Svake godine se povećava broj starijih osoba, kako u razvijenim tako i u nerazvijenim zemljama i to zahvaljujući genijima moderne medicine koji sve više pomijeraju granice smrti. Ali da li je dugovječnost nužno dobra stvar?
Fitnes je u Kaliforniji postao opsesija. Trgovine na izgledom opsjednutom Beverly Hillsu su prepune tableta i napitaka koji produžuju život.
„U Kaliforniji ljudi počinju vježbati u 5.15 ujutro. To može biti dobro za njih, ali može se raditi i o doista neurotičnoj psihozi pri čemu su oni izuzetno nesretni zbog procesa starenja,“ kaže Ed Saxon, producent filma Fast Food Nation iz 2006.godine.
„Pedesetpetogodišnjaci koji zamišljaju da izgledaju kao da im je 25, operiraju se ili fanatično vježbaju kako bi to postigli - to sve mi izgleda kao loša ideja. Opsjednutost da izgledate mlađi nego što jeste znači da negirate stvarnost i na neki način vjerovatno negirate i svoju vlastitu vrijednost,“ dodaje Saxon.
Uz pomamu za fitnesom idu i savjeti šta jesti da biste ostali mladi. Trebam li jesti borovnice, kelj ili tost bez glutena za doručak? Da li je crveno vino dobro za mene ili nije? A šta je s čokoladom?
Sve to može biti zbunjujuće, ali cilj je jasan - smrt mora biti odgođena što je duže moguće.
„U SAD-u se uzima zdravo za gotovo da je dugovječnost dobra stvar,“ kaže Susan Jacoby, autorica knjige Never Say Die.
Ilustracija
„Veliki dio ovih iracionalnih uvjerenja da stvarima možete kupiti dugovječnost i izbjeći smrt ima veze sa nečim što mi u Americi doista ne volimo, a to je starenje,“ kaže Jacoby.
Jacoby koja ima 67 godina je protiv „smeća vezanog uz životni stil“ i „smeća vezanog u dodatke u ishrani“ za šta kaže da se radi o biznisu upravljanja starenjem.
„Ako pogledate ljude koji vam govore da možete zdravi doživjeti 120 godina, iza toga uvijek stoji neko ko nešto prodaje,“ dodaje Jacoby.
Istina je, međutim, da većina ljudi koji dožive devedesetu umire nakon „dužeg perioda invalidnosti“, smatra Jacoby.
„Mi samo prihvaćamo mit da će, ako smo zdraviji nego ikada u šezdeset sedmoj, to tako ostati i u osamdeset sedmoj. Ali istina je da će se, zahvaljujući sumnjivom napretku moderne medicine koja održava ljude u životu bez obzira na sve, početi sve više razmišljati o tome kako se brinuti o tim ljudima.“
Ovaj izazov ima posljedice na sve nas. Želimo li živjeti duže ako to znači duži period bolesti i senilnosti.
James Fries, profesor medicine na Univerzitetu Stanford je 1980. godine u New England Journal of Medicine iznio svoju viziju društva u kojem hronične bolesti mogu biti odgođene i skraćene. U tom društvu bi ljudi živjeli zdravim životom i umirali bi relativno brzo, što bi smanjilo količinu hroničnih bolesti i invaliditeta.
Fries to naziva „komprimiranim morbiditetom“ i njegov rad je zaslužan za nastanak moderne paradigme zdravog starenja.
Međutim, problem je u tome što je puno lakše savjetovati pacijente kako da produže svoj zdrav život nego kako da skrate razdoblje lošeg zdravlja.
Josepf i Anne Gias su zdrav par u šezdesetim godinama života, ali zabrinuti su zbog starenja.
Besse Cooper, fotografija iz arhive
„Ne želim živjeti preko osamdeset godina,“ kaže Anne. „Mislim da u periodu od osamdesete do osamdeset pete ljudi najviše propadaju. Vidjela sam mnogo mentalnog propadanja u tom periodu života i to ne želim doživjeti.“
Uprkos Anninim strahovima, postoje primjeri vrlo dugih i zdravih života.
Kada je Besse Cooper prošle godine preminula u 116 godini, bila je najstarija osoba na svijetu.
Kako se navodi u izvještajima, njeno zdravlje je bilo „izvrsno“ i nikada se nije žalila na bolove. Živjela je aktivnim životom i odbijala je jesti nezdravu hranu.
Posljednjeg dana života je pojela obilan doručak, napravila je frizuru i uživala gledajući božićni video sa prijateljima.
Umrla je mirno u poslijepodnevnim satima zbog problema s disanjem.
Gospođa Cooper je rijedak, ali dobar primjer komprimirane morbidnosti – dug i zdrav život i lagana smrt.
