Dostupni linkovi

Kati Marton: Medeni mjesec između rata i mira u Bosni


Kathy Marton, predsednica Komiteta za zaštitu novinara i udovica Richarda Holbrooka, bez datuma
Kathy Marton, (International Herald Tribune), priredila Sabina Čabaravdić

Mir i pravda velike su riječi koje smo uklesali u kamen. Ali one zvuče vrlo abstraktno ukoliko se umiješa ljudski faktor: od onih koji povedu rat ovisi i hoće li pristati na mir.

Vjerojatno ne postoji područje gdje je ljudski faktor bitniji nego što je mirovna diplomatija. Ljudski je faktor taj koji odredjuje hoće li sklopljeni mir biti i pravedan.

Jedna od stvari koje sam otkrila živeći s Richardom Holbrookeom, a posebno u vrijeme Daytonskog mirovnog procesa, jeste da su lideri koji vode ratove potpuno odvojeni od svojih naroda.

Oni koji pregovaraju o miru nisu bili na ratištu, na njih nije pucano, oni nisu silovani ili protjerani iz svojih domova. Oni ističu važnost časti, pravednosti i istorijske nepravde, ali iznad svega jedino što zapravo hoće jeste – ostati na vlasti.

U Daytonu, Richard i njegov tim suočili su se s liderima– ratnim poglavicama – kojima je najmanje važno bilo da povedu svoj narod u bolju budućnost.

Richard Holbrooke, pri kaju svoje karijere, na poziciji američkog izaslanika za Afganistan i Pakistan

U situaciji kad se vođe, kojima je bliži rat nego mir, mora uvjeriti da se odreknu komada zemlje ili dijela moći, na scenu stupa diplomatija "s ljudskim likom".

Richard je to poredio s jazz-om. Improviziraš, uspijevaš sve dok dok se čini da ste saglasni, uvijek se trudiš imati pažnju čovjeka koji je nasuprot tebe, igraš na njegove slabosti, brzo nagradjuješ dobro ponašanje, uskladjuješ se s njim, … Pregovarač na diplomaskoj šahovskoj ploči mora uvijek znati dva poteza unaprijed.

U ovakvim situacijama diplomatija je posao visokog rizika i to je ono što sam 1995. godine naučila u Daytonu, državi Ohio gdje je završen bosanski rat.

Prije šesnaest godina bjesnio je genocid u Evropi. Muškarci i dječaci bili su prisiljeni ući u autobuse koji su ih odvezli na strijeljanje, a potom i u neobilježne grobnice.

Žene koje su ostale iza njih često su bile silovane, a snajperisti su ubijali cilvile dok su ovi od kuće išli ka poslu, ili na pijacu. Sve se to, do prekjučer, dešavalo u Evropi.

Mom mužu je bilo jasno da su agresori u Beogradu

Neprijatelji nisu bili nikakvi stranci, nego bivši susjedi, školski drugovi, kolege koje govore isti jezik i koji su do prije samo neki mjesec bili državljani iste države – Jugoslavije. Milioni su postali izbjeglice bježeći od ubica i etničkog čišćenja.

Šesnaest godina nakon Daytona malo ko od nas i razmišlja o ratu kojeg je Richard nazvao "najvećim kolektivnim neuspjehom Zapada od 1930." Kako humanitarno, tako i diplomatski, rat u Bosni bio je prvi pravi test posthladnoratovskog perioda.

Kao osoba koja je imala privilegiju da izbliza posmatra daytonske pregovore moram vam reći da oni nisu unaprijed bili “osudjeni” na uspjeh. Dapače, često su svi bili uvjereni u neuspjeh.

Kako je Sarajevo iz ratne zone pretvoreno u turističku destinaciju? Koje pouke možemo izvući iz tog mira?, pitanja su na koja valja odgovoriti. Moram napomenuti da su pregovori u Daytonu postali dio i moje lične povijesti.

Te 1995.godine kad je rat na Balkanu postao tako surov da svijet nije više mogao samo posmatrati sa strane, nego i djelovati, ja sam se udala za Richarda Holbrooka.

Građani Sarajeva na kolenima izbjegavaju srbijansku minobacačku vatru kod groblje na Koševu, 28. decembar 1992.

Svaki božji dan prve godine našeg braka bio je obilježen ratom. Kad bacim pogled unazad, ni jedan od tih dana ne bih mjenjala. Imala sam šansu da gledam istoriju izbliza i da čak, povremeno, igram malu ulogu u stvaranju mira.

Na putu za Budimpeštu, gdje se 1995.godine trebalo održati vjenčanje, Richard je telefonom uvjeravao kolege u Washingtonu da trebaju početi bombardovanje srpkih položaja oko Sarajeva. Znala sam, u tom trenutku, da moj život nikada više neće biti isti.

Razgovori koje sam slušala nisu baš bili oni koje bi nevjesta htjela slušati na svom medenom mjesecu. Nije Richard bio ratoboran čovjek. Snažan-da. Odlučan takođe. Ali bio je tvrdoglavi idealist uvjeren da počinitelji genocida razumiju jedino jezik sile.

Četiri godine mlake diplomatije i poneki uzvraćeni udarac, nisu natjerali boosanske Srbe da prekinu opsadu Sarajeva.

Richard nije smatrao da su sve strane podjednako krive, da Zapad nema što tražiti na Balkanu, da su u pitanju sukob civilizacija ili vjekovna mržnja…Njemu je bilo jasno da su agresori u Beogradu i na Palama i da se Amerika mora umiješati jer su na kocki i sve vrijednosti na kojima počivaju SAD.

Miloševiću naređeno da predstavlja bosanske Srbe u Daytonu

Richard nije vjerovao da je rat - bilo koji - bio neizbježan. Slobodan Milošević je zapalio plamen vatre na Balkanu, ali su mu onda i drugi pomogli da se on raširi.

Njegova prva moralna dilema bila je suočavanje s pregovaračima koje je doživljavao kao kriminalce.

“Osjećao sam da svaki put kad završim razgovor s Miloševićem, moram odmah oprati ruke”, znao je reći. No opredjelio se za uspostavu mira što je značilo i provesti sate i sate s najvećim evropskim kriminalcima.

Kako bi izbjegao razgovarati sa zločincima poput Karadžića i Mladića, Richard je naredio Miloševiću da će on predstavljati bosanske Srbe u Daytonu.

Dvije stvari su se, tokom ljeta 1995.godine dogodile, koje su pomogle da se kolektivni neuspjeh pretvori u koletivni uspjeh.

Nekadašnji predsednik Srbije Slobodan Milošević (levo) i u to vreme pomoćnik američkog državnog sekretara Richard Holbrooke po dolasku u vazdušnu bazu Wright Patterson u blizini Daytona, 31. oktobar 1995.

Bosanski Srbi, flagrantno su prekoračili sva dotadašnja kršenja ljudskih prava- u julu su Ratko Mladić i njegove snage masakrirali hiljade Bošnjaka Srebrenice i okoline.

A, 19.augusta zazvonio je moj telefon u vrijeme u koje nikada ne stižu dobre vijesti. State department me obavještavao da je moj suprug i njegov tim doživio nesreću na planini Igman.

Sljedeći poziv je bio od mog muža. On nije bio ozlijeđen, ali su trojica, od pet njegovih kolega, poginuli.

Promatrajući njega i predsjednika Clintona koji su dogovarali sahranu poginulih američkih pregovarača, znala sam da je završetak balkanskog rata za njih postala osobna stvar.

NATO je napokon počeo bombardirati položaje bosanskih Srba. To, u kombinaciji s diplomatijom, privelo je Balkance u zračnu bazu Dayton, Ohio.

Pogledajte komentare (3)

Ovaj forum je zaključen
XS
SM
MD
LG