Dostupni linkovi

Budućnost nije donela što smo očekivali


Petar Luković
Petar Luković

Petar Luković, prošlonedeljni online gost, novinar koji je radio za veliki broj listova u cijelom regionu u intervjuu za RSE, između ostalog, govori o urbanom duhu Beograda, Zagreba i Sarajeva, kao i o novinarskom pozivu.

Razgovarala Dinka Jurković

RSE: E novine su 1. aprila objavile tekst o vašem odlasku u TANJUG. Je li to bila dobra prvoaprilska šala ili možda i razmišljate o nekim promjenama?

Luković: Naravno da je bila prvoaprilska šala. To rade svi listovi, pa smo se i mi odlučili za tu malu šalu. To je teoretski nemoguće.

RSE: Diplomirali ste na Mašinskom fakultetu sa ocjenom 10 - moj respekt. Niste ni jedne sekunde radili u toj struci. Postali ste novinar - i to rok kritičar. U međuvremenu odmakli ste se od muzike. Da li vam je danas žao zbog toga?

Luković: Nisam se odmakao od muzike. Tu i tamo nešto pišem i ovih nedelja ću opet da pišem malo više. Nisam se odrekao muzike uopšte. Mislim da je muzika u nekom mom ličnom kosmosu jedna od najbitnijih stvari. Kao manijak pratim sve što se dešava. Deo je mene i ne bih mogao da zamislim da se ne bavim muzikom, da ne pratim i ne slušam nove ploče, nove albume. Muzika je jedna od najbitnijih stvari u mom životu.

RSE: Jedno vrijeme ste uređivali časopis Tajne, koji se bavio graničnim područjima nauke. Koliko su vam bliske te teme?

Luković: Meni je to uvek jako smešno. To je bilo krajem osamdesetih godina, kada sam otišao iz Duge, kada više nisu znali šta će sa mnom tamo da rade, pošto je u to vreme bila priča o Slobodanu Miloševiću, o Kosovu. Nisam hteo u to da se uklopim i to da radim, pa su mi dali da uređujem list Tajne. Naravno, nemam blage predstave o tim pojavama, ali novinarstvo je takva vrsta posla i nema veze što nešto ne znate, ali je bitno da znate ljude koji to znaju. Tako sam od nekog propalog lista napravio super novine, koje su u ono vreme imale ogroman tiraž. To da sam uređivao list Tajne je više jedna humoristična epizoda u mom životu.

RSE: Energiju i vrijeme nađete za časopise kao što je bio X zabava. Bili ste kao malo ozbiljniji, branili ste urbani Beograd. Gdje je taj urbani duh danas? Da li ste se malo umorili?
Petar Luković

Luković: Imam u vidu da sam taj magazin pravio od 1996. do 1999. godine, do bombardovanja, a to je bilo posebno vreme. Ne samo da smo živeli pod Miloševićem, u onakvoj Srbiji, ratovi se okončali, mislim više teoretski. U to vreme je postojala neka vrsta nade i nekih drugih ideja, pogotovo kada je reč o demokratiji i o urbanom. Ljudi, i ja naravno, su verovali da će sve to biti super kada se jednog dana oslobodimo Miloševića, da će to biti drugačije. U to vreme je postojala i jedna vrsta entuzijazma. Beograd tih godina nije bio ono što je danas, koliko god to izgledalo blesavo. Kakav god da je bio, u tom gradu je bilo mnogo više gradskog duha nego što ga ima danas. Ne govorim samo o rock'n'rollu i o tim urbanim manifestacijama, već o jednom duhu koji je postojao.

Mi svih ovih šest godina padamo iz godine u godinu, i to sve ružnije i ružnije, pa naprosto čovek to prihvati zdravo za gotovo i shvati da se stvari u Srbiji užasno teško menjaju, a ako se i menjaju, menjaju se nagore...
Danas je rock'n'roll gotov mrtav, gotovo da ne postoji. Sve je to preplavila neka vrsta muzike i neka vrsta mentalnog raspoloženja, a sve to potiče od politike. Imamo nešto što je potpuno neopisivo i nešto što izgleda jako ružno. Pošto čovek proleti kroz ekran, pa gleda razne gluposti, neke narodnjake, polu pop, polu folk, pojma nema šta je to. U Srbiji je ono dobro svedeno na neke grupice, neke ćelije istomišljenika, na nekoliko sajtova, možda na neke novine ili neku emisiju na nekom radiju i ništa više. To se utopilo u ovu vrstu života u kojoj živimo danas u Srbiji, a koja je daleko od svih onih pretpostavki kakav će život biti jednog dana dok su bile sve one antiratne i antimiloševićevske šetnje i borbe koje smo imali devedesetih godina. Budućnost nam nije donela ono što smo očekivali, pogotovo posle razočarenja 2003. godine, posle ubistva Đinđića. Mi svih ovih šest godina padamo iz godine u godinu, i to sve ružnije i ružnije, pa naprosto čovek to prihvati zdravo za gotovo i shvati da se stvari u Srbiji užasno teško menjaju, a ako se i menjaju, menjaju se nagore.


RSE:
Kako vidite velike gradove kao Sarajevo i Zagreb, kako ih doživljavate danas? I oni su se mijenjali i oni su gubili na tom urbanom duhu.

...uvek se ponovo iznenadim kada vidim tu vrstu vitalnosti u gradu koji je preživeo nešto najstrašnije - 44 meseca bombardovanja na onaj način i 44 mjeseca mučenja na onaj način. To je nešto strašno i to ne može niko da zamisli. Teško je očekivati da će posle takve tragedije sve biti idealno i savršeno, da se vrati na tačku početka. To nije realno...
Luković:
Naravno da jesu. Celog mog života Sarajevo i Zagreb su bili moji najomiljeniji glavni gradovi. Drugačiji ljudi, drugačija atmosfera. Naravno da je rat sve to poremetio, da ih je rat potpuno izbacio iz konteksta, iz ležišta, pa i sam Beograd. Beograd je jedna posebna priča jer je to najveći grad i u međuvremenu je postao stecište i izbeglica i kriminala. Svako ko u Srbiji ima neku ideju dođe u Beograd. Beograd je svojom veličinom drugačiji. Ni Sarajevo više nije isto, kao ni Zagreb. Zagreb se promenio. Uvek želim da verujem da je u tim gradovima ostao bar neki deo onih ljudi koji su bili moji prijatelji, neki normalni svet. Verujem u ljude, ne verujem u gradove i građevine. Želim da verujem i hoću da verujem. Stalno idem u Sarajevo i uvek se ponovo iznenadim kada vidim tu vrstu vitalnosti u gradu koji je preživeo nešto najstrašnije - 44 meseca bombardovanja na onaj način i 44 mjeseca mučenja na onaj način. To je nešto strašno i to ne može niko da zamisli. Teško je očekivati da će posle takve tragedije sve biti idealno i savršeno, da se vrati na tačku početka. To nije realno. Ta prošlost još uvek živi i svakim danom to vidim. Ta prošlost kao da nije nestala, bar ne u Srbiji. Mi se suočavamo sa istim pitanjima, sa istim ludačkim komentarima i sa istim ludacima koji su bili tu i prije 20 godina.

RSE: U našoj bliskoj prošlosti, u svijetu u kojem živimo, dešavale su se velike stvari: pad komunizma, raspad države, rat, trenutno živimo u recesiji. Vaši tekstovi uvijek imaju dozu humora i satire. Imati snage za tu vrstu izraza je talent. Da li vi to gledate drugačije?

Luković: To je nešto u mojoj glavi. Sve te osnovne stvari za mene su najtragičnije stvari, ali način na koji to predstavljate i na koji to komentarišete je način da se čovek brani - ili cinizmom, ili smehom, ili jednom vrstom ironije. To je jedan obrambeni sistem.
Istovremeno to ljudima i prija. Kada pokušavam da budem strašno ozbiljan, to mi ne uspeva previše jer mi je previše te vrste ozbiljnosti. Ne kažem da su moji tekstovi neozbiljni. Teme su toliko tragične, da je nemoguće da ne budu ozbiljne. Ali način na koji to čovek predstavi je vrsta obrambenog refleksa, ne samo kod mene, već i kod čitaoca. I čitaocima, primetio sam to već davno, prija ta vrsta ludila u koji se oni utripuju kada pročitaju te tekstove. Sama ideja da neko može da se smeje na najstrašnije stvari već je neka vrsta uspeha, vodi u neki oblik ozdravljenja. Treba napraviti neku vrstu ludila, da to bude malo smešnije i ciničnije, da bude malo blesavije i da bude malo bolesnije.

RSE: Pored toga, čovjek ste neizmjerne energije. Ljudi bliski vama kažu da ste workoholik. Gdje punite svoje baterije, gdje crpite tu snagu?
Petar Luković

Luković: To je muzika, to su knjige, to je društvo. Život vas natera da radite toliko. Stvarno moram priznati da sam sve, samo nisam lenj. To je nešto što imam u sebi. Ceo život sam užasno puno radio i dan danas strašno puno radim. Mislim da je to ono što me održava i da je svaka vrsta lenjosti, i fizičke i mentalne, početak nekog užasa. One sekunde kada čovek počne na tome da radi, kada nađe neku vrstu uživanja u tom poslu, kada hiljadu problema rešavate, je nešto lepo. Imam tu sreću da mogu puno da radim. To nije samo mogućnost, nego i neka vrsta sreće da možete da radite stvari koje volite.

RSE: Vi ste beskompromisni kritičar srbijanskog društva. Ulazili ste zbog toga u direktne obračune sa kolegama, sa prijateljima. Da li je to jedini način da se ostane principijelan? Da li je cijena koju čovjek zbog toga plaća malo previsoka?

Luković: Ne znam da li je previsoka. Malo je neprijatno ponekada. U svom životu do sada sam promenio četiri do pet setova prijatelja. Osamdesete je možda u mom životi preživelo troje-četvero ljudi. Ali to je stvar principa. Teško mi je da budem prijatelj sa ljudima koji podržavaju ovakvu politiku. Politika je ta koja je ključ svega toga. Kako mogu da budem prijatelj s nekim koji podržava Koštunicu? Nemam u svom okruženju prijatelja koji podržava Tadića. Trudim se da neke stvari i stavove održim u vezi sa tim prijateljima. To je jedan krug ljudi koji više-manje misli isto. Možda to nije normalno, možda to nije prirodno, možda bi trebali da se družimo sa ljudima, ali teško mogu da se družim sa radikalima ili fašistima. Nikada u životu to nisam radio. Mislim da je politički stav, uslovno rečeno, uslov za neku vrstu prijateljstva i druženja sa raznim ljudima.

RSE: Na čemu radite trenutno? Imate li neki veliki projekt, želju da nešto ostvarite u bliskoj budućnosti?

Luković: Već godinu dana sam glavni i odgovorni urednik portala i novine koju sam zatekao u potpuno katastrofalnom stanju i vizualno i sadržinski, bez čitanosti. Za godinu dana sam, uz pomoć kolega i prijatelja, uz pomoć novog koncepta, napravio super portal koji je užasno puno čitan. Mislim da imamo jednu vrstu fascinantnog uspona.

Petar Luković bio je on-line gost RSE, na vaša brojna pitanja dao je odgovore koje možete pročitati OVDJE.
XS
SM
MD
LG