Godine 1986, Hooman Musavi je rođen u iranskom zatvoru, kao dijete političkih zatvorenika. Do njegove druge godine već je bio siroče. Oboje roditelja bili su pogubljeni. Do 23. godine, nakon što je godinama bio pod nadzorom iranskih snaga sigurnosti, Musavi je ponovno završio u zatvoru.
Postao je, poput roditelja, politički zatvorenik. Iskusio je patnju, izolaciju i zlostavljanje u samici. Ali danas, 26-to godišnji Musavi je slobodan, pobjegao je iz Irana. Ispričao je o životu u kojem je bio obilježen od rođenja kao neprijatelj i politički autsajder.
Zatvorenik sjedi na podu, na očima povez, okrenut je prema zidu. To je slika iz zloglasnog zatvora Evin u Teheranu.
April je 2010. Deset mjeseci je nakon sporne predsjedničke pobjede Mahmuda Ahmedinedžada, što je izazvalo velike ulične prosvjede i tisuće uhapšenih.
U prostoriji je potpuna tišina. No, odjednom glas pored njega pita za ime. Hooman Musavi, odgovara on.
Čovjek udara Musavija, osijetio je bol u potiljku. Nakon toga ta ista osoba otvara aktovku, vadi hrpu papira. Traži od njega da ih poptiše.
Slijedi novi udarac, ovaj put u lice:
"Ispitivanje je trajalo 18 sati. Cijelo to vrijeme mi je istražitelj prijetio i inzistirao da sve potpišem. U papirima su bile takozvane informacije o osobama s kojima sam bio u kontaktu, s kojima sam sudjelovao u demonstracijama, te su tražili da otkrijem za koga sam radio fotografije i kome sam snimke trebao poslati", priča Hooman.
Konačno, ispitivanje završava. Stražari odvode Musavija natrag u ćeliju, u samicu, koja je u strogo izoliranom dijelu zloglasnog zatvora.
U njoj je lisicama privezan za radijator koji je postavljen visoko na zidu kako ne bi mogao sjesti. Ruke su mi sve hladnije i polako dobijaju ljubičastu boju, priča mladić.
"Bilo mi je loše. Stražar bi otvorio vrata samice, stavio mi malo hrane na pod i zatvorio vrata. Nisam se mogao pomaknuti , a kamoli posegnuti za hranom. Jedno vrijeme sam bio bez svijesti, a kada sam došao svijesti, uspaničio sam se kad sam vidio ruke. Bile su crne, ljubičaste... Nisam se mogao pomaknuti", svjedoči Hooman.
Musavi je proveo dvije i pol godine u zatvoru Evin zbog sudjelovanja u „Zelenom pokretu“ protiv pobjede Mahmuda Ahmedinadžada, te zbog snimanja fotografija i video zapisa o prosvjedima. Sedam mjeseci proveo je u samici.
Hooman Musavi kao dijete
Ali to nije bilo prvo Musavijevo iskustvo sa zatvorom. Godine 1986. je rođen u zatvoru Adelabad u gradu Shirazu. Njegov otac, proizvođač tekstila, bio je optužen za suradnju s „Narodnom mudžahedinskom organizacijom Irana“ , koja izvela niz napada na režim i koja je bila na strani Saddama Husseina tokom iransko-iračkog rata od 1980-1988 .
Musavijev otac je bio u zatvoru, a njegova trudna majka bila je optužena kao suučesnica. Hooman je rođen u zatvoru i tu je proveo prve dvije godine života.
"Moja teta mi je pričala kako sam u te dvije godine bio stalno bolestan i neprestano plakao. Po cijelom tijelu sam imao čireve, kašljao sam zbog prehlade. Zbog ranog stresa bolest me stalno pratila. Tetka mi je pričala kako je majka izgubila mlijeko i nije me mogla hraniti. Druge zatvorenice su davale svoje obroke onim ženama koje su imale mlijeko, tako da me je hranilo šest različitih žena, kako bi ostao na životu", priča Musavi.
Na kraju, oboje roditelja su mu pogubljeni. Ostao je siroče. Iz zatvora su ga odveli rođaci, ali je njegovo odrastanje bilo teško. Obilježilo ga je siromaštvo i stalni nadzor iranskih snaga sigurnosti.
Stalno su mu ponavljali da su mu roditelji bili državni neprijatelji i da bi trebao izbjegavati političke aktivnosti ili će i sam biti uhapšen.
Tokom boravka u zatvoru 2010, njegov isljednik često ga je podsjećao na roditelje, govoreći mu da će završiti "kao i majka i otac."
Nakon sedam mjeseci premješten je iz zatvorske samice u posebno odjeljenje za političke zatvorenike. Ali njegova patnja se nastavila. Sa grupom zatvorenika je bio odveden na bičevanje.
"Najprije su mene bičevali. Imao sam osjećaj da vojnik koji je to radio nije znao posao. Udarali su nas kožnim bičem koji se sastojao od tri isprepletene niti, sa čvorom na kraju, kako bi udarci bili što bolniji. Prvi udarac bio je u prsa. Nastavio me je bičevati. Cijelo tijelo mi je bilo natečeno, prsa ljubičasta, prekrivena modricama. Dok traje bičevanje najbolje ne jaukati, niti moliti za milost. Ipak, pitao sam vojnika: 'Zašto me bičujete po grudima. Zar ne trebate raditi to po leđima?'", sjeća se Musavi.
U augustu 2012, nakon dvije i po godine zatvora, Hooman Musavi je pomilovan i pušten bez da izdrži ukupnu trogodišnju kaznu na koju je bio osuđen. No, čak i nakon toga snage sigurnosti nastavile su ga nadzirati. Njegov ispitivač je otišao tako daleko da ga je pozvao na razgovor, podsjećajući ga da ako završi ponovno u zatvoru, neće pobjeći od vješala.
Imao je osjećaj da je u zamci. No, uspio je pobjeći iz Irana, sa neznatnom količinom svojih privatnih stvari.
Sadašnje mjesto boravišta je tajna, radi njegove osobne zaštite.
Budućnost mu je neizvjesna, ali on se nada da će konačno uspijeti pobjeći od sudbine djeteta rođenog u zatvoru, siročeta koje nikada neće pobjeći sili iranskog režima.
