Ovih dana u Banja Luci je obilježena 80-godišnjica Narodnog pozorišta Republike Srpske, jedne od najstarijih i jamačno najuticajnijih institucija te vrste u Bosni i Hercegovini. Uz godišnjicu, a kao prva premijera 81. po redu teatarske sezone, igrana je predstava Moj brat, srbijanskog autora Nebojše Bradića, po motivima Meše Selimovića, a u režiji Milana Karadžića.
Izrasli smo u ozbiljnog partnera svim vodećim pozorištima regiona, kaže povodom značajnog jubileja direktor pozorišta, Rade Simović.
Simović: Ova godina je u znaku 100-godišnjice rođenja Meše Selimovića. Smatrali smo da je lijepo jedna jubilej obilježiti drugim.
Mi smo se obratili Nebojši Bradiću, provjerenom dramaturgu, koji se već dokazao sa svojim dramatizacijama Derviš i smrt i Tvrđave prije 22 godine. Moja ideja je bila da nam uradi jednu adaptaciju sjećanja, još prije godinu dana. U tom procesu rada, iz dramatizacije u adaptaciju, došlo se do originalne drame nazvane Moj brat. Radi se o originalnoj drami, drami o nedostatku ljubavi, koja je takođe prisutna u Mešinim djelima, o odnosu pojedinca i vlasti, pogotovo pojedinca unutar totalitarnih sistema i država, a to mislim da je pravi pogodak u ovome trenutku, kada je u pitanju Bosna i Hercegovina, posebno Republika Srpska.
Simović: Same promjene naziva nam govore da ovo pozorište nikada nije imalo lokalni, gradski karakter. Tridesetih godina prošlog vijeka je bila ideja da svaka banovina dobije svoje pozorište. Tih godina su i Split i Smederevo i Cetinje i Niš dobili pozorište. Dugo je ovo pozorište bilo Narodno pozorište Bosanske krajine, a tek nakon Dejtonskog sporazuma, negdje 1998. godine, odlukom Vlade i Skupštine Republike Srpske, dobilo je status Narodnog pozorišta ili Nacionalnog teatra. Ime samo kaže da se ono tako i programski profilisalo.
Imalo je svoje velike uspone i padove. U zadnjih 10 godina, pozorište ide jednom velikom uzlaznom linijom, zahvaljujući tome što je Banja Luka dobila Akademiju za scenske umjetnosti i što smo iškolovali pet do sedam generacija dobrih i kvalitetnih mladih glumaca. Najbolji glumci iz tih generacija su sada stalni radnici Narodnog pozorišta. Imamo 30 glumaca, vrlo mlad, kvalitetan ansambl, energičan. Igramo širok repertoar, od svjetskih do domaćih klasika, do savremene drame u svjetskim okvirima, pogotovo u okvirima srpske drame i drame u Bosni i Hercegovini. U zadnjih pet godina osvojili smo oko 70 nagrada, izveli oko 35 premijernih predstava. Prvi put u istoriji smo otišli na Sterijine igre i tamo dobili nagradu. Izrasli smo u ozbiljnog partnera svim vodećim pozorištima regiona.
Banja Luka je na idealnoj poziciji i mi možemo da budemo odlična spona teatarskih kuća iz Srbije, Hrvatske, Sarajeva i Crne Gore jer smo negdje u geografskom centru. Nije to više samo političko pitanje, nije to samo kulturološko pitanje, nego i pitanje tržišno. Uska i mala su tržišta za pozorišta, malo je tržište Republike Srpske, malo je tržište Bosne i Hercegovine. Ako se ne budemo koprodukciono i festivalski otvarali, mi ćemo svi morati da stavljamo katance na naša vrata.
Plan da pozorište postane dramsko
Simović: Ima jedan veliki plan Vlade, ali u vrijeme recesije, ne mislim da će se to tako brzo realizovati. Plan je da ovo pozorište, u nekoj budućnosti, postane kao dramsko pozorište. Radi se veliki nacionalni teatar koji bi obuhvatio i dramu i pozorište i balet. Za to postoji projekt, ali mislim da su to malo megalomanske ideje. Bilo bi u nivou ideje nekadašnjeg Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu.
Narodno pozorište Republike Srpske, Banjaluka
Iskustvo je pokazalo da te pozorišne kuće, tog obima i tog luka, od opere do baleta, su ipak jedan socijalistička ideja koju nije moguće održati. Ipak je bolje da ovo bude samo dramski teatar, a da, ako grad ima snage da ima i Muzičku akademiju, da osnuje nezavisno operu i balet, kao posebno instituciju. Bolje je imati više manjih institucija, u kojim svako brine o svom krugu, nego stvarati megalomanske kuće - i organski i tehnički i finansijski.
Simović: Mi smo ga digli na jedan međunarodni nivo jer se to danas tretira kao međunarodni nivo, pošto učestvuju zemlje bivše Jugoslavije, sa ambicijom da se utemelji na izvornim osnovama Sterijinih igara, na način kako su bile koncipirane kada su osnovane, 1955. godine - festival domaćeg i dramskog teksta, ne jezicima svih naroda i narodnosti bivše Jugoslavije.
Imamo razvijen marketinški koncept
Simović: Mislim da ćemo cijelu sljedeću godinu opremiti koprodukcijama jer smo već izrasli po sistemu da radimo sa velikim ansablima zajedničke predstave, pola glumci, pola sredstva, scenografija u njihovoj, scenografija u našoj kući. Već smo dogovorili da predstava Moj brat, koja je rađena i premijerno igrana kod nas, repertoarski svakog mjeseca igra u Beogradskom dramskom pozorištu. Atelje je igrao predstavu kod nas.
Snimak sa sajta Narodnog pozorišta Republike Srpske
Definisali smo ugovor da poslije nove godine radimo jedan zajednički projekt, koprodukciju - mi, Atelje i Makarsko narodno pozorište u Novom Sadu. Sterijine igre nude koprodukciju, što je za nas velika čast. Mislim da ćemo u idućoj sezoni imati tri-četiri naše predstave, koje će se igrati i u drugim pozorišnim sredinama kao koprodukcione, što je veliki iskorak ove kuće.
Simović: Osnovani smo od strane Vlade i Vlada nam daje plate, daje nam jedan mali dar koji je nedostatan za ovoliku produkciju, za programe. Dovoljno je i za materijalne troškove, tako da imamo sigurnost plata i održavanja zgrade. Mogu da se naslonim, što se programa tiče, na grad. Iako grad nije osnivač, uvijek priskoči u pomoć. Imamo i par stalnih sponzora. Kada se sve to skupi, onda može da se ostvari i značajan finansijski prihod. Mi smo do sada uvijek bili s vlastitim prihodom najmanje 50 posto u odnosu na osnivače, što je podvig.
Nemamo klasičnih finansijskih problema jer imamo vrlo razvijen marketinški koncept. Imamo i neku poziciju. Imamo jednu vrstu monopola, kada je u pitanju Republika Srpska jer smo jedino profesionalno pozorište koje ima svoju pozorišnu mrežu po drugim gradovima.
Izrasli smo u ozbiljnog partnera svim vodećim pozorištima regiona, kaže povodom značajnog jubileja direktor pozorišta, Rade Simović.
RSE: U Narodnom pozorištu ste 81. sezonu započeli više nego efektno, uz punu podršku publike i umjetničke javnosti - i to na malo širem prostoru.
Simović: Ova godina je u znaku 100-godišnjice rođenja Meše Selimovića. Smatrali smo da je lijepo jedna jubilej obilježiti drugim.
Mi smo se obratili Nebojši Bradiću, provjerenom dramaturgu, koji se već dokazao sa svojim dramatizacijama Derviš i smrt i Tvrđave prije 22 godine. Moja ideja je bila da nam uradi jednu adaptaciju sjećanja, još prije godinu dana. U tom procesu rada, iz dramatizacije u adaptaciju, došlo se do originalne drame nazvane Moj brat. Radi se o originalnoj drami, drami o nedostatku ljubavi, koja je takođe prisutna u Mešinim djelima, o odnosu pojedinca i vlasti, pogotovo pojedinca unutar totalitarnih sistema i država, a to mislim da je pravi pogodak u ovome trenutku, kada je u pitanju Bosna i Hercegovina, posebno Republika Srpska.
RSE: Ta veza je dobra prilika da se malo progovori o ukupnoj repertoarskoj politici kroz ovih osam desetljeća, a i o istoriji kuće. Pozorište je osnovano ko Pozorište vrbaske banovine 30-tih godina prošlog vijeka. Potom je bilo Narodno pozorište Bosanske krajine, a sada Republike Srpske. Šta se mijenjalo, osim naziva?
Simović: Same promjene naziva nam govore da ovo pozorište nikada nije imalo lokalni, gradski karakter. Tridesetih godina prošlog vijeka je bila ideja da svaka banovina dobije svoje pozorište. Tih godina su i Split i Smederevo i Cetinje i Niš dobili pozorište. Dugo je ovo pozorište bilo Narodno pozorište Bosanske krajine, a tek nakon Dejtonskog sporazuma, negdje 1998. godine, odlukom Vlade i Skupštine Republike Srpske, dobilo je status Narodnog pozorišta ili Nacionalnog teatra. Ime samo kaže da se ono tako i programski profilisalo.
U zadnjih pet godina osvojili smo oko 70 nagrada, izveli oko 35 premijernih predstava. Prvi put u istoriji smo otišli na Sterijine igre i tamo dobili nagradu.
Imalo je svoje velike uspone i padove. U zadnjih 10 godina, pozorište ide jednom velikom uzlaznom linijom, zahvaljujući tome što je Banja Luka dobila Akademiju za scenske umjetnosti i što smo iškolovali pet do sedam generacija dobrih i kvalitetnih mladih glumaca. Najbolji glumci iz tih generacija su sada stalni radnici Narodnog pozorišta. Imamo 30 glumaca, vrlo mlad, kvalitetan ansambl, energičan. Igramo širok repertoar, od svjetskih do domaćih klasika, do savremene drame u svjetskim okvirima, pogotovo u okvirima srpske drame i drame u Bosni i Hercegovini. U zadnjih pet godina osvojili smo oko 70 nagrada, izveli oko 35 premijernih predstava. Prvi put u istoriji smo otišli na Sterijine igre i tamo dobili nagradu. Izrasli smo u ozbiljnog partnera svim vodećim pozorištima regiona.
Banja Luka je na idealnoj poziciji i mi možemo da budemo odlična spona teatarskih kuća iz Srbije, Hrvatske, Sarajeva i Crne Gore jer smo negdje u geografskom centru. Nije to više samo političko pitanje, nije to samo kulturološko pitanje, nego i pitanje tržišno. Uska i mala su tržišta za pozorišta, malo je tržište Republike Srpske, malo je tržište Bosne i Hercegovine. Ako se ne budemo koprodukciono i festivalski otvarali, mi ćemo svi morati da stavljamo katance na naša vrata.
Plan da pozorište postane dramsko
RSE: Da li ima neke aktivnosti izvan ovog matičnog dramskog ansambla? Ima li razmišljanja o baletu, operi, filharmoniji?
Simović: Ima jedan veliki plan Vlade, ali u vrijeme recesije, ne mislim da će se to tako brzo realizovati. Plan je da ovo pozorište, u nekoj budućnosti, postane kao dramsko pozorište. Radi se veliki nacionalni teatar koji bi obuhvatio i dramu i pozorište i balet. Za to postoji projekt, ali mislim da su to malo megalomanske ideje. Bilo bi u nivou ideje nekadašnjeg Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu.
Iskustvo je pokazalo da te pozorišne kuće, tog obima i tog luka, od opere do baleta, su ipak jedan socijalistička ideja koju nije moguće održati. Ipak je bolje da ovo bude samo dramski teatar, a da, ako grad ima snage da ima i Muzičku akademiju, da osnuje nezavisno operu i balet, kao posebno instituciju. Bolje je imati više manjih institucija, u kojim svako brine o svom krugu, nego stvarati megalomanske kuće - i organski i tehnički i finansijski.
RSE: Ima i dosta manifestacija koje su nekako izašle ispod vašeg krova, kao što je Teatar fest?
Simović: Mi smo ga digli na jedan međunarodni nivo jer se to danas tretira kao međunarodni nivo, pošto učestvuju zemlje bivše Jugoslavije, sa ambicijom da se utemelji na izvornim osnovama Sterijinih igara, na način kako su bile koncipirane kada su osnovane, 1955. godine - festival domaćeg i dramskog teksta, ne jezicima svih naroda i narodnosti bivše Jugoslavije.
Imamo razvijen marketinški koncept
RSE: Postoji li projekcija repertoarske politike za ovu godinu? Koliko će biti premijera?
Simović: Mislim da ćemo cijelu sljedeću godinu opremiti koprodukcijama jer smo već izrasli po sistemu da radimo sa velikim ansablima zajedničke predstave, pola glumci, pola sredstva, scenografija u njihovoj, scenografija u našoj kući. Već smo dogovorili da predstava Moj brat, koja je rađena i premijerno igrana kod nas, repertoarski svakog mjeseca igra u Beogradskom dramskom pozorištu. Atelje je igrao predstavu kod nas.
Definisali smo ugovor da poslije nove godine radimo jedan zajednički projekt, koprodukciju - mi, Atelje i Makarsko narodno pozorište u Novom Sadu. Sterijine igre nude koprodukciju, što je za nas velika čast. Mislim da ćemo u idućoj sezoni imati tri-četiri naše predstave, koje će se igrati i u drugim pozorišnim sredinama kao koprodukcione, što je veliki iskorak ove kuće.
RSE: Kako kuburite sa budžetom? Uspijevate li se pokriti?
Simović: Osnovani smo od strane Vlade i Vlada nam daje plate, daje nam jedan mali dar koji je nedostatan za ovoliku produkciju, za programe. Dovoljno je i za materijalne troškove, tako da imamo sigurnost plata i održavanja zgrade. Mogu da se naslonim, što se programa tiče, na grad. Iako grad nije osnivač, uvijek priskoči u pomoć. Imamo i par stalnih sponzora. Kada se sve to skupi, onda može da se ostvari i značajan finansijski prihod. Mi smo do sada uvijek bili s vlastitim prihodom najmanje 50 posto u odnosu na osnivače, što je podvig.
Nemamo klasičnih finansijskih problema jer imamo vrlo razvijen marketinški koncept. Imamo i neku poziciju. Imamo jednu vrstu monopola, kada je u pitanju Republika Srpska jer smo jedino profesionalno pozorište koje ima svoju pozorišnu mrežu po drugim gradovima.
