Dostupni linkovi

Jambrešić Kirin: Minimizirana uloga žene u vremenu Velikog rata


Renata Jambrešić Kirin

Kakva je bila uloga žene u Prvom svjetskom ratu, te koliko je uloga žene iz tog vremena minimizirana i svedena tek na moralistice, njegovateljice i majke, uprkos njihovim progresivnim idejama i ulozi u pacifističkim pokretima, za RSE govori Renata Jambrešić Kirin, naučna savjetnica u Institutu za etnologiju i folkloristiku, u Zagrebu. Ukazuje na potrebu društva da istakne one aspekte pamćenja ženske istorije u onim segmentima u kojima se ona postavlja u dominantne kulturne diskurse, a pri tome zanemaruje sve ostale segmente. Jambrešić Kirin podsjeća i da je nakon posljednjih ratova na ovim prostorima i dalje prihvatljivija uloga žene-žrtve nego one koja se bori da ne postane žrtva.

RSE: Koliko je uloga žena važna i koliko smo to potisnuli, baveći se političkim uticajima i Prvog svjetskog rata i onoga što je iz njega proizišlo?

Jambrešić Kirin: Izgleda da je ovaj ženske povijesti najzanemareniji, a osobito u ovom našem balkanskom i postjugoslavenskom prostoru. Mislim da samim ženama ostaje u zadatak da vidimo zašto taj dio povijesti nije završio u državnim institucijama kao što su arhivi, muzeji, zašto je njihov status u udžbenicima takav kakav je. Recimo, u hrvatskim udžbenicima postoji dio, biografije znamenitih žena koje su obilježile i Prvi svjetski rat, ali ti sadržaji nisu obavezni, već su kao neki dodatak koji ne samo da ne donosi neku suprotnu sliku te službene istine o bilo kojem ratu, nego je on kao ukras. U propagandnom poslu, osobito tokom Prvog svjetskog rata, žene su bile uvijek zadužene da rade na patriotskim sentimentima, na povezivanju tradicijskih i religijskih tema sa ovom aktualnom vojnom stvarnošću. Tako je i danas njihova uloga simbolička, uvijek se povezuje sa tim afirmativnim i patriotskim radom, a zanemaruje se velika i važna uloga žena, recimo u pacifističkim i transnacionalnim pokretima.

RSE: I u posljednjim ratovima koje smo imali na ovim prostorima, žene su podnijele strašan teret. Bile su stvarne žrtve rata, mnoge stvari su korištene kao metod ratovanja. Čini se da nas je to neprihvatanje svih stvari koje smo imali u prošlosti stiglo, s obzirom da ni danas ne pokazujemo apsolutno nikakvu empatiju prema ženama, koje su zapravo iznijele možda i najveći teret ratova na ovim prostorima.

Jambrešić Kirin: Tu ste potpuno u pravu, jer upravo kolegice povjesničarke koje se bave seksualnim nasiljem i silovanjima u Prvom svjetskom ratu ustvrdile su da je bio apsolutno veliki broj takvih silovanja, i to od strane austrougarskih vojnika, osobito u nekom tipu logora za lokalno stanovništvo da ne bi moglo utjecati u vojnim operacijama. Na takvim mjestima je silovanje bilo često. Opet se minorizira problem i vojnih bordela i ove seksualne permisivnosti oficira, posebice austrougarskih, jer se taj tip 'kontakata' prikazuje kao nešto prijateljsko, simpatično, šaljivo, a da se uopće ne problematizira koja je priroda bila tih odnosa i u kom smislu su doista ti vojnici, i ako jesu, pomagali lokalnom stanovništvu.

RSE: Šta je ostalo kao najveća posljedica svega, je li to neka vrsta nedovršenih nacionalnih ostvarenja, neka vrsta teritorijalnim pretenzija?

Jambrešić Kirin: Za mene je fascinantno koliko regresivnih imamo pojava i koliko je u ovim našim društvima ta modernizacija uvijek nekako nasilno prekinuti proces. Mislim da je problem ovih društava to što ona trebaju neku elementarnu sekularizaciju s jedne strane, i istinsku emancipaciju, dakle, prisutnost žena u traženju novih političkih modela za život u ovim našim društvima. Mislim da nije broj važan, nego koje ideje žene promoviraju onda kada imaju pristup moći.

RSE: Svi pričamo o emancipaciji, o jednakopravnosti, a čini se da se nismo mnogo odmakli od tog perioda.

Jambrešić Kirin: Kada bismo povukli paralelu sa ženskim okupljanjima i tipom udruga od prije sto godina i danas, mogli bismo reći da je i tada bila na djelu neka NGO-izacija te ženske scene. Bilo je stotinjak tih udruga koje su imale pravo djelovanja, ali samo u onim elementima u kojima je bio podržavalački za imperij. Danas, s jedne strane, jeste ta zamka da se bavimo alternativnim oblicima javnog djelovanja, a s druge strane, ne znam kako, ali doista raditi na promociji znanja kojeg smo stekli u ovim ratovima i ne dopustiti kolonizaciju našeg znanja. U mentalitetu je našem da će se prvo prevesti neka knjiga koja se bavi ovim područjima, koju je napisala neka strana bilo antropologinja, bilo povjesničarka, na ovu temu, a da će 'domaće' intelektualke biti pozvane na konsultacije, eventualno kao što je sad bio slučaj u Hrvatskoj, kad se donosio ovaj zakon o obeštećenju silovanih žena. Opet je i tu paradoks da su poželjnije žene-žrtve, uvijek je javni prostor, mediji, dokumentarni filmovi, pa i ministarska okupljanja, nekako otvorenije za glas onih koje treba paternalizirati, koje treba zastupati, a za to političari postoje. Tu opet imam primjer – kolegica Tole, koja je bila kandidirana za naj-Zagrepčanku, upravo zbog svog velikog rada na ženskim skloništima i sa ženama žrtvama rata – povjerenstvo koje ju je predložilo te godine za nagradu bilo je odbijeno od gradonačelnika, jer je on smatrao da je njezin rad previše subverzivan.

XS
SM
MD
LG