Piše: Riccardo Bellafiore ('Guardian'), priredila Mirjana Rakela
Povijest se ponavlja, napisao je Marx, najprije kao tragedija, a potom kao farsa. Zapitate li se u kojem se obliku ona može ponoviti – dovoljno je pogledati Italiju. To je zemlja u kojoj su najjača opoziciji vladi – doslovno – komičari, a gdje je premijer teška šala.
Zato mnogi ekonomsku i političku situaciju gledaju kroz prizmu premijera, seks skandale i suđenja. Da bi se razumijela priroda talijanske krize moramo je staviti u širi evropski kontekst.
Ograničenja eurozone su poznata: „jedinstvena valuta“ koju nema podršku političkog suvereniteta, centralna banka koja to i nije i nepostojanje značajnijeg evropskog javnog budžeta.
Namjera Njemačke da profitira zbog deficita na jugu Evrope, uz istodobno uvođenje oštrih mjera štednje mogu se uvrstiti prije u područje psihijatrije, nego ekonomije, piše Bellafore.
Kriza je nastala zbog „tržišta“ i egencija za rejting koje su uočile 'glupost' evropskih lidera koji su se pokazali nespremni i nespobni izvući iz probelma one u dugovima, i koji su uveli uveli sami sebi programe štednje. To je rezultiralo i padom društvenog bruto proizvoda, a dramatičan rast kamata doveli su Italiju u pravu noćnu moru.
Uloga evropske ljevice
Istina je da talijanska ekonomija ima padova, i oni su strukturalni. Datiraju od sredine 60-tih i održavaju se na pad produktivnosti rada i razvoja.
Kapitalisti su na odgovorili investicijskim udarom – prvenstveno na rad, umjesto na inovacije. Nestajali su indistrijski sektori, tehnologija se uvozila, javna poduzeća su privatizirana. Srednja poduzeća su profitirala zbog izvoza, ali dobit im je ovisila od vanjskog rasta.
Po mišljenju Ballafiorea, izlaz iz krize, koja nije samo financijska, već i kriza kapitalizma kao takvog, je jedna vrsta „New Deala“. To bi trebalo postati dio šireg programa evropske ljevice. Njihova je zadaća da se zalažu za društevene investicije, za banke u funkciji građana i za intervenciju države kako bi se potaknulo zapošljavanje i kontrolirao kapital. Narvno, nije to Marx. To je Hyman P Minsky.
Međutim, ono što stvarno nedostaje Evropi nije samo novac za pokrivanje dugova, već izostanak nternacionalizma.
Samo zajednički evropski napori mogu donijeti prave reforme i suprostaviti se politici štednje, zaključuje Riccardo Bellafiore u „Guardianu“.
Povijest se ponavlja, napisao je Marx, najprije kao tragedija, a potom kao farsa. Zapitate li se u kojem se obliku ona može ponoviti – dovoljno je pogledati Italiju. To je zemlja u kojoj su najjača opoziciji vladi – doslovno – komičari, a gdje je premijer teška šala.
Zato mnogi ekonomsku i političku situaciju gledaju kroz prizmu premijera, seks skandale i suđenja. Da bi se razumijela priroda talijanske krize moramo je staviti u širi evropski kontekst.
Ograničenja eurozone su poznata: „jedinstvena valuta“ koju nema podršku političkog suvereniteta, centralna banka koja to i nije i nepostojanje značajnijeg evropskog javnog budžeta.
Namjera Njemačke da profitira zbog deficita na jugu Evrope, uz istodobno uvođenje oštrih mjera štednje mogu se uvrstiti prije u područje psihijatrije, nego ekonomije, piše Bellafore.
Kriza je nastala zbog „tržišta“ i egencija za rejting koje su uočile 'glupost' evropskih lidera koji su se pokazali nespremni i nespobni izvući iz probelma one u dugovima, i koji su uveli uveli sami sebi programe štednje. To je rezultiralo i padom društvenog bruto proizvoda, a dramatičan rast kamata doveli su Italiju u pravu noćnu moru.
Uloga evropske ljevice
Istina je da talijanska ekonomija ima padova, i oni su strukturalni. Datiraju od sredine 60-tih i održavaju se na pad produktivnosti rada i razvoja.
Kapitalisti su na odgovorili investicijskim udarom – prvenstveno na rad, umjesto na inovacije. Nestajali su indistrijski sektori, tehnologija se uvozila, javna poduzeća su privatizirana. Srednja poduzeća su profitirala zbog izvoza, ali dobit im je ovisila od vanjskog rasta.
Po mišljenju Ballafiorea, izlaz iz krize, koja nije samo financijska, već i kriza kapitalizma kao takvog, je jedna vrsta „New Deala“. To bi trebalo postati dio šireg programa evropske ljevice. Njihova je zadaća da se zalažu za društevene investicije, za banke u funkciji građana i za intervenciju države kako bi se potaknulo zapošljavanje i kontrolirao kapital. Narvno, nije to Marx. To je Hyman P Minsky.
Međutim, ono što stvarno nedostaje Evropi nije samo novac za pokrivanje dugova, već izostanak nternacionalizma.
Samo zajednički evropski napori mogu donijeti prave reforme i suprostaviti se politici štednje, zaključuje Riccardo Bellafiore u „Guardianu“.