je izazvala dosta pozornosti u Kazahstanu, bivši je zet bivšeg predsjednika Nursultana Nazarbaeva koji je vladao tom bivšom sovjetskom republikom od proglašenja nezavisnosti 1991., do svoje smrti.

Rakhat Aliev, u austrijskom egzilu, objavio je knjigu s dokumentima koji optužuju njegova punca za niz zloupotreba ovlasti, među kojima je i ona da je sistematski gušio slobodu govora i medija. .

Autor : Ron Synovitz
(priredila Mirjana Rakela)

Još u julu 2000. Nazarbaev je potpisao zakon koji mu, kao predsjedniku države, daje puni imunitet, osim u slučaju da počini izdaju. Sve je ostalo mogao raditi. A onaj tko mu se suprostavi, na osnovu toga zakona lako je završavao na sudu i u zatvoru.

Jedan od objavljenih dokumenata pokazuje kako je KNB, kazahstanska služba bezbjednosti, Nazarbaevu poslala pismo u kojem se navodi da SAD natoje ugroziti Kazahstan podržavajući slobodne medije, uključujući i radio Slobodna Evropa na kazahstanskom jeziku.
Nursultan Nazarbaev

Nakon što je knjiga objavljena, kazahstanske vlasti su upozorile da je kažnjivo djelo i samo držanje knjige u rukama, a pogotovo citiranje njenog sadržaja. Poslije su se malo korigirali i saopćili da je rasparčavanje knjige krivično djelo. Iako je i Alijev kontroverzna osoba, dokumenti koje objavljuje vrlo su optužujući za bivšeg predsjednika i njegovu vladu. Sam autor tvrdi da nije bio privilegiran zašto što je bio član predsjedničke obitelji. No, ni do danas nije jasno otkuda njemu i njegovim roditeljima milijun eura da plate jamčevinu Austriji, nakon što je bio uhapšen po nalogu Interpola.
Nakon što je knjiga objavljena, kazahstanske vlasti su upozorile da je kažnjivo djelo i samo držanje knjige u rukama, a pogotovo citiranje njenog sadržaja. Poslije su se malo korigirali i saopćili da je rasparčavanje knjige krivično djelo.

Alijev je bio ambasador Kazahstana pri OESS-u , a optužba se odnosila na falsificiranje dokumenata, otmice, iznude, otimanje zemljišta, poslovnog i stambenog prostora.

Da li su na Zapadu zabilježeni slučajevi poput kazahstanskog? Odgovor je kratak: ne!

Poznat je slučaj “ Near protiv Minnesote” u Sjedinjenim državama iz 1931.kada je presudjeno da se ne može zabranjivati nešto prije nego li je objavljeno ili štampano. Naime, američki dužnosnici ne mogu zabraniti publiciranje članka ili knjige, osim u slučajevima kada je zemlja u ratu i kada bi objavljivanje neke informacije moglo ugroziti zemlju, narod i vojnike na bojnom polju. Do zabrane može doći i u slučaju da neko poziva na akt nasilja, ili se narušava javni moral.

Nixonova administracija je tako pokušavala spriječiti “The New York Times” da objavljuje povjerljive dokumente Pentagona o angažmanu Washingtona u Vijetnamu od 1945 do 1967.g. Novina je dobila na sudu spor jer je kao argument isticala činjenicu da se ne radi o informacijama važnim za sigurnost zemlje , već o dokumentima koji su dio povijesti i koji trebaju biti dostupni javnosti.
Naslovnica sporne knjige

Još je jedan zanimljiv slučaj u američkoj povijesti. Godine 1979.,vlada je uspijela dobiti nalog o privremenoj zabrani lista “The Progressive” u kojem se novinar iz Wiskonsina spremao objaviti tekst pod nazivom “ Tajna hidrogenske bombe i zašto je otkrivamo”.

No, nalog je ostao na snazi šest mjeseci, jer je vlada smatrala da bi sa objavljivanjem teksta otkrilo kako izraditi nuklearno oružje. Urednik “Progressiva” Erwin Knoll je tvrdio da je pravi smisao teksta pokazati kako američka vlada zavarava javnost i da zapravo ne želi otvoriti raspravu o nuklearnom razoružanju. Knoll je dokazao da se sve ono što je napisano u tekstu može pročitati i u knjižnici njegovog malog gradića, u udžbenicima fizike za 12 godišnjike, u enciklopedijama, intervjuima sa stručnjacima, ali i vladinim dokumentima koje ne nose oznaku tajnosti. Vlada je nakon toga odustala od zahtjeva za zabranom štampanja lista.
XS
SM
MD
LG