Hannah Kaviani i Salome Asatiani (prevela Ena Stevanović)
Joan Baez, kultna američka folk pjevačica i aktivistica za borbu za ljudska prava, pridružila se Aung San Suu Kyi, Dalaj Lami i Frederiku Willemu de Klerku na godišnjoj konferenciji Forum 2000 koja je ovog mjeseca održana u Pragu. Ovim događajem se nastavlja tradicija pokojnog češkog predsjednika Vaclava Havela u podržavanju demokratskih načela i ljudskih prava.
Baez za RSE govori o svom radu, uvjerenjima i društvenom aktivizmu.
Joan Baez: Oboje. Dug je put pred nama svima svugdje jer svijet općenito ide u pakao. Teško se prisjetiti i razmišljati o tome da na početku svega toga crnci nisu mogli ući u kupaonice bijelaca i da nisu mogli ući na prednja vrata restorana na jugu SAD-a i ne samo na jugu. Dakle, ta ogromna početna promjena se sada malo zaboravlja. Sada su se desile zanimljive stvari. Imamo predsjednika afroamerikanca.
Po mom mišljenju ljudi koji nisu bili zadovoljni sa našim postignućima u oblasti ljudskih prava su bili ljuti i niko ih nije slušao. I mislim da su se oni sada pretvorili u Tea Party (Čajanku) gnjevnih ljudi. Mnoge stvari su se desile. Ali načelno smatram da je došlo do velikih promjena od kad je počeo pokret za ljudska prava. Ali u isto vrijeme postoje geta. Postoje djeca koja ne mogu pješačiti do škole iz straha da će ih neko upucati i svi ti ogromni problemi. Rasizam je i dalje ogroman. To nije samo problem već ogroman problem.
Baez: Teško je pronaći nešto što ne treba preći dug put. Moj moto je „Male pobjede i veliki porazi“. Ako prihvatite velike poraze onda sve male pobjede postaju veoma važne. Dakle, mladi ljudi koje nešto dotiče, rumunjska siročad ili bilo šta drugo, mladi ljudi čine mnogo u cijelom svijetu. Taj osjećaj povezanosti sam prvi put nakon sedamdesetih godina iskusila sa Obamom. I voljela bih da on nije dospio u ured i da je pokrenuo još jedan pokret. Tu bi bila sva moć i oni ne bi morao ništa kompormitirati u Ovalnom uredu, čak ni svoju dušu.
Baez: Imala sam snažan osjećaj u vezi s pokretom „Okupiraj Wall Street“ da postoji mogućnost da zajedno nešto uradimo. To je veliki zadatak i ulog je vrlo kompleksan. Bez vođstva koje oni odbijaju, i razumijem da ne žele lidere i te stvari sa državnom infiltracijom? Mislim da su Sjedinjene Države potrošile mnogo novaca kako bi osigurale da svaku malu grupu sjebe nekoliko plaćenih infiltratora. Ja sam to proživjela šezdesetih godina. Mislim, pokušali smo birati one koje će država plaćati i bilo je puno ljudi. Dakle, to nije uopće pomoglo pokretu „Okupiraj Wall Street“.
Baez: Sve što mogu reći je iz vlastitog iskustva i povezanosti s ljudima, zatvorenicima i ljudima u ratu je da sam ja mogla govoriti gdje drugi nisu mogli. To je uveliko obogatilo moj život. Prvi dar koji sam dobila je moj glas. To je doista dar i stoga mogu govoriti šta god hoću o tome. A drugi je to da sam ga željela iskoristiti na način na koji sam ga iskoristila i to mi je donijelo najviše zadovoljstva i bogatstva u životu. Ljudi mi nekad kažu: „Ah, ti si se toliko žrtvovala.“ Ja nisam ništa žrtvovala. Zapravo, da nisam mogla raditi stvari koje sam željela raditi, to bi bila žrtva. To je sve što mogu reći jer ne možete nikome reći: „Znaš, ti bi stvarno trebao biti društveno osviješten."
(Joan Baez u Sarajevu, april 1993.)
Baez: Moja pomoćnica koja vodi ured uvijek drži oči otvorene. Ona mi je rekla: „Znaš šta, gledala sam šta će se dogoditi i toliko sam uzbuđena jer su mogućnosti tako velike.“ Ja sam joj na to rekla: “Hajmo nešto uraditi.“ I ona mi je rekla: „Zašto ti nešto ne otpjevaš?“ Zajednički smo sve razradile, ona je donijela svoju malu kameru, a ja sam morala naći nekoga ko će me naučiti riječi. Riječi su bile vrlo teške.
Baez: Imam dobro uho i radim na tome dok ne dobijem željeni rezultat. Nakon toga je sve bilo jednostavno. Ona je postavila video na Twitter i eto ga!
Baez: To nikad ne znam. Nedavno sam uradila isto u Turskoj i reakcije nisu bile tolike. Ne znam gdje me znaju, a gdje ne. Ali, ja to jednostavno uradim i ako upali, upali.
Baez: Trenutno ne.
Baez: Da, znala sam, ali nisam znala razmjere svega toga. Ali znam da je za vrijeme opresije podzemlje najučinkovitije svugdje na svijetu. Morate prenijeti poruku. Ako ste dovoljno hrabri, onda ćete i krijumčariti. I otkad sam počela raditi za Amnesty International imam bolje ideje za države sa kojima surađujem.
Baez: Ja nisam bila lijevo orjentirana, ali većina stvari koje sam radila su bile za ljevicu. Podržavala sam rusku aktivisticu za ljudska prava Nataliju Gorbanevskaju zato što mi nije bilo bitno o kojoj strani se radi. Stoga je za mene bilo potpuno prirodno podržavati političke zatvorenike u Sovjetskom Savezu i u Rusiji. Znate, ljudi su zbunjeni time jer ako ste ljevičar onda ste obično ljevičar. Ako ste desničar onda ste desničar. Ja obično nisam u sredini jer sam aktivna na obje strane, a to ljude zbunjuje.
Baez: Mislim da oni stalno ponavljaju nešto što nije mit. Nema ništa loše u tome, ali ne možete zahtijevati drugačije reakcije ako se tako pojavljujete u javnosti. Grammyji imaju malo veze sa muzikom. To je samo zabava koja uključuje mnogo ženskih stvari. U tome ne leži oslobođenje žena.
Joan Baez, kultna američka folk pjevačica i aktivistica za borbu za ljudska prava, pridružila se Aung San Suu Kyi, Dalaj Lami i Frederiku Willemu de Klerku na godišnjoj konferenciji Forum 2000 koja je ovog mjeseca održana u Pragu. Ovim događajem se nastavlja tradicija pokojnog češkog predsjednika Vaclava Havela u podržavanju demokratskih načela i ljudskih prava.
Baez za RSE govori o svom radu, uvjerenjima i društvenom aktivizmu.
RSE: Svijet je prije nekoliko tjedana obilježio pedesetogodišnjicu poznatog govora „Sanjam da...“ koji je Martin Luther King održao u Washingtonu 1963. godine. Kao neko ko je igrao važnu ulogu u ovom povijesnom događaju i jedan od glazbenika koji je taj dan nastupio na podiju, gdje sada vidite pokret za ljudska prava? Je li postigao ono što je trebao postići ili smatrate da je dug put još uvijek pred nama?
Joan Baez: Oboje. Dug je put pred nama svima svugdje jer svijet općenito ide u pakao. Teško se prisjetiti i razmišljati o tome da na početku svega toga crnci nisu mogli ući u kupaonice bijelaca i da nisu mogli ući na prednja vrata restorana na jugu SAD-a i ne samo na jugu. Dakle, ta ogromna početna promjena se sada malo zaboravlja. Sada su se desile zanimljive stvari. Imamo predsjednika afroamerikanca.
Po mom mišljenju ljudi koji nisu bili zadovoljni sa našim postignućima u oblasti ljudskih prava su bili ljuti i niko ih nije slušao. I mislim da su se oni sada pretvorili u Tea Party (Čajanku) gnjevnih ljudi. Mnoge stvari su se desile. Ali načelno smatram da je došlo do velikih promjena od kad je počeo pokret za ljudska prava. Ali u isto vrijeme postoje geta. Postoje djeca koja ne mogu pješačiti do škole iz straha da će ih neko upucati i svi ti ogromni problemi. Rasizam je i dalje ogroman. To nije samo problem već ogroman problem.
RSE: Dakle, smatrate da je dug put pred nama?
Baez: Teško je pronaći nešto što ne treba preći dug put. Moj moto je „Male pobjede i veliki porazi“. Ako prihvatite velike poraze onda sve male pobjede postaju veoma važne. Dakle, mladi ljudi koje nešto dotiče, rumunjska siročad ili bilo šta drugo, mladi ljudi čine mnogo u cijelom svijetu. Taj osjećaj povezanosti sam prvi put nakon sedamdesetih godina iskusila sa Obamom. I voljela bih da on nije dospio u ured i da je pokrenuo još jedan pokret. Tu bi bila sva moć i oni ne bi morao ništa kompormitirati u Ovalnom uredu, čak ni svoju dušu.
RSE: Da li vidite ikakvu vezu između političkog aktivizma šezdesetih godina i pokreta „Okupiraj Wall Street“ koji ima anti-korporativni duh?
Baez: Imala sam snažan osjećaj u vezi s pokretom „Okupiraj Wall Street“ da postoji mogućnost da zajedno nešto uradimo. To je veliki zadatak i ulog je vrlo kompleksan. Bez vođstva koje oni odbijaju, i razumijem da ne žele lidere i te stvari sa državnom infiltracijom? Mislim da su Sjedinjene Države potrošile mnogo novaca kako bi osigurale da svaku malu grupu sjebe nekoliko plaćenih infiltratora. Ja sam to proživjela šezdesetih godina. Mislim, pokušali smo birati one koje će država plaćati i bilo je puno ljudi. Dakle, to nije uopće pomoglo pokretu „Okupiraj Wall Street“.
RSE: Kakvo je vaše mišljenje o odnosu između umjetnosti i aktivizma? Da li umjetnici imaju odgovornost da se izjasne o političkim i društvenim pitanjima?
Baez: Sve što mogu reći je iz vlastitog iskustva i povezanosti s ljudima, zatvorenicima i ljudima u ratu je da sam ja mogla govoriti gdje drugi nisu mogli. To je uveliko obogatilo moj život. Prvi dar koji sam dobila je moj glas. To je doista dar i stoga mogu govoriti šta god hoću o tome. A drugi je to da sam ga željela iskoristiti na način na koji sam ga iskoristila i to mi je donijelo najviše zadovoljstva i bogatstva u životu. Ljudi mi nekad kažu: „Ah, ti si se toliko žrtvovala.“ Ja nisam ništa žrtvovala. Zapravo, da nisam mogla raditi stvari koje sam željela raditi, to bi bila žrtva. To je sve što mogu reći jer ne možete nikome reći: „Znaš, ti bi stvarno trebao biti društveno osviješten."
(Joan Baez u Sarajevu, april 1993.)
RSE: Za Irance vi ste bila najveća i najbučnija podrška Zelenom pokretu u junu 2009. godine kad ste sjeli u svoju kuhinju i odpjevali „We shall overcome“ s nekim stihovima na perzijskom. To je bio nevjerovatan čin koji su Iranci vrlo snažno doživjeli. Kako je došlo do snimanja tog videa?
Baez: Moja pomoćnica koja vodi ured uvijek drži oči otvorene. Ona mi je rekla: „Znaš šta, gledala sam šta će se dogoditi i toliko sam uzbuđena jer su mogućnosti tako velike.“ Ja sam joj na to rekla: “Hajmo nešto uraditi.“ I ona mi je rekla: „Zašto ti nešto ne otpjevaš?“ Zajednički smo sve razradile, ona je donijela svoju malu kameru, a ja sam morala naći nekoga ko će me naučiti riječi. Riječi su bile vrlo teške.
RSE: Ali otpjevali ste ih savršeno. Sve ste savršeno izgovorili na perzijskom.
Baez: Imam dobro uho i radim na tome dok ne dobijem željeni rezultat. Nakon toga je sve bilo jednostavno. Ona je postavila video na Twitter i eto ga!
RSE: Više od 400 hiljada ljudi je pogledalo taj video na You Tubeu. Jeste li očekivali da ćete izazvati takve reakcije?
Baez: To nikad ne znam. Nedavno sam uradila isto u Turskoj i reakcije nisu bile tolike. Ne znam gdje me znaju, a gdje ne. Ali, ja to jednostavno uradim i ako upali, upali.
RSE: Da li još uvijek pratite razvoj događaja u Iranu?
Baez: Trenutno ne.
RSE: Bili ste jako popularni u bivšem Sovjetskom savezu. Zapadna rock muzika je bila toliko popularna da je češki predsjednik Vaclav Havel rekao da je to bila muzika koja je inicirala revolucije koje su dovele do pada Željezne zavjese i Sovjetskog saveza. Jeste li tada bili svjesni da imate tako veliki utjecaj na drugoj strani svijeta? Da li ste znali da su se vaše ploče tamo ilegalno krijumičarile?
Baez: Da, znala sam, ali nisam znala razmjere svega toga. Ali znam da je za vrijeme opresije podzemlje najučinkovitije svugdje na svijetu. Morate prenijeti poruku. Ako ste dovoljno hrabri, onda ćete i krijumčariti. I otkad sam počela raditi za Amnesty International imam bolje ideje za države sa kojima surađujem.
RSE: Na zapadu su mnoge ljevičarske grupe i pojedinci imali nejasan stav o Sovjetskom savezu. Ta druga strana svijeta je bila socijalistička i formalno predana principu „jednakosti“. Ali je bila politički opresivna i nepravedna. Vi ste bili iznimka i širili ste svoja kritička uvjerenja o ljudskim pravima i na sovjetskoj strani Željezne zavjese. Kako ste pronašli smisao u tome?
Baez: Ja nisam bila lijevo orjentirana, ali većina stvari koje sam radila su bile za ljevicu. Podržavala sam rusku aktivisticu za ljudska prava Nataliju Gorbanevskaju zato što mi nije bilo bitno o kojoj strani se radi. Stoga je za mene bilo potpuno prirodno podržavati političke zatvorenike u Sovjetskom Savezu i u Rusiji. Znate, ljudi su zbunjeni time jer ako ste ljevičar onda ste obično ljevičar. Ako ste desničar onda ste desničar. Ja obično nisam u sredini jer sam aktivna na obje strane, a to ljude zbunjuje.
RSE: Šta mislite o načinu na koji je uloga žena evoluirala u popularnoj kulturi od šezdesetih godina, posebno o fenomenu ženskih ikona u pop muzici koje tvrde da su oličenje oslobođenja i osnaživanja žena, ali mnoge feministice ih kritiziraju jer pridonose kulturi kojom se objektivizira žensko tijelo.
Baez: Mislim da oni stalno ponavljaju nešto što nije mit. Nema ništa loše u tome, ali ne možete zahtijevati drugačije reakcije ako se tako pojavljujete u javnosti. Grammyji imaju malo veze sa muzikom. To je samo zabava koja uključuje mnogo ženskih stvari. U tome ne leži oslobođenje žena.
