Dostupni linkovi

Preispitivanje crnogorstva i anticrnogorstva


Svetlana Racanović, istoričar umjetnosti i direktorica Nansen dijalog centra

"Mislim da je svakako dovoljno vremena da se svačije crnogorstvo i anticrnogorstvo preispita, racionalizuje ili optimalizuje," kaže u intervjuu Svetlana Racanović, istoričar umjetnosti i direktorica Nansen dijalog centra.

RSE: Gospođo Racanović, dvije godine nakon referenduma crnogorsko-srpska podjela gotovo da se ne primjećuje, međutim, unutar takozvanog crnogorskog bloka sve je, čini se, uočljivija jedna nova podjela, kako Vi to doživljavate?

RACANOVIĆ: Smatram da je pitanje crnogorsko-srpskih odnosa postavljeno u nekom dramatičnom tonu i sa apanažom teške memorije danas deplasirano i na ovo pitanje kao tenzičnog ili otvorenog danas mogu pokušati profitirati samo politički nerealni ili za real politiku izgubljeni ili pogubni pojedinci. Međutim, sa druge strane ja više ne prepoznajem koordinate ni identitet ni toga korpusa koji bi se mogao ili trebao nazvati crnogorskim što njega identifikuje ili kako se on danas definište. Da li njega određuje nacionalna pripadnost ili domaća specijalnost zvana profesija Crnogorac? Referendum je prošao, uskoro će biti dvije godine, nije puno, ali nije ni malo.

...anticrnogorstvo ne želim ni da komentarišem, a sa druge strane smatram da je danas u najmanju ruku danas neukusno i maliciozno i dalje debelo profitirati od svoga crnogorstva...

Mislim da je svakako dovoljno vremena da se svačije crnogorstvo i anticrnogorstvo preispita, racionalizuje ili optimalizuje. Ja anticrnogorstvo ne želim ni da komentarišem, a sa druge strane smatram da je danas u najmanju ruku danas neukusno i maliciozno i dalje debelo profitirati od svoga crnogorstva, a to čine i oni koji sebe doživljavaju i predstavljaju kao prvoborce za crnogorsku stvar ili oni koji su se na vijeme, smatraju, osvijestili i onda iznijeli stvar na svojim plećima, tako i oni koji sebe instaliraju na poziciju novih dobročinitelja, suverenih nosilaca kritičke misli, rijetkih osvijećenih individua na ovim prostorima upućenih u velike tajne zakulisne, prljave radnje koje oni kao tako promatraju i komentarišu sa prezrenjem i distancom. U suštini, rekla bih da svi oni zajedno, da su u jednako ugodnim pozicijama ličnoga blagostanja.

Nekada, ranije ujedinjeni oko istog časnog cilja, sada ujedinjeni u istoj oholosti i istovrsnom osjećaju sopstvene ispravnosti i osjećaju brige o njihovom ispravnom putu Crne Gore. Generalno, žao mi je što ovdje čak više voljno nego nevoljno svako pitanje o Crnoj Gori uvijek ima političku pozadinu, političku težinu i političku dimenziju. Možda zato što su Crnoj Gori ovako ili onako bavljenje politikom i to politikom u užem smislu, kao partijskom ili kvazipartijskom djelovanju, bilo sa pozicija članstva ili otvorenog i prikrivenog simpatizerstva, jeste gotovo obligaciona zanimacija.

...pitam se što će svakojaki, metaforički rečeno, projektanti i neimari Crne Gore u svom histeričnom graditeljskom zanosu ostaviti ne svjetskoj kulturi, već našoj domaćoj sjutrašnjici...

Svaka aternativna ili dopunska profesija posao za koji je svako poznat i svako naredan, ja kao Budvanka i kao neko ko je odabrao da živi u Crnoj Gori, teško se mirim sa činjenicom da su građani Crne Gore, bili oni u svim strukutrama, svih boja i opredjeljenja složni u jednom pitanju koje nadilazi i partijske i lične i trenutne kalkulacije u nemilosrdnom devastiranju prirode Crne Gore, u činu čije posljedice mogu biti jedino neizbježna autodestrukcija i ujedinjeni u bukvalnom razbaštinjavanju sopstvenoga potomstva od zemlje u kojoj žive i u kojoj više ne mogu da uživaju. Postoji jedna vrlo ilustrativna i vrlo poučna priča vezano za drevnu kulturu Maja. Stare Maje su podižući svoje velelepne građevine oblagale zidove istim debelim slojem kreča. Krečni prah je pravljen od krečnog kamena njegovim topljenjem u nekoj vrsti prirodnih peći koje su radile na prirodno gorivo, to jest na svježe posječeno drvo. Tako je graditeljski zanos i podizanje sve većih velelepnih zdanja doveo do sve veće eksploatacije prirode, do uništenja hiljada kilometara šuma, nestanka izvora vode i rijeka, pravih prirodnih katastrofa. Međutim, dok su Maje i danas ostavile mnogo toga vrijednog što danas s pravom pripada svjetskog kulturnoj baštini prvoga reda, pitam se što će svakojaki, metaforički rečeno, projektanti i neimari Crne Gore u svom histeričnom graditeljskom zanosu ostaviti ne svjetskoj kulturi, već našoj domaćoj sjutrašnjici.

RSE: Zašto intelektualci u Crnoj Gori nijesu savjest društva u smislu da promovišu vrijednost, ukazuju na fenomene, umjesto što se gotovo uvijek priklanjaju jednoj ili drugoj političkoj opciji?

...one intelektualce, bučne jahače na nacionalnim idejama i tezgarske profitere od politikih priča nije vrijedno ni ovoliko pominjati...

RACANOVIĆ: Često se čak i kaže kako su intelektualci najodgovorniji za nesmjenjivost vlasti i već nekako u postavci tog pitanja i u toj konstataciji sadržana je patologija ovog slučaja. Politički subjekti smatraju intelektualce odgovornim. Koji to politički subjekti smiju da izmiještaju krivicu za kvalitet političkog života u Crnoj Gori izvan polja sopstvenog djelovanja i koji to intelektualci mogu biti prozvani za kolaboracionaštvo sa političkom strukturama i konačno, ko su, ko se može i smije u današnjoj Crnoj Gori nazvati intelektualcem. To kako se konstituisala i kako se profilisala crnogorska politička scena često nije mnogo imalo veze ni sa intelektualcima ni sa intelektualizmom već sa suvim pragmatizmom i čistim interesnim povezivanjem. S druge strane, one intelektualce, bučne jahače na nacionalnim idejama i tezgarske profitere od politikih priča nije vrijedno ni ovoliko pominjati. Međutim, ono što mene interesuje u fenomenološkom i praktičnom smislu jeste da postoji jedna domaća sorta intelektualaca koja smatra da je jedino što vas definiše danas u Crnoj Gori kako intelektualca to što kritikujete vlast. Svakako da sve što je u ovom društvu ružno, prljavo i zlo, što koči njegovo sazrijevanje u svakom njegovom domenu, treba biti raskrinkavano i savladavano, no pitanje je kako to činiti, a da sistem koji izlažete kritici to jednostavno ne provari, ne postane na to imun.

Smatram da istinski intelektualci mogu i treba da nastupaju uvijek i prije svega sa pozicija odbrane dostojanstva integriteta svoje profesije i da ih to identifikuje kao intelektualce. Savladavati i nadvladavati ono što je u našim profesijama konzervativno, što je starački prevaziđeno i neprofesionalni način mišljenja i ponašanja što je kompromiserski bilo koje vrste to je ono čime prosperirate vi, vaša struka i društvo u cjelini. Možda ovo može zvučati tako naivno, ali je vjerujem da u mjeri u kojoj svako u ovoj zemlji bude radio svoj posao i radio ga profesionalno, stručno, kompetentno, odgovorno i moralno u toj mjeri će se sužavati prostor ze netalentovane, štetno ambiciozne, vješte simulatore sopstvene važnosti, politikante u svakom poslu, za višestruke profitere od neuređenih odnosa, nedodirljive veličine i znalce bez pokrića.

RSE: Za jedno malo područje Crna Gora ima veliki broj nevladinih organizacija. U odnosu na to priznaćete da je veoma mali broj onih koji se bave svojom primarnom aktivnošću, svojim angažmanom u raznim oblastima. Stiče se utisak da veliki broj njih služi raznim interesima ili političkim grupacijama uz časne izuzetke. Koliki je uticaj civilnog sektora na crnogorsko društvo po Vašoj ocjeni?

RACANOVIĆ: Ja smatram da aktivizam civilnog sektora pretpostavlja aktivizam samosvjesnih, sposobnih pojedinaca kod kojih kada je u pitanju davanje pravog odgovora na probleme i potrebe društva ne smije postojati opasni kompromisa ili nejasnih odgovora kojima se kamuflira zabušanstvo ili podmetanja bilo koje vrste. Ne smije biti onog besmislenog birokratskog odgovora, tipa, zbog ranije preuzetih obaveza nijesam u mogućnosti odgovoriti na vaš zahtjev, jer zahtjev od strane društva postoji. Takođe i misija i ciljevi NVO-a postoje i u sprezi i kvalitetu odnosa toga dvoga definiše se i identitet i integritet jedne organizacije, u ovom slučaju nevladine.

Ne mislim da nevladine organizacije (NVO) treba da budu u stalnoj opoziciji, biti na barikadama, dežurni kritičari, naročito ako je to jedino što oni čine, ali nekako ne mislim da civilni sektor smije da bude promoter ili produžena ruka političkih ili bilo kojih drugih centara moći. Uspješnost rada nekog NVO-a se mjeri stepenom postizanja, stepenom institucionalne snege njihovih akcija, to jest mjerom u kojoj oni uspiju da utiču ili izazovu pozitivnu promjenu u društvu koja ulazi u sferu nekog nadličnog intersa ili opštijeg dobra. Ja imam osjećaj i to je i iskustvo nas koji radimo u Nansen dijalog centru Crna Gora da institucije sistema više ne percipiraju NVO-e kao neko nužno zlo ili tvorevinu nejasne upotrebne moći, već kao na potrebnog i ravnopravnog saradnika u poslu čiji se integritet poštuje i od takvog odnosa može profitirati i institucija i NVO i društvo u cjelini.

RSE: Baveći se Vašom primarnom profesijom kao istoričar umjetnosti bili ste, između ostalog i selektor Cetinjskog bienala, pa crnogorskih umjestina za Venecijansko bienale, tamo nije bilo predstavnika Crne Gore, zašto?

RACANOVIĆ: Želim reći da je za nas kao zemlju učešće na Venecijanskom bijenalu treba biti događaj od prvostepene važnosti i brige, jer je on mogućnost legitimacije našeg postojanja u savremenom svijetu, šansa da upišemo svoje postojanje na mapi svjetskih kulturnih zbivanja, naravno, to se ne dešava samo formalnim upisivanjem u listu zemalja učesnica već kreiranjem ozbilnog prijekta primjerenog karakteru, profilu i renomeu događaja. Možda je to i odgovor zašto mi nijesmo imali predstavnika na zadnjem Bijenalu u Veneciji, a odgovor se djelimično nazire i u tretmanu statusu koji je stekla izložba čiji sam ja inicijator bila za Bijenale 2005. jer u najmanju ruku je čudno što izložba kojom se Crna Gora uspješno predstavila na Bijenalu u Veneciji i koja je i prepoznata i priznata od inostrane stručne publike u samoj Crnoj Gori, nije stekla status uspješnog nacionalnog projekta već privatnog podviga ličnog dostignuća mog i tri umjetnika sa kojima sam sarađivala na ovoj izložbi.

No, takav njen status ličnog, a ne nacionalnog projekta me, na jedan možda i paradoksalan način, čini srećnom, jer imajući u vidu da se danas jedna konzervativna, višestruko promašena i nadasve provincijelna umjetnička praksa izdaje za branioca reprezenta nove crnogorske kulture uspjeh naše izložbe pred svjetskom stručnom publikom bio prije incident za domaću sredinu nego njen logični produkt i adekvatni reprezent i takva kakva jeste ova izložba nekako nije reflektovala realne produkcione kapacitete crnogorske kulture, već je ona prije nadišla uslovljenosti limite koje ovdje umjetnosti i kulturi postavlja ovakva društvena stvarnost. Ona nije reprezent današnje već neke možda buduće svakako željene Crne Gore, time čineći najveću uslugu našoj aktuelnoj kulturi.

Međutim, kada govorimo o Venecijanskom bijenalu i odnosu Crne Gore prema njemu i prema kulturi u cjelini ja zaista želim pomenuti jedan paradigmatičan događaj koji stoga nikako ne smije biti zaboravljen, kao ni njegovi akteri, a ni njihove uloge. Godine '97. tadašnja Crna Gora i tadašnji kulturni i oni drugi poslanici odbili su projekat Marine Abramović, rad koji je naknadno postavljen u centralnom paviljonu Bijenala nagrađen Zlatnim lavom. Ja danas, kada bolje razmislim, znajući kakva nam je kultura, ko sve figurira kao nacionalna veličina umjetnosti i kulture, možda bi njeno reprezentovanje radom Marine Abramović bilo čist falsifikat, simulacija nečega čega ovdje nema.

Crna Gora je imala samo loše projektante i štetne neimare koji su se dobro sjetili da bi ih svaki moćan talas spolja jednostavno oduvao bestraga i odnio tamo gdje i pripadaju, u zaborav....


No, sa druge strane, u situaciji kada umnogome krećete iz početka, kada počinjete da stvarate umjetnost koja smije da se nazove savremenom, otvorenom, sposobnom da ravnopravnije komunicira sa okruženjem, vezati uz sebe umjetnika takvog ubojitog kalibra, koji je već ušao u istoriju moglo je pokrenuti jedan slijed nevjerovatnih pozitivnih zbivanja neslućenih razmjera. No, za takvo nešto je trebalo imati viziju, a Crna Gora je imala samo loše projektante i štetne neimare koji su se dobro sjetili da bi ih svaki moćan talas spolja jednostavno oduvao bestraga i odnio tamo gdje i pripadaju, u zaborav.

RSE: Da li Vam se čini da danas Crna Gora ima viziju kada je kultura u pitanju?

RACANOVIĆ: U vezi sa tim želim reći da slučaj Marine Abramović i gašenje Cetinjskog bijenala koji je bio platforma za internacionalizaciju naše umjetnosti i efikasna poluga njenog internog razvitka predstavljaju fundamentalne strateške omaške crnogorske kulture sa, bojim se, dugoročnim negativnim posljedicama. No, jednako se nadam da će ljudi koji su imenovani da budu tvorci vizije i kreatori strategije razvoja crnogorske kulture imati na umu ovakve slučajeve kada budu definisali te pravce kojima naša kultura bespogovorno mora i treba da ide i kada budu prepoznavali ljude sposobne da to breme ponesu.
  • 16x9 Image

    Biljana Jovićević

    U novinarstvu je od 1998. godine. Radila tri godine na Radiju Crne Gore. Od septembra 2001. je izvještač iz Podgorice za RSE, a od jula 2009. je stalni član redakcije u Pragu.

XS
SM
MD
LG