Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Alaburić: Novinari moraju zadržati kritički stav


Vesna Alaburić
Prethodnu nedjelju obilježio je rascjep u crnogorskoj novinarskoj zajednici i konflikt na medijskoj sceni, nakon što je na podgoričkoj Televiziji IN, kao ekskluzivan, emitovan intervju sa kontroverznim biznismenom Stankom Subotićem Canetom. Novinarsko samoregulatorno tijelo se gotovo raspalo, pošto se našlo u situaciji da ocjenjuje da li su u tom slučaju prekršene etičke norme i profesionalna pravila.

Donekle je postignuta saglasnost kako emitovanjem intervjua nije prekršen kodeks, ali su stavovi sukobljeni o tome, da li je intervju imao neophodnu kritičku distancu prema sagovorniku. To je bio povod za razgovor se uglednim hrvatskim medijskim ekspertom Vesnom Alaburić.

RSE: Šta vi načelno, shodno evropskim standardima, mislite o opravdanosti emitovanja takve vrste intervjua i kakva nužno mora biti uloga novinara u njemu?

Alaburić: Načelno, mislim da tu nema nikakve dileme da ako je neka osoba od nekakvog javnog interesa, što procjenjuju novinari i njihovi urednici, novinar ima pravo intervjuirati tu osobu i vrlo je vjerojatno da bi u svakoj zemlji svijeta novinari željeli intervjuirati nekoga ko je možda ovoga trenutka prononsirani kriminalac ili osuđen za najteže ratne zločine ili bilo šta tome slično, ukoliko je on zauzeo takvo mjesto na javnoj sceni da ga svi percipiraju kao osobu koja ima određeno značenje za javnost, pa makar to značenje imalo takozvani negativni predznak. Već samo emitiranje intervjua apsolutno ne može biti sporno. Praksa Evropskog suda za ljudska prva pokazuje da je slobodno intervjuiranje, slobodno pronošenje informacija, ali novinar mora imati odgovarajuću kritičku distancu prema svome sugovorniku i prema onome što iznosi ili pronosi. Novinar mora biti izvanredno dobro potkovan za taj
Praksa Evropskog suda za ljudska prva pokazuje da je slobodno intervjuiranje, slobodno pronošenje informacija, ali novinar mora imati odgovarajuću kritičku distancu prema svome sugovorniku i prema onome što iznosi ili pronosi...
razgovor i u činjeničnom i u pravnom smislu tako da ne smije dozvoliti da se taj razgovor ne pretvori u promociju osobe koja se intervjuira, nego bi taj razgovor trebao pomoći, prvo da ta osoba iznese neke svoje stavove ukoliko su od interesa za javnost, a drugo, da se ta osoba pokaže u pravom svjetlu, obzirom na raspoložive činjenice o involviranosti u neke kriminalne radnje ili osnovane sumnje da je upleten u kriminalne radnje. Uglavnom, da ga se postavi u pravi kontekst. Ukoliko to novinar ne može postići sam svojim pitanjma onda bi trebao uravnotežiti sliku intervjuirajući druge ljude koji bi o toj osobi ili o postupcima te osobe mogli dati odgovarajuće kvalificirano mišljenje. U svakom slučaju, produkt novinarskog uretka mora biti uravnoteženi prikaz te osobe i njegovih postupaka.

RSE: Smatrate da emitovanje intervjua sa nekim ko je bjegunac od pravde koji je javno već stigmatizovan samo po sebi ne mora biti kršenje kodeksa ali, kao što ste rekli, novinar mora da ima tu neophodnu kritičku distancu prema sagovorniku. Ali, čime se ta distanca mjeri ako nije precizno definisana i koliko se ona mora pomjerati zavisno od težine sagovornika, njegovog javnog značaja i kontroverzi koje ga prate?

Alaburić: To su sada već pitanja na koje trebaju sami novinari dati pravi odgovor i to svojom stručnošću, svojim poznavanjem materije o kojoj pričaju, svojim novinarskim vještinama. Ja bih kao pravnik mogla samo govoriti o tome gdje su neke granice, gdje se krše neke pravne norme i što bi podlijegalo određenom sankcioniranju. Mogu vam kao građanin koji prati medije i koji nešto zna o medijskom pravu reći u tom kontekstu. Nema formule koja bi vredjela za sve situacije i za sve ljude. Znamo cilj kojem težimo, cilj da damo jednu uravnoteženu, izbalansiranu sliku događaja i pojedinaca. Različiti novinari će do toga istoga cilja dolaziti različitim sredstvima. Nema recepta. S obzirom da nema recepta jedino je rješenje da o istim stvarima govore brojni mediji, da govore brojni novinari, pa će svaki od njih o tom istom događaju i toj istoj osobi dati svoj doprinos ukupnoj slici i na kraju mi kao čitatelji i kako publika na temelju rada više novinara i više medija ćemo imati relativno uravnoteženu i izbalansiranu sliku svijeta i upravo zbog toga je važno da postoji pluralizam medija, važno je da postoje novinari sa različitim političkim i svjetonazornim opredjeljenjima, novinari koji su čak i različito obrazovani, koji su stručni u većoj ili manjoj mjeri jer onda svi oni zajedno kroz jedan medijski prostor nama kao publici daju pravu sliku.

RSE: Vi ste se donekle dotakli onoga što sada želim da vas pitam, a to je koliko se zbog legitimne potrebe i principa kako uvijek treba čuti drugu stranu takvim intervjuima i uopšte davanjem šireg medijskog prostora nekom ko se krivično goni, upada u opasnost da ono što bi trebalo da bude istraživačko novinarstvo i utvrđivanje istine, pretvara u promovisanje osoba koje se javno peru za sve što im se stavlja na teret?

Alaburić: Tu su granice vrlo, vrlo nevidljive i vrlo tanašne. Ukoliko neko ko je optužen za neke kriminalne radnje i kao takav doživljava veliki publicitet, prema tome, postaje poznat u javnosti, ako je on pri tom još i bogat, on za jedan veliki dio populacije postaje idol. Pišući bilo šta o tom čovjeku u tom kontestu, na neki način promovirate toga čovjeka i u tom sklopu činjenica je da svaki publicitet je zapravo dobar publicitet za takva tip osobe. Kako novinari mogu izbjeći da zapravo pridonose promociji toga čovjeka? Samo svojim kritičkim stavom. Apsolutno nema nikakvog drugačijeg značenja nego kritičkim stavom i naprosto tim kritičkim stavovima i tim pristupom i svijetu i analizi događaja na neki način pridonositi tome da ljudi ne smatraju idolima osobe koje su postale bogate zahvaljujući nekim kriminalnim radnjama, da nekako promoviramo rad, odgovornost, požrtvornost, neke druge društvene vrijednosti i mislim da je to problem u svim zemljama bivše Jugoslavije.

RSE: Postoji li istovremeno jednostavni recept kako zadržati profesionalni nivo, omogućiti protok informacija, zadovoljiti pravo javnosti da zna u jednom opštem galimatijasu gdje je javni prostor zatrpan međusobnim optužbama onih koji su na direktan ili indirektan način dovođeni u relaciju sa inkriminisanim licima. Na koji način se odbraniti od pokušaja manipulacija i zloupotreba?

Alaburić: Po mom mišljenju nikako. Ako samo analizirate medije i cijelu raspravu svedete na postupke medija i novinara nikada ništa neće biti riješeno. Sa potpuno istom situacijom smo se mi suočavali u Hrvatskoj i suočavamo se još uvjek. Vrlo često nije uopće bio problem, stvarni problem o kojem se pisalo, nego je bio problem kako je neko došao do neke informacije, pa zašto to piše baš u ovo vrijeme kada može biti ugrožen interes Hrvatske i tom slično, jer ne možete imati visoko izbalansirane, uravnotežene, relativno objektivne, stručne medije i novinare, a da vam za druge profesije vrijede neka drugačija pravila. Ako članovi parlamenta za govornicom parlamenta počinju jedne druge vrijeđati, iznositi neistine, podmetati si, nepoštivati elementarno ljudsko dostojanstvo, oni sa te parlametnarne govornice šire poruku javnosti što je poželjan obrazac ponašanja. Ako se predsjednici država, predsjednici vlada, naši parlamentarni zastupnici tako ponašaju nitko ne može od drugih ljudi očekivati nešto drugačije, jer će se sva ta lavina takvog nepoželjnog ponašanja svaliti sa najviših državnih vrhova po cijelome društvu.

RSE: Da se vratimo na crnogorsku zbilju. Ako je u jednom društvu kao što je crnogorsko novinarska zajednica duboko podjeljena gdje se medijski poslenici međusobno optužuju ne zbog različitih koncepcijskih pogleda na profesiju, već da su eksponenti nečijih političkih ili poslovnih interesa, onda o čemu to govori, kakva se slika stanja u novinarstvu odašilje i koliko je ono upravo refleksija odnosa u samom tom društvu?

Alaburić: Pitanje je sada koliko mi možemo onako objektivno, nepristrano govoriti o situaciji biko koje profesije, a sada govorimo o novinarima. Ja bih
Vjerujem i iskreno se nadam da Jadranka Kosor neće tužiti ni televiziju ni Stankovića. Ako to učini, onda će to biti jako velika greška....
sada rekla nešto iz perspektive novinara koje ja poznajem i koji su meni bliski. Sasvim je pouzdano da postoje novinari koji su bliski nekim političkim skupinama i koji će pišući svoje tekstove biti blagonaklonjeniji osobama s kojima su politički bliski. To je ljudski i to je na neki način normalno. Na žalost, mislim da je to loše i za novinarsku profesiju. Takođe, ima ljudi koji su bliski raznoraznim skupinama, koji su ili na rubu kriminala ili su već počinili neka kaznena djela je naprosto pokrivanje, na primjer, crne hronike, bave se analizama kriminala, upoznaju te ljude i sa njima stupaju u određene kontakte i onog trenutka kada vi zapravo stupate i u personalne, direktne odnose sa nekim osobama vi gubite kritičku distancu prema njima. Ja se uvijek sjećam jednog talijanskog novinara koji je govorio da on iz razloga mentalne higijene ne želi se družiti sa političarima i mislim da je to prava distanca. Kako novinari mogu biti izdvojeni iz društva, apsolutno nikako.

RSE: Ako govorimo generalno o situaciji u regionu, koliko je ona bitno drugačija u odnosu na ovu u Crnoj Gori? Koliko praksa odudara od onog što je usposavaljeni, pravni i profesionalni standard? Jesu li novinari, generalno gledano, u službi javnosti i opšteg dobra ili su više u funkciji posebnih interesa, bilo političkih bilo poslovnih?

Alaburić: Ja bih vam rekla iz perspektive onoga što je meni poznato da tu ima i jednoga i drugoga. Znam novinare koji su vrhunski novinari, koji nikada ništa ne bi napravili što smatraju da je ispod njihovih profesionalnih standarda, a profesionalni standardi su vrlo visoki, oni se srame onoga što se događa i u hrvatskom novinarstvu i to što se događa oni zapravo ne smatraju novinarstvom. S druge strane, ima novinara koji smatraju da je pisanje ili objavljivanje nekih priloga jedan od načina življenja, bez nekakvih velikih opterećenja oni tu rade što se od njih očekuje i imaju određene kontakte sa nekakvim PR agencijama s kojima odrađuju poslove ili opet s kojima su na vezi sa pojedincima iz političkog ili šou biz svijeta i tome slično. Prema tome, kao i u svakoj drugoj profesiji. Imate dobrih profesionalaca, imata ljudi koji nisu profesionalci, koji zapravo uopće nisu novinari, ali tu svoju poziciju mogu iskoristiti za ostvarenje nekakvih svojih i pojedinačnih i grupnih ciljeva. Mislim da to samo po sebi nije problem i mislim da je to tako svugdje u svijetu. Svugdje se vodi razgovor o tome što je ozbiljno novinarstvo, a što je samo zabava, što je zamagljivanje očiju javnosti. Mislim daje uopće rasprava o tome jako zdrava jer rasprava o tome su sada vaša pitanja. To za mene znači da ljudi u Crnoj Gori znaju da nešto nije dobro, da se o tome razgovara. Već sama ta činjenica znači da se osvještava problem i uvijek će se naći ljudi koji će smatrati da profesiju kojom se bave trebaju obavljati časno i profesionalno, a to za novinara znači isključivo interes javnosti i nepotkupljivost i stručnost, naravno.

RSE: Na kraju, dotakao bih se nečega što je, čini mi se, manje ili više zajednička boljka novinarstva u regionu, a to je odnos i očekivanja političara od medija. Slučaj hrvatske premijerke Kosor koja je najavila tužbu protiv autora gledane emisije "Nedjeljom u dva" Aleksandra Stankovića koji se bavio načinom na koji je dobila stan, kao da Hrvatsku vraća u neka stara vremena. U Crnoj Gori, međutim, ta vremena još traju, iako se najavljuje dalja dekriminalizacija klevete. Kakav tu komentar imate?

Alaburić: Vjerujem i iskreno se nadam da Jadranka Kosor neće tužiti ni televiziju ni Stankovića. Koliko sada znam angažirala je jedan odvjetnički ured koji će pripremiti demanti i to je u redu, to i predsjednik države i premijer imaju na to pravo. Iskreno se nadam da neće tužiti ni medije. Ako to učini, onda će to biti jako velika greška. Ona naprosto, kao i bilo koji političar na toj funkciji, mora moći otrpjeti žestoku kritiku, mora moći otrpjeti podsmjeh, ismijavanje, satiru, humor i bilo kakav sličan oblik izražavanja, bez obzira kako to boljelo. Ako nešto u svemu tome nije činjenično točno, onda se to može ispraviti demantijem, a osoba koja je na tako visokoj funkciji kao premijer, imaće milion prilika da iznese svoju istinu o istom događaju i sud nikako nije mjesto na kojem tako visoko pozicionirani političari trebaju čuvati svoj ugled i čast. Po meni, to je njima put u propast.
XS
SM
MD
LG