Pišu: Mohammad Zarghami i Michael Scollon
Otkako je prvi put završila u zatvoru 2018. godine zbog izvještavanja o štrajku radnika u lokalnoj fabrici šećera, novinarka i aktivistkinja Sepide Golijan (Sepideh Gholian) postala je donekle stručnjakinja za razotkrivanje taktike mučenja kojoj je svjedočila u zatvorima širom Irana.
Iskustva ove 26-godišnjakinje, proizašla iz boravka u pritvorskim ustanovama i četiri ozloglašena zatvora širom zemlje, sada su je vratila na poznato mjesto – zatvor, piše redakcija Radija Slobodna Evropa (RSE) na engleskom jeziku.
Golijan je bila na bolovanju nakon što se zarazila COVID-19 kada je tim bezbjednosnih agenata uletio u kuću njene porodice u zapadnoj provinciji Kuzestan 10. oktobra, uhapsio je i odveo u pritvor.
Golijanin advokat, Amir Raisiaan, objavio je na Tviteru (Twitteru) 13. oktobra da je njegova klijentica nakon dva dana nazvala svoju porodicu rekavši da je odvedena iz provincijske prijestonice Ahvaz u lučki grad Bušer, a odatle u zloglasni zatvor Evin u Teheranu.
Njen advokat je kazao da je Golijan prebačena u teheransku ustanovu na "istragu i ispitivanje."
Kako je tokom godina prebacivana iz zatvora u zatvor, Golijan je izričito tražila da je ne vraćaju u zatvor Evin gdje joj je, kako je rekla u intervjuu za Radio Farda RSE-a prošlog mjeseca, "mnogo puta prijećeno smrću i silovanjem".
Njeno hapšenje uslijedilo je samo nekoliko dana nakon što je Golijan objavila sliku sudskog poziva za suočavanje s optužbama za "širenje laži i propagande" na internetu protiv iranske vlade.
Iako iranske vlasti nisu službeno uspostavile vezu, njeno hapšenje i prebacivanje u zatvor Evin izgleda da je povezano s nizom tvitova koje je objavila 9. septembra u kojima je dokumentovala, kako je rekla, neobuzdano zlostavljanje zatvorenika tokom svog boravka u Centralnom zatvoru Bušer.
Ti tvitovi su uključivali izvještaje o psihološkom mučenju, kolektivnom kažnjavanju i praksi "seks za usluge".
Objavivši poziv koji je primila od lokalnog tužilaštva, Golijan je 22. septembra napisala da je "Islamska Republika još jednom dokazala da je njen odgovor na istinu i pravdu represija i osveta".
Otkrivanje kazni
Samo dan prije nego što je pozvana da se suoči s novim optužbama, svoje tvrdnje o zlostavljanju zatvorenika izložila je u intervjuu za Radio Farda u kojem je rekla da se osjećala kao da je vidjela "kraj svijeta".
"Počela sam da vjerujem da bi takvo mjesto zaista moglo postojati, jer sam bila u javnom zatvorskom odjeljenju" u Iranu, rekla je Golijan, čije je putovanje kroz kazneni sistem u zemlji počelo u pritvoru u njenoj rodnoj provinciji Kuzestan nakon njenog i hapšenja drugih aktivista tokom protesta u Fabrici šećera Haft Tapeh.
Kuzestan, bogat naftom, dom je iranske arapske manjine. Zajednica se dugo žalila na diskriminaciju uz tvrdnje da nema koristi od bogatstva pokrajine.
U svojim tvitovima, Golijan je napisala da su zatvorenici na ženskom odjeljenju ustanove Bušer izloženi "najsvirepijim oblicima torture i najnehumanijim uslovima, a njihov zločin je jednostavno to što su žene i zatvorenice".
Potom je objavila primjere pet odvojenih slučajeva kako bi potkrijepila svoje tvrdnje, uključujući kolektivne kazne za kršenje pravila, prisiljavanje zatvorenice da se skine gola pred drugim zatvorenicima i zatvorskim radnicima, psihološki pritisak, prisilni privremeni brak sa zatvorenicima i prisilni seks sa stražarima.
Od tada je prebacivana okolo, počevši od zatvora Sepidar na Kuzestanu. Mada je pravo na zatvaranje u mjestu prebivališta propisano u iranskom zakonu, Golijan je rekla za RSE da je bez objašnjenja prebačena četiri puta u roku od 30 mjeseci i uprkos njenim zahtjevima da joj se dozvoli da odsluži kaznu nadomak njene porodice.
Osim u Sepidaru, ona je odslužila kaznu u zatvoru u Evinu; u objektu Karčak jugoistočno od prijestonice, koji se smatra najgorim zatvorom za žene u Iranu; u Bušeru; a sada, ponovo u Evinu.
Golijan je za RSE rekla da se plaši povratka u zatvor Evin dodajući da je obavijestila vlasti o prijetnjama koje je tamo dobila.
"Mnogo puta, kada bih spustila glavu na jastuk, osjećala sam da ću do sutra biti ubijena", rekla je Golijan u septembarskom intervjuu. "Sada je isto. Kad sam se srela sa sudijom zatvora Evin, rekla sam mu: 'Ako me pošaljete nazad, samo znajte da ću tamo biti ubijena ako situacija bude ista."
Rekla je da ju je njena medijska slava i to što je aktivistkinja mogla poštedjeti najoštrijeg tretmana, ali da nije izuzeta od rutinskog zlostavljanja. Opisala je da su je stražari držali za ruke i noge i šutirali je i tukli. Ponekad je Golijan, koja je u zatvoru proučavala iranski islamski zakon, poslana u "karantin" samo zbog nastojanja da ostvari svoja prava.
"Kao zatvorenica, imam pravo da podnosim žalbe" na uslove u zatvoru, rekla je ona. Ali stvarnost je bila veoma drugačija.
Na primjer, rekla je: "Recimo ako dođem i pitam zašto nema vode. Obezbjeđenje bude dovedeno da bi me tukli. Odvedu me u samicu. Sve se to dešavalo dok sam bila tamo."
'Ljudsko dostojanstvo je zgaženo'
Također je izložila neke od oblika kolektivne kazne koje je opisala u svojim kontroverznim tvitovima o Bušeru.
Nošenje donjeg veša je obavezno za sve zatvorenice, napisala je ona. Ali nakon što je jedna žena odbila da nosi grudnjak danju i noću, sve druge zatvorenice su bile primorane da predaju donji veš.
"Na prozivci, i pred užasnutim očima ostalih zatvorenica", napisala je ona, stražari su joj pocijepali odjeću. "Zatvorenice su nastavili da plaćaju odbijanje [druge zatvorenice]. Postrojili su sve i natjerali ih da skinu grudnjake i donji veš i stave ih u kesu za smeće."
"Od tog trenutka nošenje donjeg veša bilo je zabranjeno sedmicama, čak i kada su žene imale menstruaciju", napisala je Golijan.
U drugom slučaju, ženu koja je koristila flašu mineralne vode za tuširanje odveli su u zatvorsko dvorište, svukli do gola i polili mlijekom i mineralnom vodom pred drugim zatvorenicima i stražarima.
"Kaže se da se 'ljudsko dostojanstvo' žene mora sačuvati", rekla je Golijan za RSE. "Ali ista žena je skinuta gola tokom prozivke."
Rekla je da "ljudsko dostojanstvo žene bude pregaženo svim njenim bićem" kada je skinu golu pred drugima, i da, iako je o incidentu napisala stotine pisama vlastima, uključujući i državnom tužiocu Muhamadu Džafaru Montazeriju, odgovora nije bilo.
“Opisala sam sva pitanja na takav način da uopšte nema potrebe za razgovorom sa zatvorenicom", rekla je ona. "Navela sam tačan datum incidenta kako bi mogli da odu [provjere snimke sigurnosnih kamera] i vide kako su zatvorenicu skinuli i okupali je mineralnom vodom i mlijekom."
Ovo nije prvi put da je Golijan izašla u javnost s izvještajima o zlostavljanju nje ili drugih zatvorenica u Iranu, kojeg međunarodni organizacije za ljudska prava redovno kritikuju zbog sistemske upotrebe mučenja, političke represije, pogubljenja maloljetnika i drugih zločina protiv čovječnosti .
Golijan je uhapšena sa oko 20 aktivista, organizatora protesta, i radnika tokom štrajka u Fabrici šećera Haft Tapeh u novembru 2018. Ali dok je većina puštena na slobodu narednog dana, Golijan je u zatvoru provela mjesec dana.
Njeno puštanje iz zatvora u Ahvazu bilo je kratkog daha. Nakon što je iranska državna televizija u januaru 2019. objavila snimke na kojima je prikazano kako Golijan priznaje da je učestvovala u navodnim naporima da uz pomoć Zapada sruši vladu, odmah se suprotstavila tome rekavši na društvenim mrežama da je pretučena i da je bila primorana da da lažno priznanje.
Sljedećeg dana, njen otac, Hodarahm Golijan, rekao je za RSE da su snage bezbjednosti stigle u porodičnu kuću da odvedu i Sepide i njenog brata Mehdija.
Hodarahm Golijan rekao je da su Sepide i Mehdi bili teško pretučeni prije nego što su ih ubacili u vozilo, te da su policajci također tukli i njega i njegovu suprugu.
On je za RSE rekao da su, nakon što je njegova kćerka puštena prošlog decembra, vlasti upozorile da će je "spaliti do pepela" ako progovori.
Na osnovu njenog navodnog priznanja, osuđena je na 18 godina zatvora, nakon čega je u oktobru 2019. puštena uz kauciju nakon štrajka glađu zbog čega je organizacija Amnesti Internešenal (Amnesty International) izrazila zabrinutost.
Dok je bila van pritvora, Golijan je napisala memoare o svom boravku u zatvoru Sepidar koji je objavila Iran vajer (Iran Wire) u julu 2020. Lična iskustva - podijeljena na 19 vinjeta koje opisuju diskriminaciju prema arapskim zatvorenicima, prisilno brijanje, silovanje i druga zlostavljanja – sada su objavljena kao knjiga pod naslovom "Tilapija ispija krv Hur al-Azima".
Facebook Forum