Kada su 11. februara širom svijeta objavljene slike sa 47. godišnjice Islamske revolucije u Iranu, Hosseinu Amanatu se steglo srce. Impozantna pozadina za rakete i dronove izložene na događaju u Teheranu bila je upravo kula Azadi, koju je iranski arhitekta dizajnirao prije više od pola vijeka.

"Tako mi je žao", rekao je Amanat o tome što je njegovo najdraže djelo prisvojila ista vlada koja ga je nekada stavila na listu za likvidaciju.

"Toliko su podmukli da koriste sve što mogu da sebi daju legitimitet."

Amanat je imao 24 godine kada je 1966. pobijedio na konkursu za dizajn monumentalnog ulaza u Teheran. Prvobitno nazvana kula Šahjad (Šahovo sjećanje), ova 45‑metarska građevina trebala je biti dovršena na vrijeme za velike proslave koje je šah Mohammad Reza Pahlavi planirao povodom 2.500 godina Persijskog carstva.

Danas se ovaj spomenik široko smatra najprepoznatljivijim primjerom moderne arhitekture u Iranu, vizuelnim simbolom Teherana sličnim onome što Ajfelov toranj predstavlja za Pariz. Ali, Amanat kaže da nije bio svjestan značaja svoje građevine sve dok je nije vidio dovršenu 1971. godine.

"Radio sam s jednim prijateljem u podrumu [kule]", prisjetio se 83-godišnji arhitekta.

"Neko je došao i rekao: 'Skinute su skele. Hoćeš li da pogledaš?'"

Dok je hodao ispod spomenika, ispričao je telefonom za RSE, "jeza me je prošla po cijelom tijelu… Obično znam šta projektujem, ali kada sam prošao ispod tog luka i pogledao gore, potpuno me je obuzelo".

Kako je rekao, rezultat je nadmašio i njegovu vlastitu viziju.

Kada je šah u oktobru 1971. održao ceremoniju otvaranja spomenika, njegov mladi arhitekta stajao je podalje od okupljenih stranih zvaničnika, među kojima su bili japanski car Hirohito i Imelda Marcos, prva dama Filipina.

Na Amanatovo iznenađenje, iranski vladar ga je primijetio.

"Kada je prišao meni, okrenuo se svim prisutnim kraljevima, posebno [carsu Etiopije] Haile Selassieu", prisjetio se Amanat, "i rekao: Ovaj mladić je izgradio ovu građevinu, i bio je pun ponosa."

Nakon Islamske revolucije 1979. godine u Iranu, statue posvećene šahu uklonjene su širom zemlje, a ogromnim rušenjem uništen je i mauzolej njegovog oca. Kula Šahjad činila se kao očigledna meta za sličan tretman, ali je ipak preživjela i dobila novo ime – kula Azadi (Sloboda).

Amanat vjeruje da postoje dva razloga zbog kojih toranj nije srušen, uprkos tome što su neki u novoj vlasti to željeli.

"Mislim da, zbog pažnje koju je ova građevina imala, nisu mogli postupiti protiv želje naroda", rekao je. Dodatno je istakao da bi mermerno‑betonsku konstrukciju bilo "teško srušiti — morali biste upotrijebiti mnogo eksploziva".

Sam Amanat bio je izvan Irana kada je revolucija 1979. zahvatila zemlju, a 1980. se nastanio u Kanadi. Danas vodi uspješan arhitektonski biro u Vankuveru i dizajnira objekte širom svijeta. Ipak, pomno prati šta se dešava s njegovom kulom.

"Nanijeli su mnogo štete iz neznanja", rekao je. Ta šteta uključuje i to da su radnici, bez ikakvog objašnjenja, uklonili dio kamenih ploča u podnožju luka. Time je uništen hidroizolacijski sloj ispod ploča, što je dovelo do prodiranja kišnice u muzej ispod kule.

Ironično, spomenik koji danas nosi ime "sloboda" prepun je kamera. "Ako žele postaviti kablove, uglavnom za sigurnosne kamere kojima špijuniraju vlastiti narod, zavrću vijke i šrafove direktno u izloženi beton, koji je izliven s velikom pažnjom", rekao je Amanat.

Arhitekta je objasnio da je estetiku kule Azadi dijelom oblikovao istražujući drevnu persijsku arhitekturu, uključujući džamiju Vakil u Širazu.

Crpiti inspiraciju iz vlastite baštine bilo je prilično neuobičajeno 1960‑ih, kada su se mladi iranski umjetnici uglavnom okretali Zapadu. Kula, kaže Amanat, "na neki način daje do znanja da je povezana s dubokom prošlošću, da. Ali misli na budućnost, jer njen oblik teži prema nebu".

Kula Azadi bila je jedno od ključnih mjesta okupljanja tokom protesta 2009. godine, koji su zahvatili Iran nakon sporne predsjedničke izbora u junu te godine.

Danas, isti režim koji je natjerao Amanata — pripadnika progonjene baha'i zajednice — da živi u egzilu nakon revolucije 1979. godine i dalje baca sjenu na njegov rad.

Trenutno radi na svetilištu posvećenom osnivaču te religije u Akri, Izrael. Kada su Iran i Izrael 2025. razmijenili raketne udare, Amanat kaže da su strani radnici na projektu, uključujući italijanske majstore, morali biti evakuisani, što je značajno usporilo izgradnju.

Na pitanje kako bi izgledao njegov prvi dan u Iranu, ako bi mogao da se vrati u zemlju u kojoj je rođen, Amanat je zastao da razmisli prije nego što je odgovorio.

"Trebao bih odati počast ljudima koji su ubijeni tokom svih ovih godina dok nisam bio u Iranu. Ljudi koji su se žrtvovali za slobodu ove zemlje", rekao je.

Priredila Elvisa Tatlić