Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Izbjeglice spasile napušteno selo u Italiji


Gradonačelnik Dominico Lucano sa djecom čiji su roditelji migrirali sa sjevera Afrike
Autor: Lucy Ash, BBC (Prevela: Ena Stevanović)

S glavnog seoskog trga se mogu čuti dječiji glasovi koji se odbijaju o srednjovjekovne kamene zidine i prolaze.

Zvuk dolazi iz nedavno oživljenog sela Palazzo Pinnaro, malog mjesta s predivnim pogledom na krovove kuća i Jonsko more.

U školskoj učionici, djevojčice i dječaci iz Somalije, Albanije, Iraka i drugih država čitaju nešto s table. A to nešto je pjesma o prijateljstvu. Neki se muče s još uvijek nesavladanim italijasnkim dok drugi govore gotovo tečno.

Domenico Lucano
stoji u kutu i promatra učenike. „Djeca su vrlo brza. Treba im svega pet do šest mjeseci da vješto savladaju jezik.“

„Djeca me čine ponosnim i daju mi nadu da u ovom selu ima budućnosti. 2000. godine smo morali zatvoriti školu jer smo imali svega nekoliko učenika. Sada je procvjetala,“
dodaje Lucano.

Virtualni krug


Gospodin Lucano, čovjek niskog rasta, smeđih očiju i čvrstog stiska ruke je izveo izvanredan trik. Uspio je istovremeno otvoriti radna mjesta, zaustaviti masovna iseljenja iz mjesta čiji je gradonačelnik i pronaći rješenje za kontroverzno pitanje azila.


Još je nevjerovatnija činjenica da je ovakva vrsta eksperimenta uspjela u Calabriji, jednoj od najsiromašnijih italijanskih regija u kojoj su se nedavno dogodili nemiri vezani uz rasna pitanja.
Još je nevjerovatnija činjenica da je ovakva vrsta eksperimenta uspjela u Calabriji, jednoj od najsiromašnijih italijanskih regija u kojoj su se nedavno dogodili nemiri vezani uz rasna pitanja. Naime, u januaru prošle godine, nekoliko demonstranata i policajaca je povrijeđeno u obližnjem gradiću Rosarnu jer je grupa mladih bijelaca pucala u grupu Afrikanaca koji su radili kao sakupljači voća.

Ali imigrante se uveliko ohrabruje da dođu u Riace, čiji je gradonačelnik pripremio za njih poseban plan.

Danas više od dvjesto imigranata iz raznih zemalja svijeta živi i radi skupa sa lokalnim stanovništvom.

Riace je smješten u brdima iznad polja punih ovaca i stabala naranči i udaljen je svega nekoliko kilometara od obale.

Radi se o prelijepom selu sa 1700 stanovnika, čije su mnoge kuće već desetljećima napuštene. Nakadašnji stanari su odlučili započeti život drugdje, uglavnom na sjeveru Italije ili su otputovali u daleku Australiju, Novi Zeland ili Ameriku.

Gradonačelnik Lucano je u neke od tih kuća smjestio nove stanovnike dok je od drugih napravio zanatske radnje.

Idući uskom ulicom dolazimo do prostorije sa jarko žutim zidovima gdje mlada žena imena Lubaba pravi ukrase od stakla.

Lubaba je bila prisiljena napustiti svoje roditelje tijekom sukoba između Etiopije i Eritreje, zlostavljana je dok je radila kao sluškinja u Adis Abebi da bi konačno uspjela pobjeći u Italiju.

U visokom stadiju trudnoće, Lubaba je u Italiju stigla malim brodom u kojem je bilo 250 ljudi. „Putovanje je bilo grozno,“ prisjeća se. „Bili smo poredani kao sardine, a more je divljalo.Bila sam očajno žedna, ali nismo imali ništa za piti.“

Sada se njen život potpuno promijenio.

Lokalno zaposlenje


Lubaba je zahvalna gospodinu Lucanu kojeg zove Mimmo, što je nadimak po kojem je poznat svim mještanima.

Plan koji je Lucano napravio je također spriječio mnoge mještane da napuste Riace.

S druge strane stola sjedi Irena, mještanka duge smeđe kose i obrađuje staklo uz pomoć vatre. Ona kaže da je većina njenih prijatelja i rodbine otišla na sjever u potrazi za zaposlenjem.

Ali ona je našla posao u radionici i u prodavnici gdje se gotovi ručno rađeni proizvodi prodaju turistima.
Italijanska vlada obezbjeđuje sredstva u vrijednosti od oko 20 eura dnevno za svaku izbjeglicu, čime bi trebali biti pokriveni troškovi njihovog smještaja, ishrane, zdravstvene zaštite i obrazovanja.

Irena je jedna od 13 mještana koja u okviru programa integracije prima plaću u vrijednosti od 700 eura mjesečno.

Italijanska vlada obezbjeđuje sredstva u vrijednosti od oko 20 eura dnevno za svaku izbjeglicu, čime bi trebali biti pokriveni troškovi njihovog smještaja, ishrane, zdravstvene zaštite i obrazovanja.

Gradonačelnik Lucano kaže da je situacija s obzirom na krizu veoma teška, ali da se uspio nagoditi sa državom. Računa da je njegov projekat čak čeitri puta jeftiniji od smiještanja izbjeglica u izbjegličke centre.

Domenico Lucano, unuk obućara i sin lokalnog učitelja je privukao pažnju cijelog svijeta.
Nadavno je osvojio treće mjesto na natjecanju za najboljeg svjetskog gradonačelnika.
Dao je svom malom selu veliki naziv- La Citta Futura ili Mjesto budućnosti.

Sve je počelo jednog jutra prije dvanaest godina kada je gospodin Lucano, i sam učitelj uočio grupu izbjeglica iz Kurdistana kako se iskrcava na plaži pokraj njegovog sela.

Najprije im je pomogao da nađu smještaj, a šest godina kasnije kada je izabran za gradonačelnika je dobio mogućnost da učini više za sve izbjeglice koje traže azil i da spasi svoje selo od izumiranja.

Prijetnje mafije


„Ovo je bio grad duhova prije nego što je došao taj brod,“
kaže Lucano sjedeći u svom uredu nad tanjurom vrele paste. „Psihološki govreći, svi su već spakirali svoje torbe i bili su spremni otići.“

Međutim, njegov projekat nije naišao na odobrenje svih. Nakon ručka, Lucano se zaustavlja kod ulaznih vrata i pokazuje mi dvije rupe od metka u staklu za koje vjeruje da su dokaz prijetnji i zastrašivanja os strane kalabrijske mafije, ozloglašene „Ndranghete“.

Lucano kaže da se rulji ne sviđa njegov model integracije jer je vidljivo da on funkcionira i jer predstavlja izazov za njihov utjecaj na regiju.

„Nećemo dozvoliti da nas zastraše. Previše smo uložili,“
zaključuje Lucano.
XS
SM
MD
LG