Dostupni linkovi

Gost Radija 27 je pjesnik Ivan Kordić, čija je zbirka „Živi stroj“ proglašena najboljom knjigom objavljenom u Bosni i Hercegovini prošle godine.

RSE: Ivane, dobio si od svog društva lijepu čestitku za Dan knjige. A ta knjiga je za nas čitaoce takođe jedna lijepa nagrada od tebe. Šta se zapravo krije iza naslova „Živi stroj“? Nekako odudara od tvojih ranijih, beskrajno poetičnih naslova – „Rumen“, „Rika na razbojištu sunca“, „Verande“, „Cesta izvan krajolika“, „Odbjegle krinke“…

Kordić: Ne znam da li si vidio knjigu, na njoj je zaista jedan stari „Remington“. Prva pjesma se zove „Živi stroj“, koja zapravo govori o meni i o nekim ljudima iz prošlog stoljeća. Ja sam u tom uvodom dijelu rekao da imam kompjuter u koji zurim kao u čudo, ne znam ni koje je marke. A onda pogledam tamo u hodnik i vidim dvije pisaće mašine, jedna je „Biser“, druga „Olimpija“, pa gledam koju ću prije uzeti. Naravno, ako pišem poeziju, pišem je najprije rukom. A ako pišem nešto drugo, onda kucam direktno na mašini, ali nikada na kompjuteru. Tako da je to ustvari tajna tog naslova. A sve ostalo je isto. I ovo je knjiga koja je nastajala petnaestak godina.

Nisam bio sam sebi – sebično – lirski subjekt, već kao da sam usisao i nešto oko sebe, sve što se događalo tih godina, i uspio sam, čini mi se, da pojednostavim poeziju, a i da zadržim neki kontinuitet.
RSE: To znači da je ipak istina da „pisac uvijek piše istu knjigu“.

Kordić: Pa ne piše uvijek istu knjigu. Ova je nešto malo drukčija. Trudio sam se da budem malo jednostavniji. Nisam bio sam sebi – sebično – lirski subjekt, već kao da sam usisao i nešto oko sebe, sve što se događalo tih godina, i uspio sam, čini mi se, da pojednostavim poeziju, a i da zadržim neki kontinuitet. Htio sam da oslikam to vrijeme koje je bilo i dramatično i stravično. Ali nisam htio da budem na taj način patetičan, već sam u to čak unio i malo nekog humora i ironije, možda i smirenosti. Nisam, dakle, insistirao na nekoj estetiziranoj poetici.

RSE: Dobio si nagradu za životno djelo – „Bosanski stećak“ – i ispunio obećanje da ćeš nastaviti. Ja se uvijek pitam koliko unutarnji stvaralački poriv mora biti jak da čovjek, unatoč svemu što se dešava, ima uvijek potrebu da sije ljepotu?

Kordić: Danas je knjiga uopće malo zapostavljena. Međutim, kad se ode danas na sajam knjige, kad se vidi koliko ljudi tuda prolazi, koliko ljudi želi da vidi knjigu, jasno je da je čovjek u osami ipak najbliži s njom. Kad je bio rat, ljudi su se na neki način vratili knjizi. Čitali su je ne samo zato što nije bilo struje, već mogu reći da je neke ljude knjiga tada „hranila“, omogućila im da prežive, da mnoge stvari shvate. Na kraju, potaknula je mnoge ljude, koji nikada nisu pisali, da pišu. Mislim da i danas ima dosta mladog svijeta koji se vraća knjizi kao nečemu što je za njih dragocjeno. Možda su umorni od kompjutera, televizije i od svega.

RSE: Znam da „ne pije vode“ priča o onoj „veseloj“ tezi o Feuerbachu, po kojoj je zadatak filozofa da mijenjaju svijet, ali postoji li ipak kod vas pjesnika neka skrivena želja, neka slutnja kako je moguće promijeniti svijet riječju?

Svaki čovjek je jedan svijet, svaki pravi pisac je jedan svijet i svi se oni na neki način dodiruju.
Kordić: Svaki čovjek je jedan svijet, svaki pravi pisac je jedan svijet i svi se oni na neki način dodiruju. Ljudi koji pišu najprije pišu iz svoje vlastite osobe, iz svog vlastitog iskustva, iz svoje vlastite duhovnosti, ali pišu također iz iskustva svih ostalih pisaca – iz onoga što su pročitali, vidjeli, doživjeli… Pišu, naravno, svojim stilom, jer stil je taj koji određuje pisca.

RSE: Onomad kad si dobio nagradu za životno djelo, u jednom razgovoru, upravo za ovaj program, si obećao kako ćeš se baciti na prozu. I evo, opet si nas obradovao poezijom. Pa šta je s tim romanom?

Kordić: Ja mislim da je to pri kraju. Ali vjerojatno će opet prije romana izaći jedna zbirka kratkih priča koja se zove „Jedan tjedan“. Inače, baš sad želim da – ako Bog da zdravlja, kako narod kaže – da taj roman završim. Poezija se piše godinama, kao što sam i ovu zadnju knjigu poezije pisao postepeno 15 godina. Za prozu treba mnogo više discipline. Kad pišeš pjesmu, vraćaš joj se deset puta.

RSE: Sad ćeš imati malo više vremena. Dio javnosti kojoj je od tvojih knjiga bilo bliže tvoje televizijsko novinarstvo, tvoji putopisi i reportaže, neće biti drago čuti da si odnedavno umirovljeni novinar. Znači li to definitivni prekid s ovom publikom?

Kordić: Naravno da ne znači. Svaki pisac živi od nečeg drugog, a ne od pisanja. Mi smo živjeli i od pisanja i od tog novinarskog rada. Ne mislim da ću prestati sa televizijskim novinarstvom. Na kraju krajeva, pripremam i neki film koji treba da se realizira. Mislim da ima još nekih nezavršenih materijala iz serije „Kažiprst“, što sam radio za dokumentarni program, pa ću vidjeti da li će se to završavati ili ne. Ne vjerujem da ću to baš ostaviti, mogu to raditi i privatno i za druge, ne moram raditi baš za ovu televiziju gdje sam radio do sada. Inače, ne moram raditi uopće za televiziju, ali ne mogu se odreži tog izraza, ni pisanja za novine, a ni tog stvaralaštva koje se može nazvati dokumentarno, filmsko, televizijsko i tako dalje.

RSE: Pomenuo si, valjda kurtoazno, svoje kolege pisce, koji su uvjek negdje nešto radili. Međutim, mene se to uvijek doimalo kao sinekura – da dođu da imaju gdje primiti plate, da bi mogli pisati, dok si ti čitavog svog stvaralačkog života bio veoma aktivan i kao autor i kao urednik. Znači kao neposredni proizvođač i kao kreator programa. I k tomu imaš zaista zavidan literarni opus.

Kordić: Drago mi je da mi to priznaješ, zajedno smo radili. Jesam, radio sam u novinarstvu gotovo sve što postoji, od tih najmanjih izvještaja sa pijace do urednika raznih emisija iz oblasti kulture, koje sam sam koncipirao i tako dalje. Drago mi je da je to bilo vrijeme kreativnog rada na televiziji. Sad mi je žao što televizija ima vrlo malo takvih zanosa u kojima smo mi rasli, kao novinari, kao ljudi, kao oni koji su se predavali tom mediju. Mi smo ipak bili taj javni servis, imali smo ozbiljniji program od danas mnogih privatnih medija. Društvo se tada tome drugačije i postavljalo. Ali sad, nažalost, ta konkurencija koja se pojavila – privatna televizija – umjesto da javni servis utječe na njih da digne njihov nivo, oni utječu na javni servis, koji banalizirao gotovo sve programe.

RSE: Radi se, nažalost, o nezaustavljivim procesima. Srećom, postoje ljudi kao Ivan Kordić koji obećavaju da će ostati i u televiziji, a vrlo dobro znam da će njegova duša uvijek htjeti da se pojavi sa novom lijepom riječju i u novinama i u časopisima, a posebno u knjizi. Želim ti mnogo lijepih riječi, mnogo uvezanih stihova, pripovjedaka i romana.
  • 16x9 Image

    Budo Vukobrat

    Novinarstvom se počeo baviti 1973. godine kao reporter u Televiziji Sarajevo. Više od 13 godina u programima RSE angažovan na novinarskim i uredničkim poslovima.

XS
SM
MD
LG