Ulazimo u stvarne ekonomske probleme

RSE: Gospodine Raduloviću, ovih je dana, prvo u medijima, a onda i na sastanku predstavnika Vlade, monetarne vlasti i poslovnih banaka, aktuelizovana jedne ideja da se vladi posredno ili neposredno omogući pristup sredstvima kojima raspolaže Centralna banka. Meta su prvenstveno obavezne rezerve poslovnih banaka koje, čini se, Vlada pokušava da oslobodi kako bi popunila rupe i neke probleme sa tekućim troškovima. Kako ste vi doživjeli tu ideju i kakve bi bile posljedice njene realizacije?

Radulović: Ozvaničenje te ideje pokazuje da je Crna Gora u mnogo većim ekonomskim problemima nego što to zvanična vlast želi da prizna. Dok se od većine zemalja u regionu, a maltene svih zemlja koje koriste euro, očekuje da država pomogne ekonomske subjekte, do skoro je to bilo finansijske institucije i privredna preduzeća, a sada i banke, ovdje imamo jednu obrnutu poziciju. Ovdje vlast, odnosno Vlada pokušava da nađe novac da popuni svoje rupe, prazan prostor u svom budžetu, uz pomoć komercijalnilh banaka. Mi imamo jednu veoma neodgovornu vlast, pa se može reći da je pokušaj novog zahvata iz obaveznih rezervi koje su deponovane kod Centralne banke Crne Gore, sasvim očekivan potez. To je najjeftiniji novac koji je dostupan i komercijalnim bankama i vlasti. Oni već u kontinuitetu pokazuju da im je i druga strana tog probleme to što će potencijalno ugroziti deponenete komercijalnih banaka jer o tome nijesu brinuli ni ranije, pa ne brinu ni pretjerano ni sad.

RSE: Jedno od viđenja je da ovo zapravo nije pritisak Vlade na Centralnu banku, već krupnog kapitala koji preko Vlade pokušava da dođe do tih sredstava. Da li je to tako ili je to zapravo ista adresa?

Radulović: U Crnoj Gori je to jako teško odvojiti, izuzev u momentima ekstremne nelikvidnosti i Vlade i pojedinaca, biznismena, tajkuna domaćih i stranih koji su na ovaj ili onaj način okupljeni oko Vlade. Unazad desetak godina jedino vrijeme kada smo mi mogli da uočimo, doduše, poprilična razmimoilaženja u stavovima te biznis klase i vladajuće političke elite, bilo je kraj prošle i početak ove godine, kraj opšte privatne nelikvidnosti jedni i drugih. I to se premostilo, po svoj prilici, na taj način što su neki od ovdašnjih biznismena bili prinuđeni da otvore svoje štekove u inostranstvu i dio novca deponovanog za crne dane vrate u Crnu Goru i vrate makar dio svojih kreditnih zaduženjem. Sada nastaju novi problemi, traže se nove alternative za pronalaženje sredstava.

RSE: I sami ste to rekli, a to više ne krije ni zvanična Podgorica, da smo u ozbiljnoj krizi. Vlada je, međutim,, u ovu godinu ušla sa društvenim rastom od 7 odsto, a sada se već otvoreno priznaje da bi pozitivna 0 bila pravi pogodak. Je li to kraj ovog negativnog trenda ili nas najgore tek očekuje?

Radulović: Ja mislim da nas prava kriza tek očekuje. Mi smo se do sada suočavali više sa psihološkom nego sa stvarnom ekonomskom krizom. Mi smo strahovali da će problemi Prve banke izazvati lančanu reakciju i dovesti do propasti ekonomskog sistema u Crnoj Gori, iako je ipak bilo realno očekivati da se to neće desiti. Sada ulazimo u stvarne ekonomske probleme. Crnogorska privreda miruje, u potpunoj je stagnaciji, a crnogorska vlast je u potpunoj letargiji. Mi svi svjedočimo da aktuelna ljetnja turistička sezona gazi u propast. Bojim se da ćemo vrlo brzo, umjesto floskula: "očekivane projekcije", "u okviru planova", "mali podbačaj", i ne znam šta se sve koristi, da se prikrije stvarno stanje stvari, i da ćemo uskoro govoriti o katastrofalnoj turističkoj sezoni, možda najgoroj od '99.

RSE: Da se malo vratimo sredstvima kojima raspolaže Centralna banka, i uopšte politici Centralne banke. Kriza u finansijskom i realnom sektoru je očigledna. Vlada od monetarnih vlasti traži sa smanji mjere monetarne kontrole i regulacije, da li to vama zvuči logično i da li da li mislite da Centralna banka ima snage da se odupre tim pritiscima?

Radulović: Da ne pričamo o tome šta je logično, a šta nije logično, ili šta je opravdano i šta ne. Jednostavno, pošto već nema emisionu moć skoro jedini način na koji Centralna banka može da donekle kontroliše kretanje na ovdašnjem tržištu i kretanja u komercijalnim bankama jeste taj nivo obavezne rezerve. Slučaj Prve banke je pokazao da kada se sklope neki snažni politički privatni interesi, tada Centralna banka do kraja ne koristi ni tu mogućnost. Sada je pred nama ponovo opasnost, s tim što u ovom slučaju to neće biti samo Prva banka, nego prosto popis pet ili šest banaka sa obaveznom rezervom, Prva banka je u toj priči nebitna, jer ako pogledate podatke obavezna rezerva Prve banke se nije mijenjala maltene od 2007. Oni jednostavno nijesu ispunjavali svoju zakonsku obavezu da rizične plasmane na taj način osiguraju kod Centralne banke, niti je Centralna banka ispunjavala svoju obavezu da ih na to primora, i zbog toga se u Prvoj banci desilo ono što se desilo i zbog toga između ostalog.

RSE: Kakva je, u ovoj priči oko juriša na sredstva kojima raspolaže Centralna banka, pozicija poslovih banaka koje Vlada traži oslobađanje deponovanih rezervi do 50 posto kako bi mogle da je kreditiraju i kako tumačite najavu poslovnih banaka da neće sniziti sadašnje kamatne stope koje su prilično visoke?

Radulović: Da počnem od lakšeg dijela odgovora na vaše pitanje. Poslovne banke neće sniziti svoje kamate iako su one ekstremno visoke, neće ih sniziti zbog toga što danas svaki euro poslovne banke žele da plasiraju kroz kredite na strani potražnje pokušavaju prigrabiti trojca, petorica, desetorica građana Crne Gore i po ovom kamatama. Deficit novca u Crnoj Gori je toliki da niko ne pita za njegovu cijenu, a sada da se vratim na ovu priču o obaveznim rezervama i poziciji komercijalnih banaka. Možda bi trebalo za trenutak samo odvojiti da kada mi pričamo o tim komercijalnim bankama koje imaju svoje centre u Budimpešti, u Parizu, Bonu ili ne znam gdje sve, nego pričamo personalno o ljudima koji upravljaju tim bankama ovdje i čija zarada i čiji profit, između ostalog, zavisi i od zarade koju će banka ostvariti i u Crnoj Gori. I njima je puno draže da svoju obaveznu rezervu koja negdje dostiže i iznose od 50, 60 miliona eura umjesto o kamatnim stopama od 1,2 ili 3 odsto kako su prinuđeni da ih deponuju kod Centralne banke plasiraju po kamatama od 14, 15 do 24, 25 posto kao što se to danas radi u Crnoj Gori. Na njima nije, nije to njihov posao, oni to imaju u svom kodeksu ponašanja, ali nije nijhova obveza da razmišljaju o tome koliko na taj način mogu ugroziti finansijski sistem koliko rizičnim plasmanima mogu ugroziti vlastitu banku. O tome treba da brinu njihovi nadležni, njihova interna revizija i Centralna banka Crne Gore. Centralna banka Crne Gore je ta čija je osnovna obaveza da štiti deponente crnogorskih banaka, a tek pod b, c dolazi potreba Vlade da ima višak novca i potreba poslovnih banaka da imaju višak profita.

RSE: Država juri novac na sve strane. Nešto novca je ipak i namakla. Oko 150 miliona je stiglo ili će stići vrlo brzo iz Evropske investicione banke i nekih drugih izvora, a najava je bila da će se taj novac iskoristiti za kreditnu pomoć turističkoj privredi. Glavna sezona je, međutim, već počela i te se najave nijesu obistinile.

Radulović: I to dijelom pokazuje koliko je Vlada ozbiljno pristupila ovom poslu hvatanja u koštac sa ekonomskom krizom. Ozbiljni bankarski analitičari su, kada je započela ta priča, iznijeli razumnu ocjenu da taj kredit prije juna ili jula ne može biti operativan. Iz nadležnog ministarstva su turističke radnike u Crnoj Gori mjesecima zamajavali da taj kredit stiže danas, sjutra, pa sljedeće nedjelje, u petak i sezona je počela, a crnogorski turizam je ostao bez potrebnih sredstava za ozbiljniju pripremu ove sezone i taj ćemo ceh svi platiti, prvo on do septembra, a onda mi od jeseni kada vidimo da u ovogodišnjem prilivu nema para koje smo očekivali.

RSE: Vlada i dalje uporno bježi od MMF-a. Možete li nam pojasniti najslikovitije zašto je i šta je glavni razlog što država zazire od te kreditne pomoći?

Radulović: Najjednostavnije, aktuelni aranžmani sa MMF-om, ako se u budućnosti nešto ne promijeni, a postoje najave, su dvodimenzionalne. MMF vam daje novac a od vas traži da uradite nešto za uzvrat. Svi znamo da bi se od Crne Gore tražilo da smanji javnu potrošnju. To bi značilo da se glasovi i porodični mir ne mogu više kupovati budžetskim novcem i to je nešto što ovdašnja vlast ne želi da prihvati i ona će pokušati po svaku cijenu da izbjegne taj aranžman. Na kraju, ako bude, a vjerovatno hoće biti primorana da ga sklopi onda će opet objašnjavati da je to za naše dobro, onda će pokušati da "zavrne neke druge slavine", mi ćemo zatvarati vrtiće, ali nećemo otpuštati sekretarice i savjetnike.

RSE: Kada smo već kod namjenskog i nenamjenskog trošenja novca u Pokretu za promjene nedavno su izračunali da će Vladin angažman u Kombinatu aluminijuma državu koštati oko 135 miliona eura, a da će efekat biti samo sporije gašenje tog preduzeća. Da li i vi tako vidite Vladine aktivnosti oko Prve banke, KAP-a, Željezare, kao prijevremeno "gašenje požara" ili možda nazirete neku dugoročniju politiku?

Radulović: Sa izuzetkom Prve banke to je baš to. Kod Prve banke mi smo imali slučaj spašavanja porodičnog biznisa prve crnogorske familije tako da mislim da je to malo urađeno i da se radi na malo ozbiljnijim osnovama nego što je slučaj sa Željezarom i sa KAP-om. Računica PzP-a vjerovatno ima utemeljenje u nekim brojkama, ali jednostavno tu je gotovo besmisleno ulaziti u brojke. Mi s druge strane tog pregovaračkog stola imamo kompaniju ili čovjeka ili koga god ko nije u stanju da plati revizorski račun, koga u njegovoj matičnoj zemlji predsjednik Vlade naziva "bubašvabom" i mi ćemo uložiti, neka to bude tih 120 ili 150 miliona eura, to je za Crnu Goru ogroman novac, mi ćemo s tim novcem platiti partnerstvo sa takvom kompanijom ili personom i ja to ni na jedan način ne umijem da objasnim, da dovedem u bilo kakvu logičku vezu sa bilo čim i onda se brojkama suvišno baviti.